A šta radiš tu?
20.02.2024., utorak
Orada s krumpirima
|
Jučer kuham ručak. "Kuham". Stavila sam peć ribu s krumpirima. Buljila sam u tu pećnicu dok mi je vrući zrak puhao ravno u čelo. Vruće, ali ipak ne toliko da me natjera da pomaknem glavu. Buljenje u pećnicu kod mene ima isti efekt kao buljenje u vatru. Hipnoza. Onda krenem razmišljati baš o ono, teškim temama. Smrt. Život. Veličina svemira. Ima li ovo smisla sve skupa. I tako to. Buljim u tu pećnicu i kužim, da sam ja, kao ta jebena orada. Kuham se? Pečem? Dok netko ne kaže ok, dosta je. I pojede me. I kraj. The end. Tschüss! Jesmo li svi mi zapravo oradice koje samo čekaju da se pojedu ili koje crknu same ali su cijeli svoj mali život u konstantnom strahu da će ih netko pojesti? Jesmo li?  |
