subota, 29.01.2011.

Antalya, Turska

Priču o ljetovanju završit ću slikama s izleta u Antalyju, najveći grad i središte istoimene regije. Antalya službeno ima nešto više od milijun stanovnika, iako je naš vodič tvrdio da ta brojka nije točna, već se, prema okvirnim procjenama, penje čak dvostruko više.

Izlet je bio priča za sebe. Budući da smo planirali provesti samo jedan dan u Antalyji (jer, ipak, dječici je kupanje i igranje mnogo važnije od izleta), odlučili smo uzeti izlet s vodičem, kako ne bismo gubili vrijeme na orijentaciju ili propustili vidjeti nešto što je vidjeti vrijedno. Naša turistička agentica, koja nam je inače davala pametne i pouzdane savjete, najtoplije nam je preporučila agencijski aranžman, obećavši prijepodnevno razgledavanje grada uz lokalnog vodiča, navodno izvrsnog, ručak u dobrom restoranu te slobodno poslijepodne. Sramežljivo je napomenula da se poslijepodne zapravo ide po dućanima, ali tko neće, ne mora. Odlično! Sve što nam je ispričala svidjelo nam se i tako smo uplatili izlet.

Međutim, u busu je priča bila drugačija. Naš vodič, izgledom i stavom tipični lokalni galeb u zalasku onog što se obično eufemizmom naziva najboljim godinama, izgledom donekle sličan Bruceu Willisu uz vidljiv dodatni trud da stilom i umri-muški ponašanjem potencira tu sličnost, najavio je posjetu dućanu kožne odjeće, ekskluzivnu modnu reviju te obilazak fine zlatarne, nakon čega nas čeka ručak, pa razgledavanje grada. Budući da je očigledno na svoju ruku okrenuo program kako bi natjerao goste da posjete dućane - nemojmo zaboraviti, on od dućana dobiva proviziju po ostvarenom prometu - pitala sam ga ima li ikakve šanse da nas iskrcaju negdje u centru i nastave svoju shopping turu kako god žele. Također sam dodala da to nije tura kakvu nam je obećala agentica, a budući da ni drugi gosti nisu djelovali zainteresirano za kupovinu, galeb nam se unervozio, shvativši da mu je autobus više prazan nego pun, da i ovo malo ljudi koji su krenuli na izlet nisu zainteresirani za kupovinu i da ne bu danas tržil. I kategorički odbio bilo kakvo razdvajanje grupe!

Inače su te jednodnevne ili poludnevne ture u kojima je iskombinirana kupovina i razgledavanje grada prethodnih godina bile besplatne; plaćali su ih, vjerojatno, dućani u koje bi vas autobus dovezao, a koji su obično toliko daleko od svega da vam ne preostaje ništa osim da malo bauljate po njima, a kad već bauljate, šanse da nešto i kupite velike su. Budući da smo ovaj izlet ipak platili (doduše, sitnu lovu, a dječica su išla besplatno), nismo mislili da će nas uhvatiti u ralje prisilnog boravka po dućanima koji nas ni najmanje ne zanimaju.

Riječ je o ogromnim i lijepo - iako često kičasto - uređenim dućanima koji nude kvalitetne proizvode od kože i krzna, no također i popriličan broj lažiranih torbica i ostalih dodataka poznatih svjetskih marki. Svaki od tih dućana ima svoju, nazovimo je, dvoranu za revije, s jednostavnim light show-om, malom pozornicom te nekim klincima (obično samo dvoje, cura i dečko) koji glume manekene i s usiljenim osmijehom se prešetavaju ispred vas, predstavljajući vam te kožnokrznene stvari. Ideja je da dobijete osjećaj ekskluzive, kojime trgovac pokušava opravdati i po pet puta višu cijenu od one bazarske za do detalja isti proizvod. U dućanu se obično nalazi samo jedna grupa potencijalnih kupaca, tako da je prodavača gotovo jednako mnogo kao i gostiju, pa vas na svakom uglu dočekaju s pitanjem mogu li vam ikako pomoći i zašto ne biste probali upravo ovu (pokazujući najčešće nešto što vam je najružnije na svijetu) jaknu.

Prethodnih smo godina, također, u dućanima tog tipa obavezno bili ponuđeni kavom, čajem i vodom, što ove godine nije bio slučaj. Moram priznati da smo svi bili pomalo nervozni: izletnici zato što ih je vodič doveo u bespomoćnu situaciju da pola dana moraju provesti na mjestima koja ih ne zanimaju, trgovci zato što su skužili da nitko neće ništa kupiti te naš galebarski vodič, kojem je već odavno bilo jasno da toga dana neće zaraditi ni lire provizije, a bome ni zgodnih solo strankinja u busu nije bilo.

