ponedjeljak, 18.06.2012.

Proljetni Bled, 2. dio

U komentarima prošlog posta, prvog dijela priče o Bledu, nekoliko vas je natuknulo da je tamo... Hm... Kako da kažem... Dosadnjikavo. I u pravu ste, nema tu neke posebne akcije, više laganini odmor za malu djecu i penziće te za nas koji smo u međukategoriji, a brinemo se o jednima od navedenih. Dakle, što se na Bledu radi? Opušta se. Pije se kava, jede se sladoled ili poznate bledske kremšnite, šeta se i uživa u pogledu, odmaraju se pluća od gradskog smoga, sunča se i trčkara za dječicom koja samo što ne upadnu u jezero u želji da budu što bliže patkicama i labudovima ili da prebroje sve ribice. Naravno, ako ste ambiciozniji i kondicija vas služi, svakako možete hodati po okolnim brdima, a postoji i ljetno sanjkalište koje je u svibnju radilo samo vikendom, pa ga na kraju nismo posjetili, iako je izdaleka izgledalo jako kul.



Stari grad

I što smo zapravo radili? Osim svega gore navedenog, odveli smo djecu da vide Stari grad koji sa svoje stijene promatra jezero. Kad ste na Bledu, to je mjesto koje svakako morate posjetiti.

Usput budi rečeno, zna li netko od vas, mojih svestranih, pametnih i odlično informiranih čitatelja, kako se taj dvorac zapravo zove na hrvatskom? Na slovenskom mu je ime Blejski grad, na njemačkom Burg von Bled, a na engleskom Bled Castle, što bi u prijevodu bio bledski dvorac. Prilikom ranijih posjeta Bledu u nekoliko sam navrata bila i u Starom gradu, kojeg su vodiči na hrvatskom upravo tako nazivali - Stari grad. Stoga ću ga i ja u ovom postu tako nazivati, no postoji li uvriježena terminologija, bit ću zahvalna na informaciji (službena stranica - nula bodova, Wikipedia - nula bodova).

Dakle... Najstariji je dio Starog grada sagrađen još u Srednjem vijeku. Na stare romaničke dijelove tijekom vremena nadograđivani su, kako to obično biva, dodatni objekti, pa dolazi do miješanja stilova, no većina građevina potječe iz renesanse.


Najprije, uđite!






Odmah iza glavnog ulaza nalaze se stara tiskara i kafić s terasom s koje se pruža prekrasan pogled... Neobično je što su stolovi ubetonirani u tlo, tako da im je nemoguće promijeniti raspored i ti betonski stupovi izgledaju zaista začuđujuće u tom srednjovjekovnom okruženju. Nisam uspjela saznati koji je restauratorski mozak stajao iza te intervencije, no ono što je u jednom dobu smiješno, već je u idućem vintage i hip, tako da mislim da vrijeme betonskih stolova tek dolazi.








Pogled s terase kafića, najprije na grad, a zatim na otok.






Na idućoj razini nalaze se stara kovačnica, muzej i restoran.










A tu je i nezaobilazna vinoteka, odnosno vinski podrum.






I mala šetnjica zidinama...







Bledski otok

Također je nezaobilazna vožnja na Bledski otok. Do njega možete doći isključivo čamcima na vesla, bez obzira na to izaberete li varijantu u kojoj veslate sami ili se odlučite na vožnju tzv. pletnom, brodićem plitkoga dna za kojeg naš vozač tvrdi da je dobio ime po njemačkoj riječi platt, što znači ravno, plitko. Nisam sigurna u ovu etimologiju, zapravo mi se čini dosta nategnutom, pa vam je prenosim po sistemu pošto kupila, po toliko prodala.

U pletnu, ako se ne varam, stane dvadesetak ljudi, a vožnja do otoka i natrag s polusatnim boravkom na otoku koštat će vas 12 eura (ili 10 ako ste u većoj grupi i unaprijed se najavite). Naš je vozač (veslač? - ne znam kako bih ga nazvala, oni sebe zovu pletnarjima) bio vrlo pričljiv i ljubazan, pa nam je ispričao da je riječ o poslu koji se na Bledu prenosi iz generacije u generaciju. Vlasnika i vozača pletni organičen je broj, pa ukoliko netko novi želi ući u taj posao, najprije mu se mora osloboditi mjesto, što znači da mora postojati obitelj koja se želi trajno povući iz posla. Većina pletnarja sama je izgradila svoje pletne, za koje kažu da, kad bi se kupovale gotove, vrijede desetak tisuća eura. Pletne, inače, nemaju točan red vožnje, nego idu kad se sakupi dovoljno zainteresiranih; naravno, uvijek možete iznajmiti i svoju privatnu pletnu koja će vas voziti kad poželite i čekati na otoku koliko vam je god potrebno, ali tada računajte i na ozbiljniji iznos.

