subota, 29.01.2011.

Antalya, Turska

Priču o ljetovanju završit ću slikama s izleta u Antalyju, najveći grad i središte istoimene regije. Antalya službeno ima nešto više od milijun stanovnika, iako je naš vodič tvrdio da ta brojka nije točna, već se, prema okvirnim procjenama, penje čak dvostruko više.

Izlet je bio priča za sebe. Budući da smo planirali provesti samo jedan dan u Antalyji (jer, ipak, dječici je kupanje i igranje mnogo važnije od izleta), odlučili smo uzeti izlet s vodičem, kako ne bismo gubili vrijeme na orijentaciju ili propustili vidjeti nešto što je vidjeti vrijedno. Naša turistička agentica, koja nam je inače davala pametne i pouzdane savjete, najtoplije nam je preporučila agencijski aranžman, obećavši prijepodnevno razgledavanje grada uz lokalnog vodiča, navodno izvrsnog, ručak u dobrom restoranu te slobodno poslijepodne. Sramežljivo je napomenula da se poslijepodne zapravo ide po dućanima, ali tko neće, ne mora. Odlično! Sve što nam je ispričala svidjelo nam se i tako smo uplatili izlet.

Međutim, u busu je priča bila drugačija. Naš vodič, izgledom i stavom tipični lokalni galeb u zalasku onog što se obično eufemizmom naziva najboljim godinama, izgledom donekle sličan Bruceu Willisu uz vidljiv dodatni trud da stilom i umri-muški ponašanjem potencira tu sličnost, najavio je posjetu dućanu kožne odjeće, ekskluzivnu modnu reviju te obilazak fine zlatarne, nakon čega nas čeka ručak, pa razgledavanje grada. Budući da je očigledno na svoju ruku okrenuo program kako bi natjerao goste da posjete dućane - nemojmo zaboraviti, on od dućana dobiva proviziju po ostvarenom prometu - pitala sam ga ima li ikakve šanse da nas iskrcaju negdje u centru i nastave svoju shopping turu kako god žele. Također sam dodala da to nije tura kakvu nam je obećala agentica, a budući da ni drugi gosti nisu djelovali zainteresirano za kupovinu, galeb nam se unervozio, shvativši da mu je autobus više prazan nego pun, da i ovo malo ljudi koji su krenuli na izlet nisu zainteresirani za kupovinu i da ne bu danas tržil. I kategorički odbio bilo kakvo razdvajanje grupe!

Inače su te jednodnevne ili poludnevne ture u kojima je iskombinirana kupovina i razgledavanje grada prethodnih godina bile besplatne; plaćali su ih, vjerojatno, dućani u koje bi vas autobus dovezao, a koji su obično toliko daleko od svega da vam ne preostaje ništa osim da malo bauljate po njima, a kad već bauljate, šanse da nešto i kupite velike su. Budući da smo ovaj izlet ipak platili (doduše, sitnu lovu, a dječica su išla besplatno), nismo mislili da će nas uhvatiti u ralje prisilnog boravka po dućanima koji nas ni najmanje ne zanimaju.

Riječ je o ogromnim i lijepo - iako često kičasto - uređenim dućanima koji nude kvalitetne proizvode od kože i krzna, no također i popriličan broj lažiranih torbica i ostalih dodataka poznatih svjetskih marki. Svaki od tih dućana ima svoju, nazovimo je, dvoranu za revije, s jednostavnim light show-om, malom pozornicom te nekim klincima (obično samo dvoje, cura i dečko) koji glume manekene i s usiljenim osmijehom se prešetavaju ispred vas, predstavljajući vam te kožnokrznene stvari. Ideja je da dobijete osjećaj ekskluzive, kojime trgovac pokušava opravdati i po pet puta višu cijenu od one bazarske za do detalja isti proizvod. U dućanu se obično nalazi samo jedna grupa potencijalnih kupaca, tako da je prodavača gotovo jednako mnogo kao i gostiju, pa vas na svakom uglu dočekaju s pitanjem mogu li vam ikako pomoći i zašto ne biste probali upravo ovu (pokazujući najčešće nešto što vam je najružnije na svijetu) jaknu.

Prethodnih smo godina, također, u dućanima tog tipa obavezno bili ponuđeni kavom, čajem i vodom, što ove godine nije bio slučaj. Moram priznati da smo svi bili pomalo nervozni: izletnici zato što ih je vodič doveo u bespomoćnu situaciju da pola dana moraju provesti na mjestima koja ih ne zanimaju, trgovci zato što su skužili da nitko neće ništa kupiti te naš galebarski vodič, kojem je već odavno bilo jasno da toga dana neće zaraditi ni lire provizije, a bome ni zgodnih solo strankinja u busu nije bilo.