Nakon prisilnog boravka u dućanu s kožom, jednako su nas prisilno odvezli u zlatarnu - ogromnu, mramornu, prekrasnu. Ali, što da vam kažem, nismo planirali ništa kupiti, a budući da smo karakteri, te smo se odluke i držali. Inače, u takvim dućanima možete biti sigurni da je zlato zaista zlato i da su dijamanti zaista dijamanti, tako da su po tom pitanju pouzdani. No da. Ni ovdje ništa ni od kave ni od vode, samo što je trgovaca još i više nego u prethodnom dućanu, a promatraju nas kao da smo im uletjeli u dnevnu sobu za vrijeme najnapetije tekme na svijetu i zamolili ih da isključe televizor.

No dobro, i ta je muka prošla. Sjeli smo u bus i otišli na ručak. Naš je vodič od loše imitacije Brucea Willisa i njegovog frajerskog šarma zbog svog shopping neuspjeha (nitko u busu nije kupio apsolutno ništa!) postao najprije ironičan, a zatim i otvoreno bezobrazan. No, on je nebitan: ručak je bio solidan; jeli smo u nekom restoranu na hridi uz more, za stolom kraj mora, sa savršenim pogledom. Hrana je bila prava turska, što cijenim. Ne bih voljela da su mi servirali pohano meso s krumpirom i zelenom salatom.

Nakon ručka je konačno počelo ono radi čega smo i krenuli: razgledavanje grada. Najprije dio autobusom. Saznali smo da se u Turskoj, ili barem u tom dijelu Turske, ne grade mali stanovi, a pogotovo se ne grade stanovi bez balkona. Prosječna kvadratura stana u Antalyji iznosi 90m2, a stanova manjih od 60m2 navodno ni nema. Balkoni su ogromni i na njima se veći dio godine odvija obiteljski život - tu se doručkuje, ruča i večera, pije kava, sjedi i uživa u pogledu. Provezli smo se i kroz bogataški dio grada, u kojemu ljudi uživaju u stanovima od dvjestotinjak kvadrata sa staklenim zidovima okrenutima prema moru. Nekoliko kuća visokih pet-šest katova dijeli privatno parkiralište, bazen, a često i tenisko igralište i dječji park, a u cijeni stanarine obuhvaćeno je korištenje svega toga plus plaća osoba koje se o tome brinu i navodno da cijela ta divota ne košta više od tristotinjak eura mjesečno. Eh. To je mjesto za doć' u penziju. Pišem i pamtim.


Evo i prve fotografski dokumentirane zanimljivosti: najviši slap na svijetu koji se spušta u more, visok četrdeset metara. Iako na slikama ne djeluje toliko visok, uživo se njegove dimenzije mnogo bolje vide. Ispod njega je uvala u kojoj gotovo neprestano borave izletnički brodovi. Pogled je prekrasan i da nema sunca koje nemilice prži, mogli biste ostati dugo na tom mjestu i jednostavno uživati.






Iako se vjerovalo da je grad osnovan 150. godine pr. Krista, novija arheološka iskapanja pokazala su da se ostaci nalaza mogu datirati u treće stoljeće pr. Krista. Antalya je u vrijeme Rimskoga Carstva doživjela procvat, narasla je i postala važnim trgovačkim središtem. Tijekom srednjega vijeka, Antalya je bila jedno od uporišta kršćanstva (znate li da je sveti Nikola iz Antalyje?), a u 14. je stoljeću došla pod osmanlijsku vlast. Iako je uvijek bila regionalno središte, brojem stanovnika bila je nevelika; tek u dvadesetom stoljeću broj njezinih stanovnika višestruko se povećao; danas u Antalyji žive brojni kršćani i židovi, najčešće u zasebnim središnjim gradskim četvrtima, te, naravno, Turci, od starosjedioca do doseljenika iz unutrašnjosti države. Osim kraće talijanske okupacije krajem Prvog svjetskog rata pa do osnutka Republike, Antalya je kontinuirano bila dijelom turske države.

Ono što smo u Antalyji zapravo došli pogledati jest staro središte grada, Kaleici, opasano gradskim zidinama. Nekoliko je ulaza u taj dio grada, a paralelno s gornjom granicom zidina nalazi se ulica kojom vozi tramvaj. Tramvajskih je linija u Antalyji samo dvije, što prilično pojednostavljuje orijentaciju u prostoru, no na raspolaganju su vam i autobusi te, naravno, dolmusi i klasični taksiji.


Ovaj je trg bio naše ishodište za razgledavanje starog središta grada, uzbrdičasto-nizbrdičaste četvrti čije se uske ulice, ispunjene mješavinom antičke i kasnije bizantske arhitekture, strmo spuštaju u marinu.




Ovo nije nikakva znamenitost, nego samo dokaz da kič kojeg možete naći u mnogim (europskim) gradovima nije zaobišao ni tursku obalu.




Jedan od klasičnih pogleda na grad; u prvom planu nalazi se kula iz rimskog vremena te džamija Tekeli Mehmet Pasa, izgrađena u 18. stoljeću.




Turska je prepuna povratnika iz inozemstva koji svojim novopokrenutim poslovima u staroj domovini često daju imena gradova u kojima su u međuvremenu živjeli; u pretprošlom postu vidjeli ste da se jedan od najpoznatijih restorana u Kemeru zove Hannover Pasa, a sad imate prigodu uživati u Miami Döneru. Je li vlasnik zaista živio u Miamiju i naziv za svoj lokal odabrao iz nostalgičnih razloga ili je samo štovatelj Dona Johnsona i Miami Vicea, nećemo nikad saznati.




Konačno smo ušli unutar zidina i šetamo starom jezgrom grada.




Ulice su prepune dućana s tipičnom turskom ponudom: od šarene keramike, ćilima i tradicijskog nakita do lažirane odjeće, obuće, torbica i sunčanih naočala. No, zavirite li samo ulicu-dvije izvan, kako bi to u Lonely Planetu rekli, utabane staze, vidjet ćete prekrasne primjerke bizantske arhitekture kako se doslovce urušavaju.












Jesam li spomenula da je stari dio grada izgrađen na strmini? Jesam? Nema veze, ponavljanje je majka mudrosti. Uostalom, da nema strmine, ne bi bilo ni ovog fantastičnog pogleda s jedne od terasa.




Stigosmo konačno i u marinu, manju no što smo očekivali, no vrlo, vrlo šarmantnu. Usidrene brodice uglavnom služe za turističke izlete. Za razliku od Kemera, u Antalyji su ljudi izuzetno ljubazni, pa će vam, ako ih lijepo zamolite, dozvoliti da se s dječicom popnete na brod, dapače, pomoći će vam, provest će vas i sve vam pažljivo objasniti.






Nakon dugog puta (bilo je tu spavanja na tatinom ramenu, kupovanja nakita, biranja razglednica, spašavanja od revnih prodavača koji su nam pokušali uvaljati stvari koje nas nisu zanimale i, naravno, cjenkanja), bio je red da se odmorimo na jednoj prekrasnoj, ugodnoj terasi, pod dvostrukom hladovinom gustih krošanja i - ziher je ziher - suncobrana. Dok smo pili pivu (mužić), kavu i vodu (ja) i jeli slatkač (nasljednice), uživali smo u povjetarcu i ovom pogledu.




Kao što rekoh, ljudi u Antalyji izuzetno su ljubazni. Takvu smo ljubaznost i inače doživljavali po Turskoj, no Kemer je očigledno neka sasvim druga priča. Nakon dvotjednog "hladnog tretmana" u našem ljetovalištu, bilo je stvarno terapijski ponovno uživati u poznatoj turskoj susretljivosti. Konobari su, tako, sasvim spontano odlučili zabavljati podmladak gostiju (naše nasljednice i dječurliju sa susjednog stola), staveći im na raspolaganje dvije krasne, umiljate mace.

Iako u Turskoj možete pojesti klasičan sladoled na kakav ste vjerojatno navikli, probajte i njihov lokalni - na prvi pogled djeluje kao i onaj kojeg kupujete u bilo kojoj našoj slastičarnici, no okusom je neizrecivo sladak (recimo, meni je presladak), a izgledom se - rasteže! Nešto poput žvake. Fora.


Iz marine smo se vraćali na mjesto sastanka s grupom drugim putem kako bismo obišli što veći dio staroga grada (koji nije velik i moguće ga je bez većih napora obići u jedno poslijepodne). Usput smo stali u ovom kafiću i popili prefini sok od svježe cijeđenih naranči. Hladovina je bila gusta, terasa prelijepa, a ljuljačka stvorena za uživanciju.




I za kraj - živiJo nogomet!

ŽIVIJO!

Oznake: Turska, Antalya

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31