Priča o Megumi

Djevojčica na slici tog je dana po prvi put obukla majčin crveni kimono na kockice. 'Mama, stoji mi odlično! Vidiš kako sam već velika', uskliknula je ogledavajući se u trokrilnom zrcalu. Usne je zacrvenjela ružem i brzo izašla na kućni prag. Bilo je hladno i snijeg je u hrpama napadao pred ulazna vrata roditeljske kuće. Majka se još jasno sjeća kako je njezina kćerka tog snježnog dana strpljivo stajala pred očevim fotoaparatom.

Kako će se uskoro pokazati, bila je to jedna od posljednjih fotografija djevojčice snimljenih u okrilju obitelji.
Školarka sa slike netragom je nestala samo nekoliko mjeseci kasnije, u studenome 1977. godine. Zvala se Megumi Yokota i bilo joj je samo 13 godina.


Mnogo godina kasnije, priča o Megumi, djevojčici iz sasvim obične obitelji u pokrajini Niigata na obali Japanskog mora, dobila je medijsko pokriće u trenutku kad je postalo jasno da se radi o političkom slučaju otmice. 'Slučaj Megumi Yokota' dao je konture brojnim drugim sličnim slučajevima nestanaka osoba u Japanu i inozemstvu. Svima im se gubio trag u jednoj od najizoliranijih država svijeta: Sjevernoj Koreji.

Zvuči gotovo nevjerojatno da je od nestanka 13-godišnje Megumi pa do prvih konkretnih informacija o njoj nakog toga, prošlo punih 20 godina. Megumini očajni roditelji godinama su bezuspješno tragali za svojom kćeri, koja je zadnji put viđena na cesti blizu svoje kuće dok se vraćala iz škole. Policijska potraga službeno nije davala nikakvih rezultata. Tek 1997. godine, Megumini su roditelji više-manje slučajno naišli na izvješća o nestalim japanskim državljanima kojima se u Sjevernoj Koreji zameo svaki trag. Iskazi svjedoka koji su ondje boravili, potvrđivali su da su neke nestale osobe viđene u toj zemlji.

Dijelovi slagalice polako su padali na svoje mjesto. Pokazalo se da je scenarij otmica bio izuzetno perfidan. U razdoblju između 1977. i 1983. godine, sjevernokorejski tajni agenti ulazili su u Japan i izvodili otmice po kriterijima koji su bili poznati samo njima. Otimali su studente, domaćice, obične građane sasvim neupadljivih profesija, poput kuhara i stolara. Oteti građani bili su uglavnom u dvadesetim godinama života; Megumi Yokota bila je učenica i najmlađa među njima. Svi su odvedeni u Sjevernu Koreju, gdje su pod prisilom morali podučavati japanski jezik i običaje u školama za buduće korejske špijune. Neke otete osobe morale su čak ustupiti svoj identitet špijunima, koji su se kasnije izdavali za Japance!

Tako se diktatorski režim Sjeverne Koreje, osim povremenim zveckanjem nuklearnim oružjem, krivotvorenjem stranih novčanica i grubim povredama ljudskih prava unutar vlastitih granica, moze 'podičiti' i otmicama stranih državljana u svrhu vlastitih političkih interesa. Otmice nisu bile ograničene samo na Japan, već su se događale i u Južnoj Koreji (iz koje je po procjeni oteto nekoliko stotina osoba), te nekim zemljama Azije i Europe (navodno je bilo pokušaja otmice i na teritoriju tadašnje Jugoslavije).

Izravno sudjelovanje svite uokrug 'dragog vođe' Kim Jong Ila, u tome je najmanje upitno. Zanimljivo, 2002. godine u susretu s tadašnjim japanskim premijerom Koizumijem, Kim Jong (very) Il faktički je priznao otmice od strane svoje zemlje, ali se odmah ogradio od osoba koje su ih, tobože, izvodile po vlastitom nahođenju, i time oprao ruke.

Na uporno inzistiranje japanske vlade, te iste 2002. godine Sjeverna Koreja pustila je iz zatočeništva petoro japanskih državljana. Na službenoj listi otetih Japanaca čiji se povratak još očekuje, u ovom trenutku stoji 12 imena.

Megumi Yokota još je među njima.




Jedna od Meguminih slika koje je Sjeverna Koreja tek 2002. godine ustupila njezinim roditeljima.


Zaprepaštenje i nevjerica obuzeli su Megumine roditelje i cijelu japansku javnost kad je sjevernokorejska strana bez okolišanja izjavila da je Megumi još 1994. godine počinila samoubojstvo. U svojim pokušajima prikrivanja istine, Koreja je japanskoj strani ustupila dokumente, fotografije i posmrtne ostatke. Nekoliko puta mijenjali su svoju verziju događaja, što je samo povećalo sumnju japanske strane.
Kasnijom DNA analizom ostataka utvrđeno je da se ne radi o Megumi Yokota.
Megumini roditelji vjeruju da je njihova kćerka još uvijek živa negdje u Sjevernoj Koreji i nadaju se da će im se vratiti što je prije moguće. Prošla je gotovo 31 godina od nestanka njihove kćeri.




Megumi Yokota kao mlada žena u Sjevernoj Koreji



Supružnici Yokota neumorni su aktivisti za povratak otetih osoba i već godinama vrše pritisak na vladu da se problem riješi u pregovorima s korejskom stranom. Priča o Megumi Japancima je danas dobro poznata, ali trebalo je proći mnogo godina da dobije publicitet. Izvan Japana, problematika otmica gotovo je nepoznata u javnosti.

Pitam se zašto je to tako i je li japanska vlada mogla učiniti više (i davno prije) da informira javnost?
Iako pažljivo pratim dnevna događanja, sjećam se da mi je ovdje u Japanu trebalo možda dvije godine da iz dnevnih novina i TV-vijesti (na engleskom jeziku) saznam o čemu se u slučaju Yokota točno radi. U tim izvješćima samo su ponavljani klišeji o otmici i nekoliko starih činjenica. Oteta: kako, zašto, s kojim ciljem? Prateći te vijesti, gotovo se moglo zaključiti da su Megumi oteli vanzemaljci, a ne sjevernokorejski špijuni.

Drugi primjer je nedavno snimljen dokumentarni film pod nazivom 'Otmica: Priča o Megumi Yokota' u režiji kanadskog para Chrisa Sheridana i Patty Kim. Film je vrlo dobro prihvaćen u inozemstvu i osvojio je više prestižnih nagrada (npr. za najbolji dokumentarac na Međunarodnom filmskom festivalu u San Franciscu 2006. godine). Većina Japanaca detaljno je upoznata sa slučajem Yokota - za razliku od stranaca u Japanu. Ipak, u japanskim kinima film je prikazivan bez engleskih titlova?!

Topla i dirljiva priča o Megumi i očajničkim pokušajima njezinih roditelja da je otrgnu od zaborava, dirnula je gledatelje navedenog filma. Mnogi su bili šokirani pukim činjenicama o otmici. Tih dana, japanski mediji učestalo su prenosili izjavu Georgea Busha nakon razgovora s Meguminom majkom u Bijeloj kući 2006. godine: 'Upravo sam doživio jedan od svojih najdirljivijih susreta otkako sam Predsjednik'.