ZAŠTO NAPISAH DVIJE SASVIM RAZLIČITE KNJIGE O JAPANU

Oronuli pijanac, ekscentrični umjetnik i kolekcionar; ambiciozna odvjetnica, sponzoruša i domaćica; učitelj, poljoprivrednik i činovnik; hikikomori, piroman i dvojica luzera, od kojih najmanje jedan iz Nebraske.

Što svi ovi imaju zajedničko?

To što su likovi iz nedavno objavljene zbirke kratkopriča "Prognoza za sjeverozapadni Tokyo".

Neki su od njih gaijini, a neki Japanci. Neki su zamišljeni, a neki stvarni. Nečije su priče dogođene, neke su se mogle dogoditi, a neke će se tek dogoditi. Vrijeme radnje: suvremenost. Mjesto radnje: Japan.

Sasvim obični ljudi. Sasvim neobični. Ljudi iz susjedstva. Ljudi kakve oduvijek znamo. Ljudi kakvima smo možda nekad željeli biti. Neki su skrenuli s uma. Drugi još traže sebe. Neki će dati sve od sebe, dati sebe za druge. Ljudi razigrani, praznovjerni, fantasti. Ljudi nimalo bolji ni gori od nas samih. Zaslužili su priču, svaki po jednu. Malu. Priču koja se može nastaviti ako čitatelj to želi. Može i stati, točno tamo gdje je rečenici kraj.

Čitatelji koji su od ove knjige očekivali svojevrstan nastavak mog prvijenca "Japanske bube" zacijelo su ostali razočarani. Iako "Prognoza..." (sasvim nenamjerno, ali možda znakovito) započinje pričom pod naslovom "Žohar", ovdje prestaje svaka daljnja usporedba. Dvije su knjige u biti posve različite, jedina im je poveznica – Japan.

Dodajmo tome i ovo:

1. "Prognoza..." je po žanrovskim odrednicama fikcija.
2. "Bube" objašnjavaju, tumače, sugeriraju; "Prognoza" prikazuje, ne nameće se i voli otvoren kraj.
3. "Prognoza" je kratka, kakva prognoza i treba biti: 132 stranice teksta, i lako se može slistiti u jednoj večeri. "Bube" imaju 285 stranica začinjenih glosarom japanskih pojmova... hm, mogu zamisliti laganije štivo pred spavanje.



Imam dojam da se život ponekad vrti u krugovima, kao na liniji Yamanote: