Marketing
Morrissey u Beču
Dragi moji, evo i jedne ekskluzive na blogu, jerbo upravo sam se vratila iz bečkog Konzerthausa, s koncerta jednog od meni najdražih muzičara, Morrisseyja. (Da, znam da je svirao prije par godina u Zagrebu, ali tada nisam mogla ići, pa sam tiho patila.) I što da vam kažem? Bilo je odlično!
Najprije, lijepo je doći na koncert na kojem po godinama pripadam čistom prosjeku; sve oko mene bili su ljudi mojih, pa i nešto starijih godina, tako da se nisam osjećala kao nečija mama ili ne daj Bože teta.Tu i tamo našla su se poneka mlađa stvorenja koja su očigledno Smithse i Morrisseyja upoznala relativno nedavno, pa nadoknađuju gradivo, a koja su svoj coolness prije koncerta pokazala ispijanjem piva iz boce sjedeći na podu te ušminkane dvorane, odnosno njezina predvorja. Da ne duljim, ekipa je bila takva da sam se osjećala kao kasnih osamdesetih u Jabuci i zaista mi je bilo čudno što nisam srela nikog iz Zagreba; na takvim koncertima obično bude dosta poznatih.
Kad smo već kod dvorane, moram reći da sam bila na puuuuno koncerata (pokušala sam ih svojedobno prebrojati, došla negdje do osam stotina i odustala), velikih i malih, stadionskih i klupskih, ma svakakvih, ali osim jednog jazz koncerta održanog u bečkoj Operi, ovo mi je bio prvi pravi rock koncert u takvom klasičnom prostoru. Bila sam u prvi mah mrvicu skeptična, ali - pokazalo se - bez razloga.
Predgrupa su bili neki indie klinci s engleskog sjevera, The Heartbreaks. Dobar, solidan, čvrsti britanski rock; imajući na umu da publika nije došla zbog njih i da je za vrijeme njihovog nastupa bila prilično nestrpljiva, moram priznati da su se dobro držali. Ako je suditi prema načinu na koji je pjevač između pjesama komunicirao s publikom, riječ je o vrlo autoironičnom i šarmantnom mladom gospodinu koji je iz moje galerijske perspektive malo sličio Jimu Reidu od prije dvadesetak godina (jedna moja frendica bila je smrtno i svemirski zaljubljena u njega).
Oprostite, ljudi, na kvaliteti slika, imam običan amaterski fotić u kombinaciji s mjestom na galeriji, tako da - što je, tu je.
Nakon predgrupe vrijedni su momci brzinski preuredili pozornicu, dok su se na platnu iza njihovih leđa vrtjeli filmovi i spotovi koji, vjerujte mi, nisu imali pretjerane veze jedan s drugim. Bilo je tu svega, od swingerskih big bandova preko Lou Reeda do kuruze iz ranih sedamdesetih. Pokušavajući si objasniti taj čušpajz, pomislih da nas Morrissey tjera da slušamo (i gledamo) taj užas (s izuzetnom swinga i Reeda, molim lijepo) kako bismo što više cijenili njegov nastup. Mudra taktika, ha?
A zatim je došao on... Jedan, jedini i neponovljivi!
Što da vam kažem, osim da je bilo stvarno izvrsno. Publika koja je za vrijeme predgrupe još uvijek mirno sjedila na svojim mjestima bila je na nogama od prve sekunde, a zaštitari su se diskretno povukli u stranu i dozvolili ljudima da dođu skroz do pozornice, valjda ocijenivši da škvadra iz te dobne skupine (hihi) više ne može napraviti ništa ni naglo, ni nepromišljeno, ni opasno.
Koncert je počeo s "I Want the One I Can't Have" i nastavio sasvim nepredvidivim nizom u kojemu su se izmjenjivale nove i starije pjesme. Samo za vas (lažem, samo za sebe, jer sam sucker za takve stvari) snimila sam par sekundi nekih od njih... Fotićem, naravno. Zato nema zooma (tj. mogu ga namjestiti prije snimanja i to je to, nema pomicanja za vrijeme snimanja), nema kvalitetnog zvuka, nema ničeg osim osobnog suvenira s koncerta.
Jedna od mojih omiljenih pjesama iz srednjoškolskih dana... Morala sam je snimiti, morala (a pokušala sam malo i dvoranu, ali nije mi uspjelo, jer je bilo premračno).
It's so easy to love, so easy to hate, it takes strength to be gentle and kind...
Kako sve to zvuči uživo? Naravno, na snimkama se ne čuje kako treba. Zvuči odlično! Bend je sastavljen od Amera (trojica iz Chicaga, jedan iz Austina u Teksasu i jedan Bostonac-Bostonjanin-Bostondžija?! - sorite, ljudi, još me mrvicu pere koncertna groznica) koji zvuče skroz britanski, ali snažno i čvrsto, onako kako Marr - oprostite mi na bogohuljenju - nije nikada zvučao.
I posljednja od mojih maestralnih snimaka, također jedna od mojih omiljenih srednjoškolskih pjesmica, odnosno par stihova i refren.
Morrissey je i dalje onakav pametan i angažiran cinik kakav je i bio. Osim što je ničim izazvan izjavio "God save us from Sarah Palin", održao nam je, sasvim očekivano, predavanje o lošim stranama jedenja mesa, a redovni dio koncerta završio je s, pogađate, "Meat Is Murder" uz vrlo, vrlo zlokobnu scenografiju i prilično tmurne filmove s prikazima masovnog uzgoja životinja u pozadini. Došlo mi je da postanem vegetarijanka, ali brzo me je pustilo.
Kad se vratio na bis, jarkocrvenu košulju zamijenio je tamnoljubičastom sa šljokicama (o, da!), objasnio nam da sutra nastupaju u Krakovu i da već večeras kreću, otpjevao "First of the Gang to Die", pozdravio i nestao!
Evo i snimke bisa - nije moja, nego sam je slučajno našla dok sam uploadala svoje filmove na jubito. Nadam se da se autor(ica) neće ljutiti zbog posudbe.
I, konačno, najtužniji trenutak svakog koncerta.
Post je objavljen 22.07.2011. u 01:26 sati.