srijeda, 23.02.2005.

Kraljevska posla

Dan je bio suncan, nebo intenzivno plavo, lisce drveca kraj kojeg se vozila jarko zeleno od zraka svjetlosti koje su ga presijecale, a zrak mirisan, pomijesan s jakim parfemom kojeg je nosila, kupljenim posebno za ovu prigodu. Sjedila je u nakicenoj kociji, duboko disala i uzbudjeno promatrala oko sebe. Jos uvijek nije mogla vjerovati da joj se to zaista dogadja.

Ali zaista. Na njoj je bilo elegantno Armanijevo odijelo prljavobijele boje, uskih hlaca i sakoa dubokog izreza ispod kojeg je nosila tek jednostavni grudnjak, na nogama elegantne balerinke koje su ponesto izduzivale njezina ionako preduga i koscata stopala, ruke, vrat i usi bile su joj ukrasene masivnim zlatnim nakitom, na licu je imala nesto sminke, a na uredno pocesljanoj kosi bilo je toliko laka da joj se frizura nije pomicala cak ni od povjetarca koji je ulazio kroz jedan i gotovo drsko izlazio kroz drugi prozor kocije. Park kojim su prolazili bio je njegovan i Buckinghamska se palaca vidjela vec izdaleka, postajuci sve vecom.

Protrljala je znojne dlanove, trudeci se ne maknuti s lica osmijeh za kojeg je smatrala da odaje dojam opustenosti i samouvjerenosti. Preko puta nje sjedio je hrvatski veleposlanik sa svojim tajnikom, a do nje reporter i fotografkinja jednog hrvatskog casopisa koji su je posljednjih dana svugdje slijedili kako bi po povratku u Zagreb mogali napisati ekskluzivnu reportazu. S fotografiranjem su poceli vec u avionu kad je, ponosno promatrajuci druge putnike, sjela u udobno kozno sjedalo i rutinski se nasmijesila stjuardesi, nicime ne odajuci da prvi puta putuje poslovnom klasom. Po silasku s aviona, prolasku izuzetno strogih sigurnosnih mjera na aerodromu i ulasku u Britaniju docekalo ju je mnogo reportera s kamerama i fotoaparatima, zeljevsi uhvatiti sto bolji pogled na prvu inozemnu znanstvenicu koja je dobila prestiznu nagradu, do tada rezerviranu iskljucivo za stanovnike Ujedinjenog Kraljevstva. Medjutim, nije imala vremena za poziranje. Tocno pred njom prostirao se crveni tepih, na cijem su kraju stajali Tony Blair, mnogo mrsaviji i ispijeniji uzivo nego na televiziji, njegova zena, nekoliko ministara i hrvatski veleposlanik. Redom su je srdacno pozdravili i neko vrijeme zadrzali njezinu ruku u svojoj, verzirano se smijeseci reporterima. Tada su usli u limuzinu, koja ju je odvezla u jedan od najskupljih londonskih hotela, iz kojeg je izasla nekoliko sati kasnije, odmorena, otusirana, mirisna i spremna za paznju koju su joj poklanjali sljedecih dana: prijeme, koktele, gotovo ritualne obilaske sveucilista i muzeja, govorancije njoj u cast i sudjelovanja u televizijskim emisijama.

Znala je sto je ceka po izlasku iz kocije. Ponovno novinari, ponovno rukovanja, ponovno lica razvucena u osmijehe. Detaljno je procitala protokol, jer nista nije smjelo biti drugacije od propisanog. Dakle, ispred Palace pozdravit ce ju Charles, princ klempavih usiju i priglupog izraza lica, vjerojatno stojeci do svoje dugogodisnje ljubavnice slicne vanjstine, misje sive kose i tena. Mozda ce biti prisutni i njegovi ekscesni i razmazeni sinovi, to se nije znalo do posljednjeg trena. Sa svima ce se rukovati, pozirati te krenuti u veliku dvoranu Palace, u kojoj ce je docekati Kraljica te joj, nakon svecanog govora, uruciti nagradu. Nakon toga slijedi jos pokoja govorancija i njezina zahvala, ispresijecane kracim sviranjem gudackog kvinteta.

Do izlaska iz kocije nedostajao je tek koji metar, a njoj se ubrzanim ritmom u glavi vrtio film, poput onoga koji se navodno vrti u glavama umirucih. Njoj, istina, nije pred ocima odigran film vlastita zivota, vec naslade uspjehom. Zamisljala je lica svojih ljubomornih kolega kad je na fakultet na kojem predaje stigla vijest o nagradi, njihove isforsirane, lazno sretne osmijehe, njihove prazne rijeci potpore i cestitanja koje su joj odjednom prepunile postanski sanducic, lica svojih roditelja, koji u nevjerici promatraju svoju kci, svoju nikada dovoljno dobru kci, onu kojoj predbacuju da ih cijeli svoj zivot, za razliku od starije sestre, daruje samo razocaranjima, lice svog impotentnog muza kojem vec odavno nije stalo do nje, koji prolazi zajednickim stanom bez pozdrava, pritom ocekujuci skuhan rucak, njezino presutno odobravanje surfanja po gay stranicama i druzenja s mnogo mladjim muskarcima. I osjecala je pobjedu. Trijumf. Radost. Nasladu. Osvetu.

U tih je nekoliko sekundi kroz njezino tijelo prosla strast koju osjeca samo onaj koji je imao rijetku priliku dobiti javno priznanje, onaj jedan u milijun koji je uspio sto drugi nisu, o cemu drugi samo sanjaju, onaj kojem je zivotni san konacno ostvaren i koji je zasluzeno dobio paznju koja mu je prije toga bila godinama uskracivana.

Ta je strast nesiguran i umjetni smijesak s njezina lica zamijenila u istinski osmijeh pobjednice. Znala je da ce cvrstim korakom izaci iz kocije, pogledati Princa u oci i rukovati se s njim kao ravnopravna, cak i vise od toga. Jer, ona je svoj uspjeh zasluzila, a on se samo slucajno rodio u kraljevskoj obitelji.

Kocija se konacno zaustavila, limena je glazba zasvirala, gardist je otvorio vrata kocije i ona je, zmirkajuci od prevelike kolicine svjetla, zakoracila van.

U tom se trenu culo otkljucavanje ulaznih vrata. Trgnula se, brzo ustala i otisla u kuhinju. Muz joj se danas vratio kuci prije no uobicajeno. Morala je prigrijati rucak.

Iza nje, na rubu kozne sofe u dnevnoj sobi, ostala je Glorija, koja je polako otklizala na pod. Bila je otvorena na stranici ciji je naslov glasio S kraljevskih dvora.


* * *

Znate i sami da nemam obicaj stavljati price na blog. Ovu stavljam jer sam to odavno obecala Lucy. Iduci post ponovno ce biti u revijalnom tonu.

<	veljača, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28