petak, 17.06.2005.

Diplomacija na djelu

Istinita priča: Mirko je imao odlično radno mjesto, fantastično plaćeno za relativno malo posla, savršen imidž uvijek zaposlenog čovjeka koji ni za što nema vremena i reputaciju pametnog i zanimljivog sugovornika, ali bio je dozlaboga lijen. Malo-pomalo otkrilo se da osim akutnog besposličarenja i cjelodnevnog ispijanja kavica sa svakim tko navrati u kantinu ima i nezgodan karakter te sklonost tračanju i vanbračnim avanturama s kolegicama nižeg statusa, što bi zlobnici mogli protumačiti kao svojevrsno seksualno zlostavljanje istih, jelte, podređenih. Njegov je šef, Slavko, najprije bio, poput većine, oduševljen Mirkom. Međutim, kad ovaj nije uspijevao izvršiti ni neke od osnovnih radnih zadataka, unoseći pritom u svoju okolinu loše međuljudske odnose u svim njihovim šarolikim oblicima, Slavko je shvatio da Mirkov karakter već odavno nije Mirkova osobna stvar i da je vrijeme za akciju. E, sad, tu je bio problem. Budući da je bila riječ o državnoj službi, Mirko je bio zaštićen poput jedinog preživjelog pripadnika neke vrste tropske ptice, a Slavko mu nije mogao doslovce ništa: ni dati otkaz, ni smanjiti plaću, ni lupiti ga po prstima na neki drugi način. Mogao je eventualno svakodnevno urlati na njega, ali to nije bio Slavkov stil.

Stoga mu je našao još bolji posao s većom plaćom i velikodušnijim povlasticama, maksimalno ga nahvalio potencijalnim poslodavcima i zapravo mu osobno omogućio da ode dalje i napreduje, a Mirko, dodatno uvjeren u svoju svekoliku genijalnost te neuobičajeno raskošan talent, objeručke je prihvatio ponuđeno i odlepršao u bolju budućnost.

I sad se vi pitate je li Slavko, suočen s dugogodišnjim neradom, spletkarenjem i svekolikom pomutnjom koju je u njegov život unio Mirko, sasvim izgubio razum? To sam se, ako ćemo iskreno, ja zapitala. Slavko se samo smješkao, praveći se da ne primjećuje zgražanje okoline. Ispalo je da je nagradio najvećeg neradnika, tipa koji mu je stalno radio probleme svih vrsta, gotovo nepovratno uništio međusobno povjerenje zaposlenih, i tako dalje.

Međutim, kao što se kasnije počelo razabirati, Slavko je postupio i te kako mudro. Najprije, konkurenciji je uvaljao mućak. Zatim, ne manje važno, tog istog mućka se zauvijek riješio. Jednako važno, u svom bivšem neradniku dobio je vječno zahvalnog potencijalnog suradnika koji će zauvijek pamtiti da ga je bivši šef izdvojio iz gomile i pogurao na radno mjesto o kojem je, realno govoreći, mogao samo sanjati.

Zapravo, Slavko je potegao izuzetno mudar diplomatski potez. Njemu, naime, uopće nije bitno da kazni Mirka niti da Mirko od sad pa do vječnosti vodi tužan te pokajnički život. Jedino što je želio jest biti okružen vrijednim i pouzdanim suradnicima među kojima vlada koliko-toliko dobra atmosfera, što je, maknuvši Mirka, i postigao. A Mirko neka slobodno uživa, ali negdje daleko, gdje ne smeta Slavku i društvu.

Mudro, nije li?

I sad se ja pitam, da bilo tko od nas dobije mogućnost otvoriti ili zatvoriti vrata boljeg radnog mjesta nekom tko ne mora biti baš tip poput Mirka, već nam jednostavno nije najdraža osoba na planeti, da nas mogući budući poslodavac nekog našeg privatnog Mirka pita što konkretno mislimo o njemu i možemo li ga preporučiti, kako bismo postupili?

Mislim da postoje ljudi koji su jednostavno brzopleti. Ne iz neke zlobe, nego iz pukog kratkoročnog i naglog sagledavanja situacije, oni odmah požure reći da Mirko niš ne valja i zatim se potiho vesele činjenici da Mirko nije dobio novi posao, ne shvaćajući da su tom nepromišljenom izjavom zapravo sami sebe zauvijek osudili na Mirka. Ili možda ne zauvijek, ali najvjerojatnije barem do penzije.

Zatim postoje diplomati poput Slavka. Uopće nema veze što će malo popraviti istinu, bitno je samo da se riješe Mirka i skroz im je svejedno što je Mirko zapravo napredovao - što se njih tiče, Mirko može postati predsjednik države ili najsretniji čovjek na svijetu, samo da je što dalje od njih samih i da više s njim nemaju posla.

Postoje pravdoljupci, koji će radije doživotno trpit' Mirka, odrađivati njegov dio posla i biti na meti njegovih spletki, nego mu pružiti šansu da napreduje, čak ako bi to značilo i da bi oni (konačno) dobili malo svog mira.

Ima i onih koji će za svakog, a ne samo za negativca poput našeg prijatelja Mirka, ispričati samo najgore, jer se grizu što netko drugi upravo dobiva šansu, a ne oni sami. Takvi se pak hrane mržnjom prema cijelom svijetu, a prvenstveno prema svom životu i sebi samima, no budući da nisam psiholog ne bi se štela mešat' u (a pogotovo ne među) časne pojedince patološkog poremećaja ličnosti.

<	lipanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30