Nakon prisilnog boravka u dućanu s kožom, jednako su nas prisilno odvezli u zlatarnu - ogromnu, mramornu, prekrasnu. Ali, što da vam kažem, nismo planirali ništa kupiti, a budući da smo karakteri, te smo se odluke i držali. Inače, u takvim dućanima možete biti sigurni da je zlato zaista zlato i da su dijamanti zaista dijamanti, tako da su po tom pitanju pouzdani. No da. Ni ovdje ništa ni od kave ni od vode, samo što je trgovaca još i više nego u prethodnom dućanu, a promatraju nas kao da smo im uletjeli u dnevnu sobu za vrijeme najnapetije tekme na svijetu i zamolili ih da isključe televizor.

No dobro, i ta je muka prošla. Sjeli smo u bus i otišli na ručak. Naš je vodič od loše imitacije Brucea Willisa i njegovog frajerskog šarma zbog svog shopping neuspjeha (nitko u busu nije kupio apsolutno ništa!) postao najprije ironičan, a zatim i otvoreno bezobrazan. No, on je nebitan: ručak je bio solidan; jeli smo u nekom restoranu na hridi uz more, za stolom kraj mora, sa savršenim pogledom. Hrana je bila prava turska, što cijenim. Ne bih voljela da su mi servirali pohano meso s krumpirom i zelenom salatom.

Nakon ručka je konačno počelo ono radi čega smo i krenuli: razgledavanje grada. Najprije dio autobusom. Saznali smo da se u Turskoj, ili barem u tom dijelu Turske, ne grade mali stanovi, a pogotovo se ne grade stanovi bez balkona. Prosječna kvadratura stana u Antalyji iznosi 90m2, a stanova manjih od 60m2 navodno ni nema. Balkoni su ogromni i na njima se veći dio godine odvija obiteljski život - tu se doručkuje, ruča i večera, pije kava, sjedi i uživa u pogledu. Provezli smo se i kroz bogataški dio grada, u kojemu ljudi uživaju u stanovima od dvjestotinjak kvadrata sa staklenim zidovima okrenutima prema moru. Nekoliko kuća visokih pet-šest katova dijeli privatno parkiralište, bazen, a često i tenisko igralište i dječji park, a u cijeni stanarine obuhvaćeno je korištenje svega toga plus plaća osoba koje se o tome brinu i navodno da cijela ta divota ne košta više od tristotinjak eura mjesečno. Eh. To je mjesto za doć' u penziju. Pišem i pamtim.


Evo i prve fotografski dokumentirane zanimljivosti: najviši slap na svijetu koji se spušta u more, visok četrdeset metara. Iako na slikama ne djeluje toliko visok, uživo se njegove dimenzije mnogo bolje vide. Ispod njega je uvala u kojoj gotovo neprestano borave izletnički brodovi. Pogled je prekrasan i da nema sunca koje nemilice prži, mogli biste ostati dugo na tom mjestu i jednostavno uživati.






Iako se vjerovalo da je grad osnovan 150. godine pr. Krista, novija arheološka iskapanja pokazala su da se ostaci nalaza mogu datirati u treće stoljeće pr. Krista. Antalya je u vrijeme Rimskoga Carstva doživjela procvat, narasla je i postala važnim trgovačkim središtem. Tijekom srednjega vijeka, Antalya je bila jedno od uporišta kršćanstva (znate li da je sveti Nikola iz Antalyje?), a u 14. je stoljeću došla pod osmanlijsku vlast. Iako je uvijek bila regionalno središte, brojem stanovnika bila je nevelika; tek u dvadesetom stoljeću broj njezinih stanovnika višestruko se povećao; danas u Antalyji žive brojni kršćani i židovi, najčešće u zasebnim središnjim gradskim četvrtima, te, naravno, Turci, od starosjedioca do doseljenika iz unutrašnjosti države. Osim kraće talijanske okupacije krajem Prvog svjetskog rata pa do osnutka Republike, Antalya je kontinuirano bila dijelom turske države.

Ono što smo u Antalyji zapravo došli pogledati jest staro središte grada, Kaleici, opasano gradskim zidinama. Nekoliko je ulaza u taj dio grada, a paralelno s gornjom granicom zidina nalazi se ulica kojom vozi tramvaj. Tramvajskih je linija u Antalyji samo dvije, što prilično pojednostavljuje orijentaciju u prostoru, no na raspolaganju su vam i autobusi te, naravno, dolmusi i klasični taksiji.