Vožnja od središta grada (nama je polazište bilo ispod hotela "Park") do otoka traje dvadesetak minuta čistog uživanja. Nasljednice su bile presretne što su u čistoj, zelenoj jezerskoj vodi mogle vidjeti ribe svih veličina, pa su sramežljivo umakale prstiće u vodu. Budući da je pletna zaista vrlo plitko plovilo, to umakanje čak ni manjoj djeci nije problem, a naš pletnar bio je prepun priča o sunčanim naočalama, prstenju i japankama koji su mjesto svojeg vječnog počinka pronašli upravo na dnu Bleda.


Ovo je pletna u vožnji, slikana s naše pletne:




A ovo je Bledski otok slikan otprilike sa sredine jezera:




Otočić je mali, ali prelijep; sav je u zelenilu, uz samu je obalu šetnica, a na vrhu otoka je crkva Marijinog Uzašašća iz petnaestog stoljeća. I još jedan zgodan podatak: ovo je jedini prirodni otok u Sloveniji!






Uz crkvu je i informacijski centar te kafić s prekrasnom terasom. Šteta je što pletne po definiciji na otoku ostaju samo pola sata, tako da zapravo nema prilike sjesti i uživati na otoku; između kave s pogledom i šetnje oko otoka izabrali smo ovo drugo.




Što mislite o ovakvim znakovima?



Naravno da nisu suvišni i da potreba za njima očigledno postoji, čim postoje i oni, ali žalosno je da ljudima uopće pada na pamet ulaziti u sakralne objekte (čak i kad nisu u funkciji) polugoli. Sjećam se da je prije godinu-dvije izbio mini-skandalčić kad je svećenik iz nekog mjesta u Istri zahtijevao da turisti u razgled crkve dolaze pristojno odjeveni, pa je u tu svrhu čak ispred crkve stavljen štand s majicama kratkih rukava. Mediji su ga ismijali kao ultrakonzervativnog, zaostalog tipa koji će vlastoručno uništiti hrvatski turizam. Ja pak mislim da je (bio) posve u pravu. Obišla sam većinu mediteranskih zemalja, od kojih su mnoge islamske, i vjerujte mi da tamo nikome ne pada na pamet da u razgledavanje džamije krene u majici bez rukava ili minici (u Tunisu ćete, ako vam uopće dozvole da uđete, dobiti halju koja će vas prekriti od glave do pete), a kad rimokatolička crkva traži slično poštovanje prema svojim vjerskim hramovima, odjednom je to čudo neviđeno. Žalosno je što znakovi moraju odrasle ljude podučavati bontonu. Eto.


I za kraj, poznati razgledničasti pogled:




To je to što se Bleda tiče. Uživajte mi!

Oznake: Bled; Slovenija; Stari grad; Bledski otok

petak, 08.06.2012.

Proljetni Bled, 1. dio

Imali smo nedavno čak dva produžena (četverodnevna) vikenda, pa smo prvi cijeli i drugi do pola proveli na Bledu. U tih šest dana imali smo toliko sreće s vremenom da nismo mogli vjerovati; prije naša oba dolaska danima je bilo hladno, tmurno i kišovito, a tako je nastavilo i nakon oba odlaska, samo je tih par dana koliko smo bili tamo bilo prekrasno i sunčano. Nevjerojatno, ali nismo se bunili.

Bled je mjesto na kojem sam kao dijete jednom bila na skijanju (zapravo, na Bledu smo bili smješteni, a skijali smo na obližnjem Zatrniku). Kasnije sam ga još par puta posjetila, nekako se potrefilo da dođem u sva godišnja doba, i svaki put mi je, i u svim izdanjima, bio predivan. Sad nam se pružila prilika da odemo čak dvaput u tako kratkom vremenu, pa smo je odlučili iskoristiti i pokazati djeci tu krasotu.

A pokazat ću je i vama.


