nakon nekog vremena....
Prošlo je punoo vremena od kad sam pisala.... nekako opet imam neku neobičnu potrebu!
Onako zadnjih proteklih tjedana jako se preispitujem kako dalje, doživjela sam neka velika razočaranja u životu opčenito...
Nakon kojih sam se pitala jesam li ja normalna i ostatak nekih ljudi lud ili obrnuto!
Ispostavilo se da jesam jedna od normalnih ljudi s normalnom perspektivom na svijet... imala bi o čemu pričati tu sad za nekoliko postova ali jednostavno sam sve prebolila a i na neki način zaboravila, jer tuga je za moj život prevelika bila....
Ovako zadnjih dana sam opet zaljubljena, ali ne zaljubljena onak... ima tu još puno više svega... a ako ovo nije to što sam tražila i čekala... stavrno za mene ne postoji nitko na ovome svijetu... boljeg nema!
Neobičan jedan osječaj... prije sam radila što i kada sam htjela i kako sam htjela... zbog toga mi nije niti jedan tren žao... moja savjest je čista!
Stvarno mislim da sam iskrena osoba i da ne šaljem drugačije signale... a opet evo sad se bojim bilo kojim načinom njega povrijediti ili samo rastužiti.
Nekak je sve ovo novo jer naišla sam na osobu koju stvarno cijenim i poštujem više od ičega a što je njbolje od svega to je uzvraćeno... nevjerovatno!
Neki moji pogledi na život i želje su se promijenile... onaj solo život nije toliko lijep.... ima svoje čari ali nekako zajedništvo i podrška čini sve ljepšim jer svi problemi i sve brige se čine nekako jednostavnije i nebitinije
Nevjerovatno kako je život bezbrižan a tek se upoznajemo a ako sam ja i shvatila razumijemo u potpunosti!
Kad čovjeku je potrebno stvarno samo malo istinske ljubavi i poštovanja... pamtim sve riječi izrečene i sve geste i sitnice koje puno znače i puno govore o osobi koja je kraj mene.
Onaj osječaj da čovjeka poznajem u potpunosti a životi nam se do sada i nisu isprepleli ni u jednom segmentu...onaj solo život, svatko vodi svoje živote kako smo navikli i bez pitanja gdje si i s kim si...
Zaboravila sam sve ono što me skoro dotuklo u mojoj psihi i glavi, jer totalno sam izgubila nadu u dobre i poštene ljude, u ljubav kao onu pravu i istinsku koja bi zadržala osmjeh na mom licu puno duže od nekog smješnog događaja ili blesavog vica...
Spremna sam opet patiti ako ovo nije ono što sam tražila jer onaj mir koji sad imam i smirenost uma nisam nikako drugačije uspijela postići! Sve je ok kad si solo ali uvijek ima nešto što fali navečer pred spavanje, makar on tu nije prored mene dalje me gura i sve olakšava znajući da je on tu, da su osjećaji uzvraćeni a da niej tu iz nekih svojih sebičnih razloga!
Vraćamo se istim problemima u životu ili nas oni stignu, neki ljudi koji su prošli kroz moj život nisu to zaslužili... davno sam to shvatila a lagati nekoga ne možeš vječno, drugo su ona uvjeravanja samog sebe u nešto... najteže je sebi priznati greške...
Griješila sam jako puno u životu, a tko nije? Žalila sam samo za time što su neki ljudi iskoristili moju otvorenost, iskrenost i (ja vjerujem za sebe tako) dobrotu i spremnost na pomaganje drugome. Ali to nije moja greška u životu, jer ipak jesam patila radi svega a opet zašto da se mijenjam.. jer ako svi budemo narcisoidni egocentrici... čemu život, možda da jedni drugima zabijamo noževe u leđa ili da jedni drugima svjesno lažemo kako smo mi svi divne osobe.
Nekad žalim što mi nije bilo lakše u životu, nije mi sve dano na pladnju... poušavam svoj život od početka sama izgraditi i trenutno sam svjesna da nemam ništa osim svoje volje i par sitnica koje su materijane.... a opet imam duha i dobru namjeru prema svim ljudima koje poznajem jer sve vidim kao dobre osobe. Ne vjerujem da postoji loša osoba, samo osoba koja je sticajem okolnosti postala takva zbog samog života i prilika. a opet svi mi možemo biti dvolični i lažljivi jer je tako lakše, i jednostavno ne bi patila kad bi bila takva. Osjećaji se totalno isključe od mozga, a mozak razmišlja kako izvuči osobnu korist iz situacije...
Bila sam i ja u stadiju da sam otupila s osjećajima...
i onda ovakvo buđenje svega... kad brzam sa svime pa se bojim da ne upropastim sve time! Osjećaji su prejaki u ovom trenu i da se vjerovatno meni sad pusti ova situacija u ruke vjerujem da bi zbrzala sa svime a kako bi bilo ... ne znam. Jednostavno bih s njim željela pobjeći negdje daleko od svega.... da nas neko vrijeme nema... jer ne želim da neke situacije ili bilo što na ovome svijetu povrijedi tog muškarca. Mislim da sam dušu otvorila i srce, i znam opasno je to za mene. Ipak vjerujem..... vjerujem opet u ljude, vjerujem u ljubav.
Kad je moje stanje uma sad nešto neopisivo... toliko toga ima u glavi... ništa sortirano po "folderima"... misli sam prolaze a opet opterećuje me samo to... kada će proći to vrijeme da se upoznamo potpuno i nadam se razumijemo u svemu. Tolko nestrpljiva nisam bila nikad, a opet kad nešto toliko želiš teško je čekati... svaka sekunda je kao minuta, a minuta kao sat... a vrijeme opet tako brzo prolazi kad je kraj mene... kad osjetim tu nježnu ruku na mojoj... onda je cijeli svijet moj! Nepobjediva sam i nezaustavljiva...on me nadopunjuje.....! Vjerujem u NAS!
toj osobi koja je toliko posebna u mom životu napisal bi odu, otišla do mjeseca i natrag i skinula sve zvijede s neba makar on to ne tražio, ne znam kako malo primiriti to ludo srce jer pamet isto govori.... hormoni divljaju...
