Imali smo nedavno čak dva produžena (četverodnevna) vikenda, pa smo prvi cijeli i drugi do pola proveli na Bledu. U tih šest dana imali smo toliko sreće s vremenom da nismo mogli vjerovati; prije naša oba dolaska danima je bilo hladno, tmurno i kišovito, a tako je nastavilo i nakon oba odlaska, samo je tih par dana koliko smo bili tamo bilo prekrasno i sunčano. Nevjerojatno, ali nismo se bunili.
Bled je mjesto na kojem sam kao dijete jednom bila na skijanju (zapravo, na Bledu smo bili smješteni, a skijali smo na obližnjem Zatrniku). Kasnije sam ga još par puta posjetila, nekako se potrefilo da dođem u sva godišnja doba, i svaki put mi je, i u svim izdanjima, bio predivan. Sad nam se pružila prilika da odemo čak dvaput u tako kratkom vremenu, pa smo je odlučili iskoristiti i pokazati djeci tu krasotu.
A pokazat ću je i vama.
Počnimo šetnjom oko jezera... Ovo je pogled na obalu jezera i park, slikano je ispred hotela Park, koji se nalazi u središtu grada.
Park je projektirao švedski arhitekt Carl Gustav Svensson, a osim bledskog parka, najpoznatiji mu je projekt park u češkom gradiću Mariánské Lázně, odn. Marienbadu. Osim prekrasne vegetacije i šetnice, u parku se nalaze zgrade Općine i Festivalske dvorane, nekoliko spomenika i velike zelene žabe koje proždiru vaše smeće (a kojih se sjećam još iz djetinjstva, dakle, dobro se drže).
Pogled na hotel "Golf" u kojem sam boravila prije puno, puuuuno godina. Uz njega se vidi shopping-centar koji Bledu paše otprilike kao balerini bakandže - nemaštovito, nešarmantno betonsko zdanje prepuno kafića, butika s odjećom upitne kvalitete, slastičarnica i lokala s brzom hranom, od sendviča do kebaba.
Kad smo već kod tog shopping centra, ispričat ću vam priču o uslužnim turističkim djelatnicima iz agencije Kompas koja se nalazi pri vrhu centra. Dakle, odlučismo nasljednice i ja kupiti razglednice i naletjesmo ni više ni manje nego na tu agenciju, odnosno stalke s razglednicama koji su stajali pred njezinim vratima. Niš, odaberemo razglednice i krenemo unutra platiti, a za pultom nas dočekaju dva gospodina srednjih godina. Prvi se upravo spremao isipati pred sebe vrećicu sa sitnišem, vjerojatno u želji da ga prebroji i sortira, a drugi je samo odsutno gledao pred sebe. Pružila sam im razglednice, trebalo ih je samo naplatiti, i zamolila da mi uz njih daju i poštanske marke. "No, gospa, pa ne mogu sad", rekao mi je uslužni turistički djelatnik sa sitnišem (u daljnjem tekstu UTDSS). "Vidite da moram prebrojati novac." Drugi nije radio ništa što bi vanjskom svijetu bilo vidljivo (no dobro, možda je meditirao ili imao neke vježbe koncentracije, teleportacije, što li), nego je i dalje samo gledao u nas, odsutan poput jogija koji upravo dostiže nirvanu. Vidjevši moje zbunjeno lice, UTDSS je prestao imati strpljenja za moje neshvaćanje njegovih fiskalnih dužnosti, pa mi se ovaj put obratio nešto osornijim glasom: "Gospa, budete stali sa strane i pričekali desetak minuta dok ja ovo ne prebrojim, kaj ne?" Pokraj njega, alpski jogi i dalje je s odsutnim osmijehom promatrao svijet oko sebe, ničim ne pokazujući da je svjestan moje prisutnosti ili svijeta općenito. Ja sam pak, razmažena gospa kojoj se nije dalo čekati da UTDSS prebroji novac koji je, nota bene, još uvijek bio u vrećici, dok drugi tupo gleda u prazno i smješka se tko zna komu ili čemu, položila razglednice na pult i ljubazno se pozdravila.
Usput budi rečeno, najpovoljnije razglednice u gradu možete naći u Mercatoru u tom istom shopping centru, točno preko puta tog nesretnog Kompasa. Koštaju € 0,29, a izbor je sasvim solidan.
Idemo dalje.
Prijevozna sredstva...
Grand hotel "Toplice", prelijepa zgrada na obali... Ovo je slikano prvu večer i lijepo se vidi snijeg na planinskim vrhovima. Žao mi je što nisam slikala koji dan kasnije, kad je već bio posve otopljen.
Pogled na Bled...
...i Bledski otok. Predvečerje, romantika i tako to.
Na kraju vam moram pokazati i naše nove prijatelje - pačje-labudovsko-vrapčji svijet koji će, vjerujem, nakon odlaska mojih nasljednica patiti od gladi, jer se spomenuta perad tijekom našeg boravka na Bledu sasvim sigurno ulijenila po pitanju potrage za hranom. Nasljednice su, naime, svakodnevno nosile kruh i hranile ptice, a posebno veselje priredile su im patke, koje su im jele iz ruke (labudova su se ipak malo bojale i dobro da jesu - neku Japanku koja se htjela slikati dok hrani labuda dotični je ugrizao do krvi; bila je to sigurno živopisna fotografija).
