subota, 30.07.2011.

Mondsee ili dan na jezeru

Upravo se vratismo s planinskog dijela našeg ljetovanja (morski nam dio tek slijedi u kolovozu), a ljeto u Alpama toliko je lijepo da vam najtoplije preporučam koji dan, ako ne i tjedan, te čarolije. Prije dvije godine proveli smo prekrasnih tjedan dana u Bad Gasteinu, pa smo i ove godine odlučili ići na već isprobano odredište, a ja, kontrolfrikuša, bacila sam se na istraživanje kako bi nam i put tamo i natrag bio što zanimljiviji, ugodniji i zabavniji te sam, nakon dosta čitanja i uspoređivanja, složila zgodan itinerar.

Prva nam je stanica bila mjestašce Mondsee na istoimenom jezeru, koje se nalazi u saveznoj državi Gornjoj Austriji, na samoj granici sa Salzburgom, u regiji Salzkammergut, koja nam je u svom zimskom izdanju dobro poznata, jer smo u njoj nekoliko godina skijali.


Jezero Mondsee najtoplije je jezero ovog dijela Alpa; u srpnju i kolovozu temperatura vode doseže i do 27°C, što je, usporedbe radi, temperatura mora u nekoj toploj sredozemnoj zemlji. Stoga je ovo jezero poznato po kupalištima, ali prvenstveno - zbog vodenih struja i vjetra - po surfanju i jedrenju.








Mjesto Mondsee neveliko je, lijepo i cakum-pakum ušminkano. Dan je bio ugodan, uglavnom sunčan, s tu i tamo nekim oblacima koji su se pojavljivali i nestajali nevjerojatnom brzinom. Promenada je, kao i ostatak mjesta, jako lijepo uređena; s jedne je strane dječje igralište na kojem su nasljednice provele puuuuno vremena, a s druge je šetnica.






Ručali smo u restoranu Fisherman's, koji ima prekrasnu terasu i ponešto bizaran izbor - na sreću, dobro pripremljene - hrane. Sjeli smo uz samo jezero i uživali u pogledu i povjetarcu. (Ne, terasa nije bila dugo ovako prazna; desetak minuta nakon što smo sjeli, oko nas više nije bilo slobodnog stola.)






Ovaj je paviljon početna točka staze kojom ćete, prođete li je, upoznati običaje lokalnog ribarenja. Kod svake vas postaje očekuje informativna tabla s osnovnim podacima o tome što se, gdje i kako radilo.




Vožnja brodićem turistička je atrakcija; evo i male jezične zanimljivosti vezane uz vožnju brodom. Novi njemački pravopis, s kojime se mnogi još uvijek nisu saživjeli, zahtijeva da se vožnja brodom piše Schifffahrt (a ne Schiffahrt kao ranije), što njemački čini jednim od rijetkih (ili možda jedinim?) indoeuropskih jezika koji u jednoj riječi ima tri ista suglasnika zaredom.




Iako je dan bio lijep i sunčan, vjetar je povremeno donio tamne oblake i par puta smo imali dojam da će svakog trena početi olujno nevrijeme. No, oblaci nikad nisu ostali na nebu dulje od desetak minuta pa ću vas pozdraviti uz prekrasnu sliku jezera u kojem se zrcali oblačno nebo.

Oznake: Mondsee

petak, 22.07.2011.

Morrissey u Beču

Dragi moji, evo i jedne ekskluzive na blogu, jerbo upravo sam se vratila iz bečkog Konzerthausa, s koncerta jednog od meni najdražih muzičara, Morrisseyja. (Da, znam da je svirao prije par godina u Zagrebu, ali tada nisam mogla ići, pa sam tiho patila.) I što da vam kažem? Bilo je odlično!

Najprije, lijepo je doći na koncert na kojem po godinama pripadam čistom prosjeku; sve oko mene bili su ljudi mojih, pa i nešto starijih godina, tako da se nisam osjećala kao nečija mama ili ne daj Bože teta.Tu i tamo našla su se poneka mlađa stvorenja koja su očigledno Smithse i Morrisseyja upoznala relativno nedavno, pa nadoknađuju gradivo, a koja su svoj coolness prije koncerta pokazala ispijanjem piva iz boce sjedeći na podu te ušminkane dvorane, odnosno njezina predvorja. Da ne duljim, ekipa je bila takva da sam se osjećala kao kasnih osamdesetih u Jabuci i zaista mi je bilo čudno što nisam srela nikog iz Zagreba; na takvim koncertima obično bude dosta poznatih.

Kad smo već kod dvorane, moram reći da sam bila na puuuuno koncerata (pokušala sam ih svojedobno prebrojati, došla negdje do osam stotina i odustala), velikih i malih, stadionskih i klupskih, ma svakakvih, ali osim jednog jazz koncerta održanog u bečkoj Operi, ovo mi je bio prvi pravi rock koncert u takvom klasičnom prostoru. Bila sam u prvi mah mrvicu skeptična, ali - pokazalo se - bez razloga.


Predgrupa su bili neki indie klinci s engleskog sjevera, The Heartbreaks. Dobar, solidan, čvrsti britanski rock; imajući na umu da publika nije došla zbog njih i da je za vrijeme njihovog nastupa bila prilično nestrpljiva, moram priznati da su se dobro držali. Ako je suditi prema načinu na koji je pjevač između pjesama komunicirao s publikom, riječ je o vrlo autoironičnom i šarmantnom mladom gospodinu koji je iz moje galerijske perspektive malo sličio Jimu Reidu od prije dvadesetak godina (jedna moja frendica bila je smrtno i svemirski zaljubljena u njega).




Oprostite, ljudi, na kvaliteti slika, imam običan amaterski fotić u kombinaciji s mjestom na galeriji, tako da - što je, tu je.

