srijeda, 19.03.2008.

Zagrebačka banka ili saga o zaštopanom zahodu

Ako ste posljednjih tjedana gledali televiziju, vjerojatno ste naletjeli na reklamu Zagrebačke banke u kojoj spomenuta financijska ustanova svojim korisnicima obećava pomoć u kući u slučaju nezgoda i potrebe za hitnim popravcima. Naravno, vaša vas banka toliko voli da bi za vas dala i desni bubreg, tako da je ponuđena usluga tek omanji pokazatelj njezine ogromne i nesebične ljubavi koju osjeća prema vama.

A sad ću vam ispričati kako ta usluga funkcionira u stvarnosti, izvan svijeta atraktivno osmišljene reklame.

Dogodilo se da smo u subotu primijetili da nam voda otječe iz zahodske školjke sporije nego inače. U prvi trenutak nismo shvatili ozbiljnost situacije, a slučaj je htio da nam je u gostima bila moja frendica s klincima, koja mi je ispričala da se i njoj dogodio sličan kvar, naravno u neko nemilo doba dana ili čak noći, kojeg su uspješno otklonili majstori pozvani preko Zabe. No, mi smo se nadali da će, ako je odvod zaista zaštopan, uporno puštanje vode povući ono što je eventualno ostalo u cijevi i da nikakva intervencija neće biti potrebna. I tako, par puta smo pustili vodu da curi malo duže, mužić je čak otišao do Bauhausa i kupio nekakvu sajlu (?) kojom je kakti sredio stvar i činilo nam se da je sve ok.

I bilo je ok sve do nedjelje poslijepodne, kad smo oko 18.30 u zahodu doživjeli omanju kataklizmu u obliku poplave. Odmah sam nazvala frendicu, u nadi da je uzela ime i broj telefona majstora kojim je bila zadovoljna, no na žalost, nije to učinila, ali me je pitala zašto i sami ne nazovemo spomenutu službu, kad ionako imamo pravo na korištenje njezinih usluga. Besplatnih te hitnih. Posvuda reklamiranih.

Da ne duljim, mužić se ulogirao na e-zabu, proučio što se sve nudi i što treba učiniti te nazvao broj koji je - pazite sad! - u Austriji! Dakle, besplatna usluga Zagrebačke banke počinje skupim pozivom u inozemstvo koje traje dobrih desetak minuta, jer je ljubazni ženski glasić s druge strane htio znati sve pojedinosti te povijest bolesti našeg kvara i sanitarnog čvora općenito. Zatim je glasić zaključio da je već kasno (!) za bilo kakav popravak (usluga je, podsjećam, ponuđena 24 sata dnevno) i da će majstor doći rano ujutro, prije nego što pošteni radni ljudi krenu na posao.

Ponedjeljak. Nakon što sam čekala majstora do deset, nazvala sam mužića da izvidi što se to događa, pa je on nazvao majstora, koji ga je ispitao što smo sve od potrebnog materijala kupili, a što nismo. Budući da smo pretpostavili da će morati maknuti, a možda i razbiti školjku, u cijeloj toj strci mužić je prije tog razgovora već odjurio kupiti školjku, no nije kupio nemojte-me-pitati-koju-sitnicu-jer-se-ne-kužim-u-to, pa je majstor rekao da bez te sitnice ne može raditi i uputio ga da po povratku s posla ponovno ode u Bauhaus, kupi to što treba, pa će nam predvečer srediti zahod.

E sad, jesam li ja čudna što smatram da čovjek prilikom hitne intervencije kod kuće ne bi trebao imati nikakav potreban dio? Ako je intervencija hitna, majstor bi trebao doći, popraviti što treba, ugraditi sve što je potrebno i to po potrebi dodatno naplatiti, a ne odgađati rad zato jer mu nešto nedostaje. Ispada da bi svatko od nas trebao u stanu imati skladišnu prostoriju s barem jednom rezervnom zahodskom školjkom, hrpom odvijača, sprava za odštopadanje, čekića, vijaka, bušilica i ne znam ni ja čega kako bi se majstor iz hitnih intervencija mogao poslužiti kao u dućanu. Zaista čudno.

