Marketing
UOUOUO, ljeto nam se... Ups! Baš i nije vratilo.../Kemer, Turska
Dragi moji, tijekom posljednjih mjeseci kod nas se toliko toga dogodilo da ne znam odakle bih počela. Odnosno, znam! Uhvatit ću se u koštac s fotkama s putovanja na kojima smo bili tijekom posljednjih pola godine (ona prije toga - a bio ih je popriličan broj - s dosta tuge i ponešto olakšanja prepuštam virtualnom zaboravu), a budući da je barem ovdje kod nas neugodno i kišovito, možda će vas razveseliti ljetna šetnja prekrasnom turskom obalom.
Dakle, ljetovali smo u mjestašcu Kemer, smještenome na turskoj Rivijeri (tako se, naime, taj dio mediteranske obale službeno zove), četrdesetak kilometara zapadno od grada Antalyje, velikog regionalnog središta. Budući da je mužiću i meni ovo bilo četvrto ljetovanje u Turskoj tijekom posljednjih osam godina, moram priznati da se i nismo baš pretjerano temeljito informirali. Uzela sam iz knjižnice nekoliko vodiča, koje sam letimično prolistala tek u avionu, pa sam se tek tada, visoko u zraku, susrela s nekoliko puta napisanom informacijom da su "Kemer i okolicu posljednjih godina preplavili Rusi" i, da vam budem iskrena, nisam imala pojma što da s njom radim i kamo da je smjestim. Rusi? Pa što? Slegnula sam ramenima i nastavila čitati.
No, nakon što smo sletjeli i smjestili se u hotelu, počeli smo shvaćati što znači upozorenje iz mojih vodiča. Rusa je bilo posvuda. Posvuda. Ne samo kao gostiju, već i u mnogo većoj mjeri kao novopečenih vlasnika restorana, dućana, raznih obrta i svega što si možete zamisliti, a to u prijevodu znači da ćete u šetnji kemerskom marinom ili središtem grada iz svakog lokala kraj kojeg prolazite čuti glasni i nametljivi ruski pop koji zvuči kao nešto što se u zabitijim krajevima bivše nam države slušalo prije mog rođenja. To, nadalje, znači da su Rusi nametnuli svoj način poslovanja, a Turke su zadržali kao radnu snagu, pa se poznata turska ljubaznost često gubi pred neljubaznim prisustvom šefa, Rusa, koji reži i na svog prodavača i na potencijalne si kupce. To, zatim, znači da su cijene gotovo isključivo u dolarima, da je sve precijenjeno i da cjenkanje ne dolazi u obzir. A kad kažem precijenjeno, reći ću vam samo da je dječja maska za ronjenje kakva u austrijskom dm-u košta šest eura u lokalnom kemerskom dućanu nonšalantno procijenjena na trideset i pet (35!) dolara. Takvih je primjera koliko god želite.
To, također, znači da se Rusi na sve načine pokušavaju riješiti gostiju sa zapada, znajući da ovi troše mnogo manje i racionalnije od njihovih zemljaka, pa im - zapadnjaci - jednostavno nisu isplativi. Naravno, kad idete na more otprilike posljednja stvar koju ćete provjeriti jest tko je vlasnik hotela u kojem ćete odsjesti. Ta se nesmotrenost pokazala kobnom, jer je ispalo da je novi vlasnik našeg hotela neki Rus koji je prekrasno renovirao cijeli hotel, sve pripadajuće mu bazene (komada pet), plažu i ostalu infrastrukturu, osim najgornjeg kata jednoga krila, u koje smješta goste koji stižu preko njemačkih i austrijskih agencija. Nevjerojatno ali istinito - iako smo platili hotel s četiri zvjezdice, dobili smo sobu koja bi po mojoj procjeni mogla i smjela dobiti najviše dvije, a letimični pogledi u sobe na preostalim katovima (znate ono, sobarica posprema, a vi iskoristite priliku i u prolazu virnete) u nama su izazivali napadaje ljubomore i zavisti. Iako nismo baš tipovi koji će koristiti hotelsku animaciju, u cijeni sobe dobili smo voditeljicu aerobika u vodi koja govori isključivo ruski, voditelje nekolicine ljetnih sportova koji govore isključivo ruski te tetu iz dječje igraonice koja, pogađate, govori isključivo ruski. Hotel se zvao Palmariva Gül Beach, čisto da znate što trebate izbjeći - osim ukoliko dolazite kao gost ruske agencije, u kojem ćete slučaju vjerojatno biti sasvim zadovoljni. (Pokušala sam pronaći i njegovu web stranicu, no na stranici Palmariva hotela više nema lokacije Kemer - nije isključeno da je hotel opet promijenio vlasnika, a time i ime.)