Počnimo šetnjom oko jezera... Ovo je pogled na obalu jezera i park, slikano je ispred hotela Park, koji se nalazi u središtu grada.

Park je projektirao švedski arhitekt Carl Gustav Svensson, a osim bledskog parka, najpoznatiji mu je projekt park u češkom gradiću Mariánské Lázně, odn. Marienbadu. Osim prekrasne vegetacije i šetnice, u parku se nalaze zgrade Općine i Festivalske dvorane, nekoliko spomenika i velike zelene žabe koje proždiru vaše smeće (a kojih se sjećam još iz djetinjstva, dakle, dobro se drže).






















Pogled na hotel "Golf" u kojem sam boravila prije puno, puuuuno godina. Uz njega se vidi shopping-centar koji Bledu paše otprilike kao balerini bakandže - nemaštovito, nešarmantno betonsko zdanje prepuno kafića, butika s odjećom upitne kvalitete, slastičarnica i lokala s brzom hranom, od sendviča do kebaba.






Kad smo već kod tog shopping centra, ispričat ću vam priču o uslužnim turističkim djelatnicima iz agencije Kompas koja se nalazi pri vrhu centra. Dakle, odlučismo nasljednice i ja kupiti razglednice i naletjesmo ni više ni manje nego na tu agenciju, odnosno stalke s razglednicama koji su stajali pred njezinim vratima. Niš, odaberemo razglednice i krenemo unutra platiti, a za pultom nas dočekaju dva gospodina srednjih godina. Prvi se upravo spremao isipati pred sebe vrećicu sa sitnišem, vjerojatno u želji da ga prebroji i sortira, a drugi je samo odsutno gledao pred sebe. Pružila sam im razglednice, trebalo ih je samo naplatiti, i zamolila da mi uz njih daju i poštanske marke. "No, gospa, pa ne mogu sad", rekao mi je uslužni turistički djelatnik sa sitnišem (u daljnjem tekstu UTDSS). "Vidite da moram prebrojati novac." Drugi nije radio ništa što bi vanjskom svijetu bilo vidljivo (no dobro, možda je meditirao ili imao neke vježbe koncentracije, teleportacije, što li), nego je i dalje samo gledao u nas, odsutan poput jogija koji upravo dostiže nirvanu. Vidjevši moje zbunjeno lice, UTDSS je prestao imati strpljenja za moje neshvaćanje njegovih fiskalnih dužnosti, pa mi se ovaj put obratio nešto osornijim glasom: "Gospa, budete stali sa strane i pričekali desetak minuta dok ja ovo ne prebrojim, kaj ne?" Pokraj njega, alpski jogi i dalje je s odsutnim osmijehom promatrao svijet oko sebe, ničim ne pokazujući da je svjestan moje prisutnosti ili svijeta općenito. Ja sam pak, razmažena gospa kojoj se nije dalo čekati da UTDSS prebroji novac koji je, nota bene, još uvijek bio u vrećici, dok drugi tupo gleda u prazno i smješka se tko zna komu ili čemu, položila razglednice na pult i ljubazno se pozdravila.

Usput budi rečeno, najpovoljnije razglednice u gradu možete naći u Mercatoru u tom istom shopping centru, točno preko puta tog nesretnog Kompasa. Koštaju € 0,29, a izbor je sasvim solidan.

Idemo dalje.


Prijevozna sredstva...










Grand hotel "Toplice", prelijepa zgrada na obali... Ovo je slikano prvu večer i lijepo se vidi snijeg na planinskim vrhovima. Žao mi je što nisam slikala koji dan kasnije, kad je već bio posve otopljen.










Pogled na Bled...






...i Bledski otok. Predvečerje, romantika i tako to.






Na kraju vam moram pokazati i naše nove prijatelje - pačje-labudovsko-vrapčji svijet koji će, vjerujem, nakon odlaska mojih nasljednica patiti od gladi, jer se spomenuta perad tijekom našeg boravka na Bledu sasvim sigurno ulijenila po pitanju potrage za hranom. Nasljednice su, naime, svakodnevno nosile kruh i hranile ptice, a posebno veselje priredile su im patke, koje su im jele iz ruke (labudova su se ipak malo bojale i dobro da jesu - neku Japanku koja se htjela slikati dok hrani labuda dotični je ugrizao do krvi; bila je to sigurno živopisna fotografija).










I sad kao Dinastija... To be continued. :-)

Oznake: Bled; Slovenija

<	lipanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30