No dobro, nekako ćemo izdržati. A sad se vi sasvim opravdano pitate kako. Pa, lijepo. Na sreću, moji roditelji žive u neposrednom susjedstvu, pa odlazak na zahod izgleda ovako: nazovem ih da netko od njih dođe k meni pričuvati mlađu nasljednicu (ili obje, nakon što stariju dovedem iz vrtića). Zatim oblačim jaknu i čizme (ako se sjećate, u ponedjeljak je padao snijeg), jurim do njih, obavim što trebam, ponovno se opremam za eskimske uvjete i trčim natrag. Nasljednicama zasad zahod nije potreban: mlađa još uvijek piški u pelene, a starija će se, ako je lijepo zamolite, popiškiti u kahlicu. Međutim, moji roditelji poslijepodne odlaze od kuće i najobičniji odlazak na zahod postaje krajnje kompliciran: trebala bih obje obući u jaknice, zamotati šalovima, obuti im čizmice, staviti kapice i rukavice te s njima odjuriti do mojih, tamo ih skinuti i izuti da se ne skuhaju, popiškiti se, pa ih ponovno odjenuti i juriti natrag. Shvaćam da bi takav manevar oduzeo previše vremena i, umjesto za zahod, odlučujem se za nestrpljivo čekanje mužića ili majstora - koji prvi dođe.

Nešto iza pet sati zovem mužića, koji kaže da je sve kupio i da će nazvati majstora. Nakon par minuta ponovno zove i kaže da je majstor rekao da je prekasno i da će doći sutra ujutro.

U tom trenutku yours truly doživljava omanji živčani slom te počinje urlati na ni krivog ni dužnog mužića da hoće zahod, hoće svoju školjku, hoće hitnu intervenciju koja sad već po hitnom postupku traje hitnih gotovo dvadeset i četiri sata. Mužić kaže da će nazvati Austriju i pitati ih što se može učiniti. Budući da je riječ o hitnoj intervenciji. Koju reklamiraju. Besramno.

Mužić u 17.20 zove Austriju (još jedan podugačak razgovor s inozemstvom kao dio te prekrasne, brižne, besplatne usluge) i razgovara s ljubaznim glasićem, koji mu obećava da će nazvati majstora i javiti se, a sve to u rekordnom roku.

Mužić se u međuvremenu vraća kući, preuzima nasljednice te time omogućava svojoj ženici, tj. meni, da se u miru popiški. Nakon što ni od Austrijanaca ni od majstora sve do 19 h nema ni pisma ni razglednice, ženica doživi reprizu omanjeg živčanog sloma i odluči da je vrijeme za ponovni telefonski poziv. U Austriju.

Ljubazan glasić, ovaj puta muški, objašnjava da je trenutno prekasno za bilo kakvu intervenciju, a na naše pitanje o kakvoj se to hitnoj intervenciji radi i zašto reklamiraju da je riječ o usluzi koja je aktivna 0-24, obavještava nas da se od 0 do 24 PRIMAJU prijave, a ne saniraju kvarovi i zaključuje razgovor svečanim obećanjem da će se majstor sutra ranom zorom (u osam) pojaviti na našim kućnim vratima.

Utorak. Nakon što se majstor do devet sati nije pojavio, mužić ga zove. Veli mu majstor da je tek sad krenuo po svog pomagača, koji stanuje na kraju svijeta, pa prva desno, pa kad ga pokupi, odmah stiže. S kraja svijeta. Nikome nije jasno zašto je večer prije obećao da stiže oko osam ako dobro zna da tek u devet kreće po kolegu i da nema šanse da prije deset bude kod nas. Ali, naše vrijeme vjerojatno nije ni važno ni vrijedno, pa nemam pojma otkud mi uopće ideja da se smijem žaliti, zar ne?

Oko deset evo majstora. Budući da smo mužić i ja bili svaki na svom poslu, primio ih je moj tata, koji im je objasnio da je odvodna cijev zaštopana. No, majstorovo rentgensko oko procijenilo je, bez ikakvog dodatnog ispitivanja, da je cijev skroz ok i da je problem u obliku naše školjke (koja, usput budi rečeno, već desetljećima sasvim pristojno služi svrsi), te ju je maknuo i stavio novu, uz molbu da barem do kasnog poslijepodneva ne koristimo zahod i ne puštamo vodu.

