srijeda, 15.12.2004.

Hama-njama

Ne znam za vas, ali ja odvaljujem na dobru klopu. Ne moram pojesti tonu hrane, niti zapravo mogu puno pojesti, ali obozavam jesti fine stvarcice i zaliti ih nekom jednako dobrom prigodnom tekucinom.

Jako volim ici u restorane, luda sam za eksperimentiranjem i ne kuzim nekoliko vrsta skvadre:

(1) one koji uvijek narucuju jedno te isto jelo (po mogucnosti becki s pomfritom i zelenom salatom), iako se pred njima nalazi otvoren jelovnik prepun raznih, potencijalno izvanrednih, uzitaka za nepce, zelucek, crijevca i opci bitak te boljitak;

Ma, zapravo kuzim. Ljudi mozda ne idu cesto u restorane, pa ih je frka da si ne pokvare izlazak necim sto im se eventualno nece dopasti. Zato idu na sigurno, jer taj becki je, osim ako bas imate losu srecu, pa vam je servirana guma za zvakanje, uglavnom pouzdan izbor. No, ako ne probas, nikad neces saznati sto sve postoji, nije li tako? Sjecam se prigode kad smo s jednim drustvom sjedili u nekom od poznatijih zagrebackih restorana koji nudi izvrsnu lokalnu kuhinju. U takvoj ponudi zapravo i ne mozete promasiti i na koju god kartu odigrate, igrate na sigurno. I iako nitko nikog nije pitao zbog cega je narucio bas odredjeno jelo, jedino se osoba koja je narucila wienerschnitzel s pomfritom osjetila, nicim izazvana, pozvanom opravdati svoj izbor. Ja sam se u svom zivotu naizlazila po restoranima i najela svakakvih specijaliteta, od sad jedem samo becki, nabusito je rekla konobaru koji ju je zacudjeno pogledao, trudeci se da izrazom lica ne oda da ju upravo svrstava u neku od kategorija cudaka koje je pazljivo razradio tijekom godina i godina bavljenja ugostiteljstvom i promatranja svakojakih gostiju.

Recimo da mi je jasno (ma nije, ali zamislimo da je) da ljudi imaju averziju prema odredjenom tipu kuhinje, pa nece u Zagrebu, Rimu ili Kopenhagenu ici u kineske ili tajlandske restorane. Ali ne kuzim skvadru koja putuje na drugi kraj svijeta da bi se hranila u McDonald'su. Sorry, ali ne kuzim. Pa, probaj kaj se nudi, nece ti usta otpast. Ili skvadra koja proba, ali unaprijed ide s tim da je sve to bez veze i svaku namirnicu koja nema prihefatno geografsko podrijetlo ili nije pripremljena tocno onako kako je to radila gospodja mama gleda s vise sumnjicavosti nego agenti tajnih sluzbi potencijalne neprijatelje drzave. Cudjenju ili, bolje receno, zgrazanju lokalnim kuhinjama i ostalim stavovima tipa kod kuce je najbolje, a sve drugo je bez veze kod skvadre koja ipak tu i tamo putuje posvetit su poseban tekst.

(2) one koji inzistiraju na kolicini i obzderavaju se prakticki bilo cime te svoju lakomost i pohlepu sasvim pogresno nazivaju gurmanstvom, a preziru restace koji ce im pripremiti one fine, prekrasno dizajnirane (da, i izgled jela je bitan!) obroke koji su samo naizgled mali;

Ne znam jeste li primijetili da pravi gurmani uglavnom nisu debeli ljudi? Oni uzivaju u okusu hrane, a rijetko kad u kolicini. Da apsurd bude veci, debeli ljudi uglavnom ne uzivaju u hrani. Oni se pune fast foodom, grickalicama i ostalim smecem, imajuci najcesce griznju savjesti vec za vrijeme jela, a da ne govorim o onome poslije.

(3) one koji odlaske u McDonald's najozbiljnije smatraju gastronomskim izazovom (iako ne podnosim fast food osim prekrasnih sendvica iz Pingvina, razumijem konzumiranje te vrste hrane u svakodnevnoj zurbi, usput ili povremeno);

Imam tu srecu da mi je od hamburgera zlo. Stvarno. Zato skroz hladnokrvno prolazim kraj svih mogucih i nemogucih fast food restorana koji nas pokusavaju namamiti svojim extra-special-large-double size-free drink ponudama i panoima u jarkim bojama. Jedino cemu ne mogu (i ne zelim) odoljeti su sendvici u Pingvinu. Ali ubijanje u sendvicima ne smatram ni kulinarskim dozivljajem ni izlaskom. To je za usput.

(4) one koji poznaju samo dva-tri zacina, po mogucnosti ljute paprike i slicne zelucoubojice, ali ih upotrebljavaju uvijek i svugdje, obavezno u pogolemim kolicinama, ubijajuci tako izvorni okus namirnica, kao i svekoliku crijevnu floru i faunu;

Recimo, Slavonci koji se natjecu tko ce baciti vise vreca tih ljutih otrova u fis-paprikas i onda to pojesti ne mijenjajuci izraz lica. Jer, ako ne uspijes, nisi musko. U zivotu treba bit heroj i trpit, a ne bit mlakonja, slabic i pussy.

Nikad necu zaboraviti scenu kad je hrpa nadobudnih samozvanih rostilj-majstora (znate kako se kaze: puno baba, kilavo dijete) sustavno unistavala nepregledne kolicine mesa na cjelodnevnom okupljanju u nekoj viksi u okolici Zagreba. Naime, muskarcine su se natjecali tko ce nabacit vise suzavca na hranu i kad su konacno dovrsili svoju misiju (citaj: neposredno prije no sto se meso karboniziralo i tako skoro postalo trajnim spomenikom samom sebi) i stavili tu nejestivu masu na tanjure raspolozenje je skroz splasnulo: svi su vec bili gladni, a rijetko se tko odlucio jesti. Zapravo, jeli su, zgrcenih izraza lica, starim vicevima i ofucanim forama skrivajuci uzas, ne bi li izbjegli da ih se nazove pickicama. Ja sam nekako uspjela pronaci komad piletine koji je cudnim cudom izbjegao paprika-tretman, ali su mi oci suzile od miomirisa sa susjednih tanjura. Gust? Nula bodova. Izvorni okus hrane? Nula bodova. Zdravo? Nula bodova.

(5) one koji uopce ne uzivaju u hrani, nego jedu da bi prezivjeli.

O vama, dragi moji, mogu reci samo da ste mi krajnje sumnjivi.


*********

I sad si vi mislite kaj sam se tak nabrijala na hranu. Pa, eto, muzic mi je obecao poslijenovogodisnji izlazak u jedan jako fini restac, pa gustam unaprijed. I veselim se kolacima koje cu peci za Bozic. I jesti. Bez ikakve griznje savjesti. Uhvatila me predbozicna atmosfera, vidite da sam cak i blog okitila. Uzivajte i ne brinite o kilama, skidat cemo ih na proljece. Pusa!

<	prosinac, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31