ponedjeljak, 26.05.2008.

Vjerujete li u tehniku?

Evo i mene, nakon sto godina. Razlog zbog kojeg se tako dugo nisam javila bio je prvenstveno nedostatak vremena, ali i ta vražja tehnika.

Vjerujete li u nju? Ili, bolje i preciznije rečeno, vjerujete li njoj?

Ja ne. Mužić da. I eto ti sukoba svjetova. Rata civilizacija. Sraza životnih stilova i načina razmišljanja. Uglavnom, narodski rečeno, stalno nešto raspravljamo oko te tehnike.

Ja, recimo, volim klasične rokovnike i adresare. Filofax kojeg imam već godinama počeo je polako ispuštati dušu i meni se podrazumijeva da ću si kupiti novi, jedino je pitanje u kojoj boji i veličini. Također si već neko vrijeme želim Moleskin adresar, ali nikako da potrefim boju i veličinu koje mi odgovaraju. I što moj tehnički vudreni mužić napravi nakon mog višegodišnjeg cviljenja o filofaxu i adresaru? Kupi mi Palm Pilot. O da. Malu, crnu, pametnu ciglicu punu nekakvih mikro, makro i krumpir-čipseva koji bi trebali voditi osobitu i nježnu brigu prema mom životnom rasporedu, adresama i telefonskim brojevima, obavezama i dogovorima. Čovjek ne razumije da je mnogo ljepši feeling pisati finim nalivperom po finom papiru, a zatim listati stranice koje pomalo mirišu na kožu u koju je cijela stvar zapakirana. Njemu je ljepše pikati onim tankim štapićem po ekranu, pratiti strelice i razna bipkanja. Veli on meni da mi se filofax može izgubiti, mogu ga politi vodom, pa će mi podaci postati neupotrebljivi, a može se dogoditi i da ga otmu vanzemaljci u svojoj poznatoj žeđi za podacima o svakodnevici jedne sasvim obične Zemljanke. Međutim, sve se to može dogoditi i Palm Pilotu, zar ne? A uza sve, takvim se spravicama ponekad iz čistog mira dogodi klik, obriše im se memorija ili nisu dostupne ili ih treba restartati, pri čemu se izgube svi podaci uneseni između siječnja i svibnja 2007. i adrese koje počinju na S. Ili im rikne baterija ili imaju logiku koja se ne poklapa s vašom, pa pola sata pikate po ekranu kako biste otvorili direktorij koji vam treba, što je vrijeme koje biste kod upotrebe papirnatog iskoristili na sljedeći način: otvorili ga na željenoj stranici, upisali ono što trebate, skuhali si kavu i popili je, listajući novine.

I nije to stvar samo elektroničkih i papirnatih rokovnika i adresara. Ide to i dalje: volim obične, mehaničke budilice koje pokazuju koliko je sati, koje vas probude kad ih navinete i koje prestanu zvoniti kad ih isključite. Eventualno podnosim električne, one koje možete ištekati iz struke kad vam počnu ići na živce. No, s druge strane, mužić kupuje neke svemoguće, svemirske sprave koje hvataju vrijeme u nekoliko vremenskih zona, pospremaju, peru i peglaju, čuvaju vam djecu i općenito vode sasvim samostalan život. O okrutnom ubojstvu jedne takve već sam pisala, no on se ne da: kupio je novu, koja je svojim samostalnim mozgom donijela samostalnu odluku da samostalno krene stopama svoje prethodnice.

Da ne duljim, mužić bi svaku stvar na svijetu koja postoji u elektroničkom obliku rado imao doma, a sve što ne svijetli, blinka, ne glasa se i nema barem mrvicu vlastite memorije istog bi trena bacio u smeće.

Pa tako i fotoalbume. Da, fotoalbume. Jer, mužić tvrdi da je fotke dovoljno imati na hardu. Za mene paničarku povremeno ih isprži na dvd-jeve, jer se njima, kao, ništa ne može dogoditi. Pa je kupio i dodatni, vanjski hard, no otkad ga imamo fotke stavljamo samo na njega. Mužić iz dna duše prezire razvijanje fotki i slaganje istih u albume. Čemu to, kad možeš lijepo uključiti kompjutor i pogledati svih tritisućedvijestotinesedamdesetidvije fotke s nekog putovanja? Nema veze što su kompjutori nepouzdani, što ne presnimavamo redovito na dvd-jeve, što je i tehniku napravio čovjek, pa je nesavršena upravo poput svog tvorca.

I sad dolazimo do toga zašto me nije dugo bilo i čemu cijela saga o tehnici. U posljednje smo vrijeme zaista puno putovali: najprije smo bili u Beču. Pa smo išli na sjever Njemačke, u Oldenburg i Bremen. Mužić je sam bio na nekoliko službenih putovanja, a ja na jednome. Nakon što sam se vratila, ponovno smo išli na par dana u Beč, iz Beča letjeli za Rim, proveli tjedan dana u Rimu i preko Beča se vratili u Zagreb. Baš sam se nabrijala kako ću na blog staviti putopise s puno fotki i unaprijed sam im se veselila.

Međutim, većina tih fotki nalazi se na dodatnom vanjskom hardu, koji je silno velik, užasno pouzdan, nevjerojatno kvalitetan - ali ne radi. Kao i svaka stvarca koja vodi samostalan život, odlučio je otkazati poslušnost.

Ne zna se što mu je i mužić tvrdi da će ga čarobni prsti njegovog čarobnog kolege oživjeti, zajedno s fotkama. Zasad mi ostaje utjeha da su neke od njih na dvd-jevima, no nisu sve.

Pa, ako uskoro u novinama pročitate vijest o ženi koja je pokvarenim hard diskom premlatila muža prije nego što ga je natjerala da isti pojede, a moj se blog naprasno ugasi, znajte da je riječ o meni, strpanoj u zatvor ili barem ustanovu zatvorenog tipa, znate onu s gumenim zidovima.

Ako pak idući post bude neki od putopisa, bit će vam jasno da su se mužić i njegova tehnika izvukli. Ovaj put.


Ali ja ću svejedno prvom prilikom (čitaj: od prvog većeg honorara koji mi sjedne) dati razviti fotke i složiti ih u dobre, stare albume.