Nakon predgrupe vrijedni su momci brzinski preuredili pozornicu, dok su se na platnu iza njihovih leđa vrtjeli filmovi i spotovi koji, vjerujte mi, nisu imali pretjerane veze jedan s drugim. Bilo je tu svega, od swingerskih big bandova preko Lou Reeda do kuruze iz ranih sedamdesetih. Pokušavajući si objasniti taj čušpajz, pomislih da nas Morrissey tjera da slušamo (i gledamo) taj užas (s izuzetnom swinga i Reeda, molim lijepo) kako bismo što više cijenili njegov nastup. Mudra taktika, ha?




A zatim je došao on... Jedan, jedini i neponovljivi!






Što da vam kažem, osim da je bilo stvarno izvrsno. Publika koja je za vrijeme predgrupe još uvijek mirno sjedila na svojim mjestima bila je na nogama od prve sekunde, a zaštitari su se diskretno povukli u stranu i dozvolili ljudima da dođu skroz do pozornice, valjda ocijenivši da škvadra iz te dobne skupine (hihi) više ne može napraviti ništa ni naglo, ni nepromišljeno, ni opasno.






Koncert je počeo s "I Want the One I Can't Have" i nastavio sasvim nepredvidivim nizom u kojemu su se izmjenjivale nove i starije pjesme. Samo za vas (lažem, samo za sebe, jer sam sucker za takve stvari) snimila sam par sekundi nekih od njih... Fotićem, naravno. Zato nema zooma (tj. mogu ga namjestiti prije snimanja i to je to, nema pomicanja za vrijeme snimanja), nema kvalitetnog zvuka, nema ničeg osim osobnog suvenira s koncerta.






Jedna od mojih omiljenih pjesama iz srednjoškolskih dana... Morala sam je snimiti, morala (a pokušala sam malo i dvoranu, ali nije mi uspjelo, jer je bilo premračno).

It's so easy to love, so easy to hate, it takes strength to be gentle and kind...




Kako sve to zvuči uživo? Naravno, na snimkama se ne čuje kako treba. Zvuči odlično! Bend je sastavljen od Amera (trojica iz Chicaga, jedan iz Austina u Teksasu i jedan Bostonac-Bostonjanin-Bostondžija?! - sorite, ljudi, još me mrvicu pere koncertna groznica) koji zvuče skroz britanski, ali snažno i čvrsto, onako kako Marr - oprostite mi na bogohuljenju - nije nikada zvučao.


I posljednja od mojih maestralnih snimaka, također jedna od mojih omiljenih srednjoškolskih pjesmica, odnosno par stihova i refren.




Morrissey je i dalje onakav pametan i angažiran cinik kakav je i bio. Osim što je ničim izazvan izjavio "God save us from Sarah Palin", održao nam je, sasvim očekivano, predavanje o lošim stranama jedenja mesa, a redovni dio koncerta završio je s, pogađate, "Meat Is Murder" uz vrlo, vrlo zlokobnu scenografiju i prilično tmurne filmove s prikazima masovnog uzgoja životinja u pozadini. Došlo mi je da postanem vegetarijanka, ali brzo me je pustilo.






Kad se vratio na bis, jarkocrvenu košulju zamijenio je tamnoljubičastom sa šljokicama (o, da!), objasnio nam da sutra nastupaju u Krakovu i da već večeras kreću, otpjevao "First of the Gang to Die", pozdravio i nestao!




Evo i snimke bisa - nije moja, nego sam je slučajno našla dok sam uploadala svoje filmove na jubito. Nadam se da se autor(ica) neće ljutiti zbog posudbe.




I, konačno, najtužniji trenutak svakog koncerta.

Oznake: Morrissey; koncert; Konzerhaus Wien; The Heartbrea

petak, 15.07.2011.

Biser šentiljski i stube koje vode u zid

Svatko tko je ikad ušao iz Slovenije u Austriju ili obrnuto preko graničnog prijelaza u Šentilju (njem. Spielfeld) vjerojatno poznaje pogranični ugostiteljski objekt firme Kompas u kojem se gladni i žedni putnik namjernik već nekoliko desetljeća može okrijepiti. Sa svake strane graničnog prijelaza nalazi se po jedan neveliki restoran, a iznad ceste spaja ih - ukoliko iz nekog razloga želite prijeći iz jednoga u drugi - ostakljeni nadvožnjak.








Objekt je to ružnjikav i pohaban, a prema onome što zadnjih godina vidim, Kompas je restorane dao u podnajam, tako da sad u njima možete dobiti ćevape, burek, grah, pizzu i sličnu brzospravljenu hranu. No, ovo nije post o hrani niti mu je namjera ocijeniti restorane (iako, ćevape s kajmakom preporučam!), već vam želim pokazati što ćete doživjeti uporabom spomenutog nadvožnjaka.


Uđete li u restoran iz smjera Slovenije prema Austriji i želite li se popesti na nadvožnjak, vidjet ćete da su paralelno izgrađene obične i pokretne stepenice. Ali... Khm... Pokretne i nisu pretjerano pokretne; ne samo da su isključene iz struje, nego završavaju ravno u - očigledno naknadno, nimalo inteligentno izgrađenom - zidu!










Predlažem da se ova novopečena turistička atrakcija ovjenča mramornom spomen-pločom s osnovnim podacima o njezinome stvaratelju, a autoru ovog pregenijalnog rješenja dala bih da bude prvi nositelj međunarodne arhitektonske nagrade "Stube u ništavilo" koja bi se uz svečane zvuke "Ode radosti" dodjeljivala jednom godišnje u restoranu na Šentilju.

Oznake: Šentilj

<	srpanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31