nedjelja, 24.10.2004.

Nesto se iza brda valja

Dakle, sinoc smo bili na koncertu iskusnih starih lisaca, koga drugog nego Parnog valjka. I kak je bilo? Pa, dosta dobro, ali ziher necu bas predugo pamtiti tu svirku.

Zapravo, da ne budem dezurno gundjalo, moram reci da je bilo sasvim dobro. Onak, solidno. Velika dvorana Doma sportova bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, sto je meni osobno neobicno lijep prizor, pogotovo zato jer takozvanim urbanim izvodjacima to bas i ne uspijeva samo tako, pa necu jahati na cinjenici da je dobar dio ulaznica podijeljen besplatno kako u publici ne bi bilo rupa. I da, Valjak je definitivno bend na cijem koncertu je, u radijusu od samo par metara, moguce vidjeti dijete od osam godina, ekipu srednjoskolaca pijanih od dvije pive, studente kvaziintelektualnog imidza, skvadru godina mojih roditelja, gospodju u tamnoplavom kostimu sa zlatnim brosem na kragni u pratnji gospona supruga u Paul&Shark majici i grupicu glasnih i razuzdanih teta cije cu godine dobronamjerno procijeniti na nekih cetrestpet - a navedena kombinacija moze biti neopisivo sarmantna, pogotovo znamo li da okupljeni ne urlicu nesto prestrasno tipa miilooo mojeee, nego sasvim solidne s malom rezervom receno rock stvari.

I da. Atmosfera je bila jako dobra. Ti starci jos uvijek znaju napravit kvalitetnu svirku, a Akijeva konda te iz nje proisticuce visesatno skakanje, plesanje i istovremeno pjevanje moze posramiti i mnogo mladje ljude koji se ne uspijevaju stepenicama popesti ni do drugog kata bez ubrzanog lupanja srca i bespomocno isplazenog jezika. Neke stvari su bile cak i odlicne. Recimo, pirotehnika na Ugasi me. Zatim ubrzana gotovo punk verzija prastarog hita Uhvati ritam, za vrijeme koje sam se na trenutak zapitala jesam li u Saxu ili u Domu sportova i slusam li Cry Babies ili Valjak. Odlican kontakt s publikom bez onog iritantnog molecivog tona kojeg mnogi pjevaci imaju kad kazu ruke gore.

Valjku treba priznati i da su tijekom svih ovih godina, iako s vremena na vrijeme koketirajuci s popom, ostali dosljedni rockeri, za razliku od, recimo Prljavaca koji su se od jednog od najboljeg benda novog vala pretvorili u nesto sto svira narodnjake - barem povremeno, pod geslom da se od necega mora zivjeti.

Ne smijem zaboraviti ni gajdasa Stefa iz skotskog Zagorja, koji se pojavio u kiltu i odsvirao svoje.

I, na kraju, ako bas hocete, bio je to jedan od onih koncerata na kojima su bili svi koji za sebe vole reci da sudjeluju u zivotu grada ili se smatraju javnim osobama. No, razgovore s njima, vjerojatno snimljene na nekom partiju u backstageu, citajte u tracerskim casopisima.

A sad par kritika.

Dan ranije smo preslusali novi cd i kaj da vam velim... Hus je definitivno ostao bez inspiracije, jer mu pjesme neopisivo slice jedna drugoj, a sav taj kupus u kompletu slici njegovim najpoznatijim starim hitovima. Izgleda kao da mu je u zivotu bilo sudjeno napisati odredjen broj pjesama i nakon sto je ispunio kvotu muza-pjesmarica vise mu ne dolazi, a jedino sto mu je preostalo jest reciklirati samog sebe iz najboljih dana, sto bez zadrske i radi.

Zatim, na platnu iza benda veci se dio koncerta vrtilo nesto sto je podsjecalo na amaterski napravljen screensaver kojeg je u trenucima dosade za svoj komp slozio neki nadobudni srednjoskolac s viskom vremena i manjkom kreativnosti. Kad su se decki iz benda konacno sjetili da bi na to platno mogli puknut i same sebe kako bi i nizi pripadnici publike iz posljednjih redova mogli pratiti koncert, kontrast je bio toliko los da se na platnu opet nije nista vidjelo.

Pa to silno zicanje biseva... To mi stvarno ide na zivce. Ok, svatko tko je bio na vise od tri koncerta u zivotu zna da se bend namjerava vratiti na stage ako se u dvorani nisu upalila svjetla i ako nije pustena mjuza s razglasa, dok ugasena svjetla znace vratit cemo se, samo nam je gust slusati vas kako nas dozivate, ali kaj je prevec je prevec. Ono, nakon svake pjesme su se oprastali, pa odlazili, da bi se, naravno, ponovno vracali. Tak da novinari drugi dan mogu reci vratili su se na pet biseva. Takav egotrip mi se ni malo ne svidja.

Medjutim, sve u svemu bilo mi je super. Sama cinjenica da smo se uspjeli iskrasti na koncert dok je nasljednica spavala pod budnom paskom briznih bake i dede, pa parkiranje par ulica dalje, pa trcanje po kisi... Sve je to bilo nekako romanticno, pa vam zato i samo zato vise necu pisati o stvarima koje mi se nisu svidjale.

Osim toga, moje uzivanje u cinjenici da su rockeri, pa makar i oni koji lagano prelaze u zabavnjacke vode, uspjeli ispuniti veliku dvoranu Doma sportova nece dugo trajati. Naime, vec za koji tjedan, tocnije 3. studenog, iz iste ce se dvorane uz njezan miomiris znoja iz podignutih ruku oriti neka sasvim drugacija mjuza.


* * * * * * * * *

Prije nego sto posaljem ovaj blog u samostalan zivot u binarnom svijetu, moram vam reci da me je muzic tijekom pisanja posljednjih odlomaka tako iznenadio da sam se rastopila i izgubila ostricu prijeko potrebnu za pisanje kakve-takve kritike. Naime, rekao je da ce mi narezati par snitica sira, jerbo me muci silna glad, a pojavio se s pladnjem kockica sira na kojima je cackalicama pricvrstio bobice prefinog crnog grozdja i s dvije case crnog vina... Pa, excuse me, please, ja vam sad idem jer imam vaznijeg posla.

Oznake: Parni valjak, koncert

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31