Utorak predvečer. Prvo i svečano puštanje vode u novi, popravljeni zahod rezultira poplavom. Yours truly doživljava jubilarni treći živčani slom, zove mužića, izvlači ga sa sastanka i urla ružne riječi o majstorima, zahodima i Zagrebačkoj banci. Nije isključeno da se sve čuje do Austrije, bez telefona. Mužić zove majstora. Majstor kaže - pogodili ste - da je trenutno prekasno za bilo kakav rad i da će stići u srijedu ujutro. Ovaj put zaista u osam.

Još jedna noć provedena u zahodskom izbjeglištvu. Bojim se pomisliti što bi bilo da u susjedstvu nemamo nikoga čiji zahod možemo koristiti.

Srijeda ujutro. Majstor je zaista stigao. Sam, bez pomagača s kraja svijeta. Maknuo školjku. Odštopao cijev. Vratio školjku na mjesto. Bio vrlo ljubazan. Dao ideje za temeljitu rekonstrukciju sanitarnog čvora. Pustio vodu da nas uvjeri da cijev više nije zaštopana. Pozdravio se i otišao.

A sad izračunajte koliko je vremena proteklo od nedjelje predvečer do srijede ujutro i recite mi smatrate li to hitnom intervencijom, prebrojte inozemne i lokalne telefonske pozive (ove posljednje nisam sve ni spomenula) i recite mi što mislite o ovoj prekrasnoj, hitnoj i besplatnoj usluzi.

Bravo, Zagrebačka banko! Živjela!

srijeda, 12.03.2008.

Znanje i neznanje, teorija u praksi

Kao što sam već obavijestila svekoliko pučanstvo, neznanje vlastitog jezika vrlo mi je mrsko. Vrrrrlo. Ponekad mi je smiješno, ponekad me izbaci iz takta, ponekad me rezignira, a ponekad ne mogu vjerovati do koje su mjere ljudi nepismeni. I to obrazovani ljudi, fakultetski obrazovani, mahom ljudi koji ne propuštaju informirati svoje bližnje i one malo manje bližnje o svom stupnju obrazovanja.

Sretna Nova godina
Iako sam odlučila ne nabrajati pogreške koje pripadaju osnovnoškolskom gradivu hrvatskog jezika, poput razlikovanja č i ć, -ije i -je te velikog i malog početnog slova, sretnu Novu godinu ne mogu i neću ignorirati. Naime, kaj? Nova godina je blagdan i stoga se piše velikim početnim slovom. Dakle, planirate li 1. siječnja otići na kolače i napišete da ćete "na Novu godinu ići u slastičarnicu", sasvim ste dobro napisali. Isto tako, vaša je čestitka sasvim ispravna ukoliko ljudima želite sretan taj jedan jedini dan. Međutim, budući da većina čestitara svoje želje upućuje za svih 365 dana nadolazeće godine, riječ nova prestaje označavati blagdan i postaje najobičniji pridjev. Kao da, recimo, napišete sretna ti iduća godina ili sve najbolje u nadolazećoj godini. Pretpostavljam (odnosno, nadam se ) da nikome ne bi palo na pamet pisati iduću i nadolazeću velikim slovom, zar ne? Ovo me najviše svrbi iz dva razloga (a koga svrbi, taj se češe, pa ću i ja iskoristiti ovu prigodu da se virtualno počeškam ) - prvi je taj što prije Božića obično pošaljem more čestitki elektronskom poštom, a u naslov stavim pravilno napisanu želju. Neki od čestitara, mahom ljudi visoko ili natprosječno visoko obrazovani, odgovaraju mi na moju čestitku ispravljajući malo slovo u veliko, a sve nadmoćno-prosvjetiteljskim tonom. Tupani. Bijaše to češkanje broj jedan. Evo i broja dva: u mojoj osnovnoj i srednjoj školi upravo za tu konkretnu pogrešku i još nekoliko njoj sličnih dobivala se jedinica iz hrvatskog - profesorice (o lektoricama na fakultetu neću ni početi pričati) nisu htjele ni nastaviti ispitivanje učenika koji je fulao ovakvu osnovu osnove - pak se pitam jesu li moje škole bile takva iznimka? Budući da je riječ o standardnom gradivu, ne bih rekla, no gledajući razmjer spomenute greške, čini se da jesu.