Ovaj je trg bio naše ishodište za razgledavanje starog središta grada, uzbrdičasto-nizbrdičaste četvrti čije se uske ulice, ispunjene mješavinom antičke i kasnije bizantske arhitekture, strmo spuštaju u marinu.




Ovo nije nikakva znamenitost, nego samo dokaz da kič kojeg možete naći u mnogim (europskim) gradovima nije zaobišao ni tursku obalu.




Jedan od klasičnih pogleda na grad; u prvom planu nalazi se kula iz rimskog vremena te džamija Tekeli Mehmet Pasa, izgrađena u 18. stoljeću.




Turska je prepuna povratnika iz inozemstva koji svojim novopokrenutim poslovima u staroj domovini često daju imena gradova u kojima su u međuvremenu živjeli; u pretprošlom postu vidjeli ste da se jedan od najpoznatijih restorana u Kemeru zove Hannover Pasa, a sad imate prigodu uživati u Miami Döneru. Je li vlasnik zaista živio u Miamiju i naziv za svoj lokal odabrao iz nostalgičnih razloga ili je samo štovatelj Dona Johnsona i Miami Vicea, nećemo nikad saznati.




Konačno smo ušli unutar zidina i šetamo starom jezgrom grada.




Ulice su prepune dućana s tipičnom turskom ponudom: od šarene keramike, ćilima i tradicijskog nakita do lažirane odjeće, obuće, torbica i sunčanih naočala. No, zavirite li samo ulicu-dvije izvan, kako bi to u Lonely Planetu rekli, utabane staze, vidjet ćete prekrasne primjerke bizantske arhitekture kako se doslovce urušavaju.












Jesam li spomenula da je stari dio grada izgrađen na strmini? Jesam? Nema veze, ponavljanje je majka mudrosti. Uostalom, da nema strmine, ne bi bilo ni ovog fantastičnog pogleda s jedne od terasa.




Stigosmo konačno i u marinu, manju no što smo očekivali, no vrlo, vrlo šarmantnu. Usidrene brodice uglavnom služe za turističke izlete. Za razliku od Kemera, u Antalyji su ljudi izuzetno ljubazni, pa će vam, ako ih lijepo zamolite, dozvoliti da se s dječicom popnete na brod, dapače, pomoći će vam, provest će vas i sve vam pažljivo objasniti.






Nakon dugog puta (bilo je tu spavanja na tatinom ramenu, kupovanja nakita, biranja razglednica, spašavanja od revnih prodavača koji su nam pokušali uvaljati stvari koje nas nisu zanimale i, naravno, cjenkanja), bio je red da se odmorimo na jednoj prekrasnoj, ugodnoj terasi, pod dvostrukom hladovinom gustih krošanja i - ziher je ziher - suncobrana. Dok smo pili pivu (mužić), kavu i vodu (ja) i jeli slatkač (nasljednice), uživali smo u povjetarcu i ovom pogledu.




Kao što rekoh, ljudi u Antalyji izuzetno su ljubazni. Takvu smo ljubaznost i inače doživljavali po Turskoj, no Kemer je očigledno neka sasvim druga priča. Nakon dvotjednog "hladnog tretmana" u našem ljetovalištu, bilo je stvarno terapijski ponovno uživati u poznatoj turskoj susretljivosti. Konobari su, tako, sasvim spontano odlučili zabavljati podmladak gostiju (naše nasljednice i dječurliju sa susjednog stola), staveći im na raspolaganje dvije krasne, umiljate mace.

Iako u Turskoj možete pojesti klasičan sladoled na kakav ste vjerojatno navikli, probajte i njihov lokalni - na prvi pogled djeluje kao i onaj kojeg kupujete u bilo kojoj našoj slastičarnici, no okusom je neizrecivo sladak (recimo, meni je presladak), a izgledom se - rasteže! Nešto poput žvake. Fora.


Iz marine smo se vraćali na mjesto sastanka s grupom drugim putem kako bismo obišli što veći dio staroga grada (koji nije velik i moguće ga je bez većih napora obići u jedno poslijepodne). Usput smo stali u ovom kafiću i popili prefini sok od svježe cijeđenih naranči. Hladovina je bila gusta, terasa prelijepa, a ljuljačka stvorena za uživanciju.




I za kraj - živiJo nogomet!

ŽIVIJO!

