Pregled posta

COMEBACK!

Evo napokon i mene natrag! Ako niste primjetili, nije me bilo tri tjedna. Prvih tjedan dana sam hopsala po Velebitu, a drugih ronila na Hvaru. Hm, tko bi gori sad je doli :P Opisat ću ja ta tri tjedna onako ukratko, pa koga zanima neka čita.

24. 6. lijeta gospodnjega tvetisuć i šestoga krenusmo mi ranom zorom prema Velebitu i time je počeo Treći sedmodnevni velebitski maraton ili skraćeno TSVM. Baza nam je bila u Ravnom dabru u planinarskom domu (kao i prošli put). Zapravo tamo nije bilo nikog osim nas, čak nam je i domar dao ključeve doma i otišao nekud svojim poslom. Bilo nas je sve skupa... ma brojite si sami: mama, tata, Marko, Barbara, ja, Jadranka, Zlatko, Darko i pas Benđo a bio je i Leo iz Splita, ma cijelo velebitsko pleme :) a u skladu s time smo i svi dobili plemenska imena: (redom kao i gore) Velebitski Kit, Sponzor Jagoda, Questionmark, Blue Toot, Galeb Pivonoša (), Crno Dupe i Brkati Dabar. Zadnja trojca su izopčenici, oni nemaju plemensko ime hihi :P


Evo jedna grupnjak fotka. S leve na desne: moj tatek, sisterka, Brkati Dabar, Crno Dupe, mama i buraz sa... piškotom u ustima??


Lijep pogled na Ravni dabar i dom. (dabar je geografski izraz za oblik udubljenja okružen brdima)

Tih tjedan dana je bilo baš ono, chillanje :) Većinom pijuckaš velebitsko (mmmmmmmmmmljac.... BUUUURP! *pozdrav iz unutrašnjosti*), zezaš se s plemenom, kuhaš, roštiljaš (za mene su samo gljive bile – neka mi neki samo dođu s parolom «gljive neka žive», kad si gladan jedeš šta ima! :) ), ili se jede jedan dan grah, drugi od ono graha šta je ostalo napraviš pašta fažol, a treći dan od onog pašta fažola što je ostao napraviš juhu od graha!


Grah treći dan. Vidi se kako sreća jednostavno isijava sa naših lica...

Ja sam čitala Gospodara prstenova, part one i prevodila one tekstove i pisma (naučih vilenjačku pismenu i rune, zakonn) a uz sve to se odeš prošetat po okolnim brdima (kojih fala bobu ima dosta!).

Tako smo jedan dan imali istraživačku ekspediciju u Crni dabar pod nazivom Black Beaver Expedition. Našli smo groblje, šternu i nekoliko kuća. Ali što je najbolje, we discovered a whole maedow covered in strawberries! Nabrali smo punu posudu i doslovno se udavili u njima. Njam :)



Svaki dan smo se dogovorili da uredno ustanemo u 6 i da najkasnije u 8 krenemo planinarit da ne svisnemo na popodnevnoj vrućini. I na tome je i ostalo... Svako jutro u 6 zvoni sat, nitko ne trza, čak ni ako čuje. Nije pomoglo ni kad smo odredili plemenskog pijetla koji bi nas svako jutro budio. Tako da smo naravno, počinjali planinarit u 11, a možete si zamislit kako je to bilo. Ipak, svakim danom smo bili sve bolji i ustajali se sve ranije. Ma, predzadnji dan smo bili najbolji! Ustanemo se u 6, pojedemo doručak i vratimo u krevet!

Čudno je kako se ljudi promijene kada dođu u planinu. Odjednom svi žele nešta korisno raditi, pomagati drugima... Svako malo si mogao čuti «Oprat ću suđe. – Ne, ja ću oprat! - Ne ne, ja sam prva rekla! - Ma bjež svi, JA ću!» Ne šalim se :) Baš kajnda anarho ozračje. Čak smo i jedan dan obrezali grane drveću oko doma, da sve ne zaraste u šikaru (ok, to je Leo radio, mi smo teglili to granje i palili ga).

A kako prepoznati nekoga tko je već tjedan dana na Velebitu? Samo nađeš nekog tko nezna više šta bi sam sa sobom i uzme bočicu napol punu praškom za veš i trese kao zvečke u ritmu i priziva/tjera kišu, ovisi kako tko. Još dobro dok to jedan radi, ali kad mu se i svi ostali pridruže! :D Ma, nakon toliko vremena provedenog bez «blagodati» civilizacije, dobiva se i neka čudna želja da se riflja i pere sve što ti dođe pod ruku, tako da nam je svima odječa bila iznenađujuće čista.

Od okolne prirode opisat ću samo dva mjesta koja su me se osobito dojmila. Jedno je Visibaba, brdo na sat vremena od doma, zaobljeno, s livadom na vrhu. Od tamo puca prekrasan pogled na more i otoke, Pag, Olib i tamo iza. Tu često vjetar puše i zbog toga mi je još i bolje. Ovdje bi trebalo doći po noći i gledat zvijezde.