No, kao što rekoh, osim same sobe, koja je bila katastrofična, hotel je bio novoobnovljen i, da budem iskrena, vrlo lijep i ugodan.
Ovo je hotelska plaža i zalazak sunca za planinu iznad obale mora.
Središte Kemera od hotela je bilo udaljeno desetak minuta hoda, što objektivno nije daleko, no idete li danju, pametno je uzeti taksi, budući da su temperature zraka opako visoke, a sunce peče li peče. Kemer je, kao i većina turskih gradića koje sam posjetila, vrlo uredan i njegovan, s mnogo cvijeća i pažljivo posađenog zelenila.
Ovo je, ako me sjećanje ne vara (pisat' si trebala, stara moja, pisat'), zgrada općine ili tako neke lokalne tjelesine.
Bankomati u Turskoj pripadaju, kao i u Hrvatskoj, pojedinim bankama, no - ako sam dobro razumjela - novac možete podizati samo na bankomatu banke u kojoj imate otvoren račun, a kao stranac na bankomatima banaka koje s vašom matičnom bankom imaju ugovor. Bankomati nisu diskretne male spravice uglavljene u zidove većih zgrada, već poprilično veliki kiosci postavljeni posvuda po gradu, obojani svaki u svoju boju - uglavnom, prilično smiješan prizor. Mi smo se zezali da u svakom kiosku čuči po jedan bankovni službenik koji na brzinu broji lovu i gura je ljudima kroz otvor, onako, sav znojan i zajapuren.
Rahatlokum i ostale turske slastice na engleskom se jednostavno zovu Turkish Delight, a Turci se vole hvaliti afrodizijačkim svojstvima svojih slatkiša, što zna rezultirati ovakvim natpisima u izlogu dućana.
A u dućanu uživancija za oči! (Ovo je, doduše, snimljeno u jednom drugom, ali svi su manje-više slični.)
Oš' Hermes, oš' Dior, oš' Chanel - biraj!
Kemer je staro ribarsko seoce za koje se sa sigurnošću može reći da postoji još od antičkih vremena, no - ovo spada u kategoriju vjerovali ili ne - još šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća do Kemera se moglo doći samo vodenim putem! Sedamdesetih su godina izgradili cestu koja ga je povezala s nedalekom Antalyjom, a osamdesetih je pala odluka da se mjesto okrene turizmu. Uz pomoć financijskih sredstava pribavljenih od UN-a Kemer se izgradio gotovo preko noći. Na žalost, u žaru te gradnje sasvim je uništena nekadašnja ribarska jezgra mjestašca, na čijem se mjestu sad nalazi marina, te je u okolici gradića ostala tek nekolicina spomenika iz kasne antike i srednjega vijeka.
Rezultat ove gradnje jest uredan i za orijentaciju jednostavan gradić, no sasvim tipski i, što bi se reklo, bez duše.
Hannover Pasa je jedan od najpoznatijih ribljih restorana u gradu. Nisam bila, nisam probala, ne mogu preporučiti.
Dakle, ovo se zove uska specijalizacija: dućan koji prodaje isključivo bijelu odjeću od egipatskog pamuka.
Atatürk je, kao utemeljitelj turske republike i njezin prvi predsjednik, osoba po kojoj je najveća i najreprezentativnija ulica svakog grada, pa tako i Kemera, dobila ime.
I, za kraj, Kemer by night.
Post je objavljen 14.01.2011. u 00:09 sati.