Oznake: Turska, Antalya

subota, 22.01.2011.

Olympos Teleferik, Turska

Budući da sam vas u prošlom postu dobro uznojila na dnevnim temperaturama od skoro četrdeset celzijevih stupnjeva, vrijeme je i da vas malo rashladim na ugodnih dvadeset i pet. Stoga se odjenite u laganu odjeću, na noge stavite udobnu obuću i dobro se namažite kremom za sunce, jerbo vodim vas na visoke planinske vrhunce.

Pomažući nam u potrazi za kraćim izletom na kojeg bismo mogli otići, predstavnica naše agencije preporučila nam je da se novosagrađenom žičarom, starom tek godinu dana, odvezemo na Tahtali Dagi, planinski vrh koji se nalazi na 2365 metara nadmorske visine. Ideja nam se činila zgodnom, pa smo tako jednog lijepog jutra sjeli u kombi koji nas je, s nekolicinom drugih gostiju, trebao odvesti do petnaestak kilometara udaljene donje stanice. Iako relativno blizu, ona je sagrađena na nadmorskoj visini od nešto više od 700 metara, tako da je cesta do nje prilično strma i prepuna serpentina, u kojima je mlađa nasljednica - potaknuta što nezgodnim terenom, a što temperamentnom vožnjom našeg izuzetno mladog vozača - povratila svoj maloprije pojedeni doručak.

Kad smo napokon došli do donje stanice žičare, nakon kraćeg čekanja ušli smo u modernu, ostakljenu kabinu i otisnuli se put planinskoga vrha. Zgodno je što od trenutka kad vam neki turistički agent prvi puta spomene tu žičaru, pa tijekom vožnje i boravka na vrhu i sve do posljednje minute provedene na njoj, uvijek srećete ljude koji osjećaju potrebu obavijestiti vas da je žičara pouzdani švicarski proizvod te je kao takva sasvim imuna na nezgode svih vrsta. Recimo. Je l'.


Kabina zaista klizi blago i neprimjetno, nema neugodnog poskakivanja i cukanja. Prvih par minuta ispod vas nalazi se šuma, a zatim samo kamen, kamen i kamen - gdje god pogledate, kamen. Starija nasljednica bila je složila vrlo kiselu facicu, a na pitanje zašto, djetešce je odgovorilo da se boji da se planina ne sruši. Ne žičara, nego baš planina. Srčeko moje malo. Uglavnom, ovo je pogled iz kabine na otprilike polovici uspona.




Na donjoj stanici smo oprali majicu i šeširić, izravne žrtve nesretnog rigoleta, pa smo ih morali i osušiti.



Gornja stanica prilično je velika i sastoji se od donje terase, na kojoj je vidikovac s kafićem, zatim od zatvorenog restorana (u njemu nismo bili, jer vani je bilo toliko lijepo da bi bio grijeh provesti vrijeme u zatvorenom i klimatiziranom prostoru) te, konačno, gornje terase na kojoj se ne nalazi ništa osim vidikovca.


Ovako izgleda ulaz u zgradu žičare na gornjoj stanici.




A ovo je pogled s donje terase u smjeru juga. U daljini se vidi grad Antalya, a da u zraku nema vlage, sasvim bi se sigurno vidjela i Alanya.




I pogled prema sjeveru.




Visina na kojoj se nalazite zaista je impresivna. Imajući na umu da ste donedavno bili na nula metara nadmorske visine, odnosno, točno u visini mora, a sad ste na visini od 2365 metara, što je više od dvije Medvednice stavljene jedna na drugu, pomalo se osjećate kao da vas je netko teleportirao, a ne dovezao. Evo i pogleda prema unutrašnjosti; sve što se vidi je kamen, kamen i zatim još malo kamena. Tu bi negdje trebalo biti i skijalište, no mi ga u tom silnom kamenu nismo uspjeli detektirati. Možda bismo trebali doći još jednom, zimi?




Ne moram ni reći da je kretanje ograničeno...




...no nekim ljudima ograde ništa ne znače. (Nije to nikakva strašna avantura, opasnost da padnete postoji samo ako ste izuzetno trapavi.)




Evo nas i na gornjoj terasi, gledamo donju, na kojoj smo maloprije popili kavu i prefini svježe cijeđeni sok od naranče te pojeli slatkač - kako tko, kako što.






Osim dalekozora, ovaj je izlaz jedino što postoji na gornjem vidikovcu.




Ovako izgleda pogled direktno iznad žica žičare pa ravno prema dolje. Nije za osobe koje se boje visine, imaju slabe živce ili nemaju povjerenja u tehniku.