Opet smo posjetili drage mi degenije, lijepo rastu, ocvale su, razvija im se plod (to je ovo malo napuhnuto)

Drugo mjesto je jedna šuma kroz koju smo prolazili. Nalazi se na jednom dosta strmom obronku brda i izgleda prastaro i divlje, kao da već stoljećima nitko nije tamo bio. Visoko, debelo, kvrgavo drveće svih oblika. Sve je zeleno, što od lišća drveća, što od mahovine koja obrasta stijene i kamenje i koru drveća. Po tlu je debeo pokrov suhog smeđeg lišća u koji upadneš do koljena. Iz mahovina rastu paprati ili neki sivni bijeli cvjetići ili plavi zvončići. Ponegdje sunce uspije prodrjeti kroz svu tu gustu vegetaciju i obasjati dijelove šume koji tada postaju potpuni kontrast naspram okolne šume, točno se vidi granica svjetla i sjene. Sve nekako čudno izgleda, kao da to svjetlo ne dolazi od sunca nego iz same šume. Ima mnogo energije u njoj. Šteta što smo samo prošli kroz nju...

evo pogled na Dabarske kukove:


Živi svijet je tamo priča za sebe. Stalno se boriš s komarcima, dok sjediš pred domom, čim staneš da si vode popiješ, ima ih svugdje, ima ih ko fašista! :) A beštije su tako krvoločne, ispod dvadeset ugriza nitko nije imao. Najviše grizu pred večer oko 6. Tad se najbolje obuč u duge rukave i nogave i čekat da se smrači, čudno je, ali po noći ne grizu. Jednako ko komaraca ima i muha, koje su dosadne za poludit ali osim toga ništa drugo. Ali i toliko ima i leptira koji lepšraju okolo! Oni su najbolji. Ispružiš ruku i samo ti slete na nju. Katkad možeš imat i po pet ili više leptira na sebi. I šta je najbolje, ne silaze s tebe čak ni kad ih pokušavaš otresti s ruke! Ludi su...


I hmda, leptiri nalaze neku neodoljivu privlačnost u smrdljivim gojzama. Narkomani.




Evo jedan veeejiki kukcof!

Jednu večer nam je puh uletio u kuhinju i sakrio se negdje, pa je izdana tjeralica:

Nakon što je ujutro puh pronađen kako se «skriva» na peći iza mlijeka, počela je operacija PUH 2006 za oslobađanje okupiranog teritorija. Ugrožene su bile sve naše zalihe hrane stoga se moralo brzo djelovati. Dok su naše izvidničke snage pratile situaciju kod auta, prve linije fronta opkolile su neprijateljsku snagu te ona nije mogla izbjeći zarobljivanje. ratni zarobljenik je zatim bio predan meni na brigu te sam ga odnjela dalje u šumu osloboditi. Time je završila operacija PUH 2006. Ili nije... jer nakon nekih sat vremena Benđo je uhvatio jednog puha ispod stola. Toliko o tome da životinje ne ubijaju iz zadovoljstva...


Krvoločni ubojica... Inače ful mutav pas. Nikad neznaš kaj mu je na pameti, skoro me jednom ugrizo jer sam skočila da prestrašim sestru. Heh, kakav gazda takav pas, a gazda mu je budala totalna.

Danima smo planirali kako ćemo jednu večer imati astronomsko večer da promatramo zvijezde. I tako konačno jedan dan svi krenemo prema višem brdu gdje bi mogli gledati, uzmemo sve što nam treba (velebitsko, kikirikiji, karimati, lampe...), dođemo do brda, smjestimo se, baš se do tada dovoljno smračilo, bit će super, pogledamo gore u nebo i...... ne vidimo ama baš ništa! Cijeli tjedan sunčano za poludit a baš kad mi idemo gledat zvezdice cijelo nebo prekriveno OBLACIMA! Kojput je koja zvijezda provirila kroz rupu u oblacima, tako da je to izgledalo ovako: «Evo zvijezde! Nema zvijezde... Ima zvijezde! Ne, nema...» ili «Too, vidi se lira! – Gdje? – Eno tamo gor... ode...» No nije ni to bilo uzaludno. Uzeo je Brkati Dabar svoj noćogled pa smo gledali okolo s time. Ludi, vidiš skoro ko po danu! Popili smo svo pivo i pojeli kikirikije i s lampama na čelu vratili se do doma.


Nekima stvarno NIŠTA nije sveto. Ali dovesti auto bobu iza štikle samo da ga tamo strovališ niza padinu i ostaviš... to moraš biti stvarno bolesnik.


hm, postavlja se pitanje: da li se lakše penjati ili spuštati...

Post je objavljen 18.07.2006. u 21:56 sati.