Medvjedići Dobra Srca
Ili bilo koji naslov kojeg su naši polupismeni i vjerojatno samoproglašeni prevoditelji, u kombinaciji s polupismenim i samoproglašenim urednicima, nepostojećim lektorima i vlasnicima distributerskih firmi koji, vođeni željom da što bolje zarade odbijaju plaćati kvalitetne suradnike, preveli s engleskog tako da svaku riječ u nazivu pišu velikim početnim slovom. Ponovite za mnom: to se tako radi u engleskom. Tako se ne radi u hrvatskom. Ne. Ne. I ne.

Orginalno
Ok, znam da postoje regije u kojima se samoglasnici ne izgovaraju, kao što postoje i one u kojima se razvlače, prenaglašavaju, mijenjaju ili što već. Međutim, sad ne pričam o dijalektima. Pričam o ljudima koji govore manje-više standardnim jezikom, ali im iz riječi originalno stalno i uporno ispada to nesretno slovo i. U posljednje vrijeme primjećujem totalnu epidemiju orginalnog, od čega i nekoliko primjera izgovorenih u dnevnicima nacionalnih televizijskih kuća. S-r-a-m-o-t-a.

Ajrodrom
O da, postoje ljudi koji jednostavno ne znaju izgovoriti riječ aerodrom. Neću sad cjepidlačiti i inzistirati na hrvatskom nazivu koji je, usput budi rečeno, zračna luka, očekivala bih previše, je l' da?

Blagavaona
Argh. Nije blagavaona. Nije. Riječ glasi blagovaonica, molim lijepo, a glagol je blagovati. Obratite pažnju na peto slovo. Nije a. Nema šanse.

Tenesice
Bem mu miša, igrate li tenis ili tenes?

Majca
Još jedan primjer izgubljenog samoglasnika. Znamo li da se kaže maja, umanjenica može biti isključivo majica, nikako majca, osim ako niste jedan od onih koji je nose u blagavaoni u kombinaciji s tenesicama. Žalosno mi je čuti i kad se majčice svojoj djeci obraćaju tepanjem, pa im, u duhu nježnosti i svekolike majčinske ljubavi, žele navući majčicu umjesto majičice. I tako ispadne da klinac ima dvije majčice, jednu krivo izgovorenu na sebi i drugu, polupismenu, koja ga je rodila.

Kaladont
Ok, govorimo o figuri riječi zvanoj sinegdoha, inače podvrsti metonimije, u kojoj se jedan predstavnik neke vrste koristi kao označitelj za cijelu vrstu. Tako se, recimo, riječ digitron koristi za kalkulatore. Nemam ja ništa protiv kalodonta ako ste prelijeni izgovoriti pasta za zube, ali imam protiv kaladonta. Ne znam odakle je i zašto došlo to nesretno slovo a i pitam se zar je problem pročitati i ponoviti natpis s tube?

Izavi
Nadam se da ste barem jednom u životu čuli kako netko kaže izavi umjesto vis-á-vis, što bi bilo francuski za u svezi glede mede , što u biti i je izvorno značenje (licem u lice).

Kemiska olovka
Ok, ako znamo da se kaže kemija, po kojoj sirotoj logici olovka ili čistionica mogu biti kemiske?! Gdje se izgubio taj nesretni j?

Interview i dossier
Sve strane riječi koje se koriste u hrvatskom i koje podliježu pravilima hrvatskog jezika (poput deklinacije, konjugacije, komparacije i sl.) pišu se onako kako se čitaju. Stoga: intervju, dosje, bide, tramvaj...

Opće
Nemam ništa protiv te riječi. Dapače, jako lijepa i vrlo korisna riječ kad se pravilno koristi: opće dobro; opća opasnost; opće štovamsrcudrago. Ali kad čujem rečenicu poput opće nisam umorna ili opće mi nije jasno ne mogu ne zapitati se nisu li ljudi čuli za riječ uopće? Možda, siroti, ni ne znaju da spomenuta postoji, pa ju stoga ne rabe.

I da ne duljim... Na papiriću na koji sam si zapisala greške koje svakodnevno čujem postoji još desetak zapisa, no mislim da je ovo sasvim dovoljno. I priznajem: odmah mi je lakše. Nadam se, i vama.

<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31