I evo još jedan pogled prema unutrašnjosti Turske, ovaj put s gornje terase. Tahtali Dagi, planinski vrhunac na kojemu se nalazimo i sve ovo oko nas dio je nacionalnog parka Olympos, koji je pak dio zapadnoga dijela Taurskoga gorja, na turskome Beydaglari.




Naravno, ništa ne može proći bez šarenih suvenira.




I evo nas ponovno dolje - ne znam možete li na ovoj slici vidjeti malu, sitnu točkicu na vrhu planine, sasvim u daljini? Uglavnom, to je gornja stanica žičare, a udaljenost i razlika u visini između gornje i donje zaista su dojmljive.




Možda vam uspije na ovoj?

Oznake: Turska, Olympos, Tahtali Dagi

petak, 14.01.2011.

UOUOUO, ljeto nam se... Ups! Baš i nije vratilo.../Kemer, Turska

Dragi moji, tijekom posljednjih mjeseci kod nas se toliko toga dogodilo da ne znam odakle bih počela. Odnosno, znam! Uhvatit ću se u koštac s fotkama s putovanja na kojima smo bili tijekom posljednjih pola godine (ona prije toga - a bio ih je popriličan broj - s dosta tuge i ponešto olakšanja prepuštam virtualnom zaboravu), a budući da je barem ovdje kod nas neugodno i kišovito, možda će vas razveseliti ljetna šetnja prekrasnom turskom obalom.


Dakle, ljetovali smo u mjestašcu Kemer, smještenome na turskoj Rivijeri (tako se, naime, taj dio mediteranske obale službeno zove), četrdesetak kilometara zapadno od grada Antalyje, velikog regionalnog središta. Budući da je mužiću i meni ovo bilo četvrto ljetovanje u Turskoj tijekom posljednjih osam godina, moram priznati da se i nismo baš pretjerano temeljito informirali. Uzela sam iz knjižnice nekoliko vodiča, koje sam letimično prolistala tek u avionu, pa sam se tek tada, visoko u zraku, susrela s nekoliko puta napisanom informacijom da su "Kemer i okolicu posljednjih godina preplavili Rusi" i, da vam budem iskrena, nisam imala pojma što da s njom radim i kamo da je smjestim. Rusi? Pa što? Slegnula sam ramenima i nastavila čitati.

No, nakon što smo sletjeli i smjestili se u hotelu, počeli smo shvaćati što znači upozorenje iz mojih vodiča. Rusa je bilo posvuda. Posvuda. Ne samo kao gostiju, već i u mnogo većoj mjeri kao novopečenih vlasnika restorana, dućana, raznih obrta i svega što si možete zamisliti, a to u prijevodu znači da ćete u šetnji kemerskom marinom ili središtem grada iz svakog lokala kraj kojeg prolazite čuti glasni i nametljivi ruski pop koji zvuči kao nešto što se u zabitijim krajevima bivše nam države slušalo prije mog rođenja. To, nadalje, znači da su Rusi nametnuli svoj način poslovanja, a Turke su zadržali kao radnu snagu, pa se poznata turska ljubaznost često gubi pred neljubaznim prisustvom šefa, Rusa, koji reži i na svog prodavača i na potencijalne si kupce. To, zatim, znači da su cijene gotovo isključivo u dolarima, da je sve precijenjeno i da cjenkanje ne dolazi u obzir. A kad kažem precijenjeno, reći ću vam samo da je dječja maska za ronjenje kakva u austrijskom dm-u košta šest eura u lokalnom kemerskom dućanu nonšalantno procijenjena na trideset i pet (35!) dolara. Takvih je primjera koliko god želite.

