Marketing
Orada s krumpirima
Jučer kuham ručak. "Kuham". Stavila sam peć ribu s krumpirima.
Buljila sam u tu pećnicu dok mi je vrući zrak puhao ravno u čelo. Vruće, ali ipak ne toliko da me natjera da pomaknem glavu.
Buljenje u pećnicu kod mene ima isti efekt kao buljenje u vatru. Hipnoza.
Onda krenem razmišljati baš o ono, teškim temama.
Smrt.
Život.
Veličina svemira.
Ima li ovo smisla sve skupa.
I tako to.
Buljim u tu pećnicu i kužim, da sam ja, kao ta jebena orada.
Kuham se? Pečem? Dok netko ne kaže ok, dosta je. I pojede me. I kraj. The end. Tschüss!
Jesmo li svi mi zapravo oradice koje samo čekaju da se pojedu ili koje crknu same ali su cijeli svoj mali život u konstantnom strahu da će ih netko pojesti?
Jesmo li?
Post je objavljen 20.02.2024. u 14:40 sati.