četvrtak, 03.05.2012.

Prvomajska proslava u Prateru

Evo nam proljeća, već je odavno stiglo, kao što udžbenici i loša literatura vole reći, priroda se probudila, a s njom i ovaj blog.

Budući da moje nasljednice imaju rođendane krajem travnja (i sad imam velike curke od šest i osam godina!), obično iskoristimo prvi lijepi i sunčani vikend da ih odvedemo u Prater. To nam je najzgodnija, najopuštenija i najveselija obiteljska proslava rođendana. Tako smo učinili i ove godine, s tim da se zbog raznih obaveza i bogatog nam društvenog života dogodilo da smo tek prekjučer uspjeli otići, što se poklopilo s proslavom Dana rada koju u Prateru tradicionalno organizira bečki ogranak Socijaldemokratske partije, stranke koja već desetljećima u kontinuitetu na vlasti u gradu.

Ujutro nas je, umjesto pjeva ptičica, probudila ni manje ni više nego limena glazba! Vrijedni duhači i pokoji udaraljkaš marljivo su koračali ulicama put Pratera i iako živimo na visokom trećem katu, a spavaća soba ne gleda nam na ulicu, imali smo osjećaj da su nam se prošetali direktno kraj kreveta. Neobično. Nasljednice su se, naravno, oduševile, iako su kasnije priznale da im je bilo malo preglasno.

Na ideju o odlasku u Prater osim nas je došlo još samo nekoliko desetaka tisuća ljudi, što je već i prelazak ulice i šetnju od stanice podzemne željenice do zabavnog parka učinilo svojevrsnim izazovom. Zbog gužve smo odustali od jahanja ponića, što je inače obavezna atrakcija, no uspjeli smo otići na mnoge vožnje koje do sad još nismo isprobali (starija nasljednica pokazala je ničim izazvanu navalu odlučnosti i hrabrosti), pojeli smo sladoled, popili kavu i, sve u svemu, bilo nam je odlično.

Pa, evo kako je to izgledalo...


Najprije, naravno, dobrodošli!

Nezaobilazni Riesenrad, koji je ovoga puta poslužio kao reklamni pano za političke parole.






Malo starinske nostalgije... Ili nostalgične starudije?!






Starija nasljednica poželjela je ići u kuću strave, istu onu u koju sam i ja išla kao klinka, doduše ipak nešto starija. Mlađa je odrješito rekla "Nema šanse!" i primila mi se za nogu, pa je mužić nevoljko otišao starijoj u pranju. Nešto kasnije, kad su izašli, djetešce se smijalo od uha do uha, uz zaključak da "uopće nije strašno" i veselo nas izvijestilo o "glavi koja visi i iz koje curi krv", dok je mužić još neko vrijeme imao pomalo ukočeni osmijeh.






Zastave lelujaju, vrtuljci se vrte, vlakići razni izvode čuda svakakva, ljudi vrište... Prava blagdanska atmosfera.






Ne možete ni zamisliti koliko su oni visoko...






I za kraj vožnja vodenim toboganom, ovako nekako: najprije uđete u nekakvo korito koje se zatim liftom digne na sasvim respektabilnu visinu. Zatim se spuštate niz dug i zavojit tobogan napunjen vodom i, da bi vožnja bila veselija, strateški raspoređenim preprekama u koje lupate ne bi li se korito okretalo oko svoje osi. Ukoliko se ne namočite tijekom vožnje, na dnu će vas dočekati tuš kojeg ne možete izbjeći, tako da vam nema spasa. Ali, ako vas grije ugodnih trideset u hladu zapravo vam dobro dođe svaka kapljica vode.










U Beč je relativno nedavno stigla i podružnica popularnog Muzeja voštanih figura iliti Mme Tussaud's. Još ga nismo posjetili, cijene su paprene, ali terasa je odlična za opuštanje i kavicu.






Na prilaznoj livadi bio je tulum - za razliku od besplatnog zagrebačkog graha, ovdje nema džabe ni u stare babe, tako da su ljudi kupovali svoje iće i piće (uglavnom kobase i pivo), odmarali se na travi, a dječica su uživala u nebrojenim likovnim radionicama, trampolinima i sličnim radostima.










A kad malo previše popijete, uvijek imate livadu za prispavati. Sigurno vam je ugodno, a i fino miriši među praznim limenkama.






Navečer je bio i vatromet, no budući da smo mi - rođendanima usprkos - još uvijek mali i teško ustajemo za školu ako idemo kasno spavati, taj dio tuluma odlučili smo propustiti i vratiti mu se neki drugi put.

Oznake: Prater; Beč; 1. maj

<	svibanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31