To, također, znači da se Rusi na sve načine pokušavaju riješiti gostiju sa zapada, znajući da ovi troše mnogo manje i racionalnije od njihovih zemljaka, pa im - zapadnjaci - jednostavno nisu isplativi. Naravno, kad idete na more otprilike posljednja stvar koju ćete provjeriti jest tko je vlasnik hotela u kojem ćete odsjesti. Ta se nesmotrenost pokazala kobnom, jer je ispalo da je novi vlasnik našeg hotela neki Rus koji je prekrasno renovirao cijeli hotel, sve pripadajuće mu bazene (komada pet), plažu i ostalu infrastrukturu, osim najgornjeg kata jednoga krila, u koje smješta goste koji stižu preko njemačkih i austrijskih agencija. Nevjerojatno ali istinito - iako smo platili hotel s četiri zvjezdice, dobili smo sobu koja bi po mojoj procjeni mogla i smjela dobiti najviše dvije, a letimični pogledi u sobe na preostalim katovima (znate ono, sobarica posprema, a vi iskoristite priliku i u prolazu virnete) u nama su izazivali napadaje ljubomore i zavisti. Iako nismo baš tipovi koji će koristiti hotelsku animaciju, u cijeni sobe dobili smo voditeljicu aerobika u vodi koja govori isključivo ruski, voditelje nekolicine ljetnih sportova koji govore isključivo ruski te tetu iz dječje igraonice koja, pogađate, govori isključivo ruski. Hotel se zvao Palmariva Gül Beach, čisto da znate što trebate izbjeći - osim ukoliko dolazite kao gost ruske agencije, u kojem ćete slučaju vjerojatno biti sasvim zadovoljni. (Pokušala sam pronaći i njegovu web stranicu, no na stranici Palmariva hotela više nema lokacije Kemer - nije isključeno da je hotel opet promijenio vlasnika, a time i ime.)


No, kao što rekoh, osim same sobe, koja je bila katastrofična, hotel je bio novoobnovljen i, da budem iskrena, vrlo lijep i ugodan.












Ovo je hotelska plaža i zalazak sunca za planinu iznad obale mora.






Središte Kemera od hotela je bilo udaljeno desetak minuta hoda, što objektivno nije daleko, no idete li danju, pametno je uzeti taksi, budući da su temperature zraka opako visoke, a sunce peče li peče. Kemer je, kao i većina turskih gradića koje sam posjetila, vrlo uredan i njegovan, s mnogo cvijeća i pažljivo posađenog zelenila.




Ovo je, ako me sjećanje ne vara (pisat' si trebala, stara moja, pisat'), zgrada općine ili tako neke lokalne tjelesine.




Bankomati u Turskoj pripadaju, kao i u Hrvatskoj, pojedinim bankama, no - ako sam dobro razumjela - novac možete podizati samo na bankomatu banke u kojoj imate otvoren račun, a kao stranac na bankomatima banaka koje s vašom matičnom bankom imaju ugovor. Bankomati nisu diskretne male spravice uglavljene u zidove većih zgrada, već poprilično veliki kiosci postavljeni posvuda po gradu, obojani svaki u svoju boju - uglavnom, prilično smiješan prizor. Mi smo se zezali da u svakom kiosku čuči po jedan bankovni službenik koji na brzinu broji lovu i gura je ljudima kroz otvor, onako, sav znojan i zajapuren.






Rahatlokum i ostale turske slastice na engleskom se jednostavno zovu Turkish Delight, a Turci se vole hvaliti afrodizijačkim svojstvima svojih slatkiša, što zna rezultirati ovakvim natpisima u izlogu dućana.




A u dućanu uživancija za oči! (Ovo je, doduše, snimljeno u jednom drugom, ali svi su manje-više slični.)




Oš' Hermes, oš' Dior, oš' Chanel - biraj!




Kemer je staro ribarsko seoce za koje se sa sigurnošću može reći da postoji još od antičkih vremena, no - ovo spada u kategoriju vjerovali ili ne - još šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća do Kemera se moglo doći samo vodenim putem! Sedamdesetih su godina izgradili cestu koja ga je povezala s nedalekom Antalyjom, a osamdesetih je pala odluka da se mjesto okrene turizmu. Uz pomoć financijskih sredstava pribavljenih od UN-a Kemer se izgradio gotovo preko noći. Na žalost, u žaru te gradnje sasvim je uništena nekadašnja ribarska jezgra mjestašca, na čijem se mjestu sad nalazi marina, te je u okolici gradića ostala tek nekolicina spomenika iz kasne antike i srednjega vijeka.

Rezultat ove gradnje jest uredan i za orijentaciju jednostavan gradić, no sasvim tipski i, što bi se reklo, bez duše.






Hannover Pasa je jedan od najpoznatijih ribljih restorana u gradu. Nisam bila, nisam probala, ne mogu preporučiti.




Dakle, ovo se zove uska specijalizacija: dućan koji prodaje isključivo bijelu odjeću od egipatskog pamuka.




Atatürk je, kao utemeljitelj turske republike i njezin prvi predsjednik, osoba po kojoj je najveća i najreprezentativnija ulica svakog grada, pa tako i Kemera, dobila ime.




I, za kraj, Kemer by night.

Oznake: Turska, Kemer

<	siječanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31