Buddhi u pohode

Jos malo skitnje prije nego se povucem u hibernaciju !

Kako je vrijeme zadnjih dana jesenje prekrasno, a uz to nam se u kalendaru zalomio i produzeni vikend (japanski Thanksgiving !), malo smo prosetali nasom prefekturom Chiba. Iako zivimo ovdje vec dvije i pol godine, nije da smo makar i priblizno upoznali sve njezine ljepote.

I opet se ovakav mini-izlet pokazao pravim iznenadjenjem za mene, koja nisam ni slutila kakva se mala i velika cuda skrivaju na samo dva sata vlakom odavde.

Put vodi prema jugu prefekture Chiba, uzduz obale Tokijskog zaljeva, do izvjesnog malog mjesta na obali poluotoka Boso. Sad smo na drugoj strani poznatog nam zaljeva, Tokyo i Yokohama leze preko puta.
Samo ribarsko mjestasce nije narocito zanimljivo, ali brdo nad gradicem utoliko vise: Nokogiri-yama.

Na japanskom 'nokogiri' znaci 'pila', i ova je planina tako i nazvana zbog svojih strmih i ostrih obronaka koji podsjecaju na zupce pile. Uistinu prikladno ime za ovo cudo prirode.
Zicarom smo se popeli na 'zupce'. Nije da smo tako lijeni, ali valjalo je stedjeti snage za kilometrazu po okolnim obroncima.
S vidikovca pruza se prekrasan pogled na okolicu - dobar dio regije Kanto, Megalopolis u daljini:




...te dalje prema jugu ostatak poluotoka Boso, na karti poput jezicka isplazenog u plavetnilo oceana:




I nije samo ta plava panorama od koje zastaje dah, niti spektakularan pogled s 'pile' u ponor, ono sto ovom mjestu daje dramaticni znacaj. Jato ptica grabljivica u koncentricnim krugovima konstantno kruzi nad glavama turista, obrusavajuci se na ostatke njihova rucka. Table upozorenja na ovu neocekivanu 'zracnu opasnost' stoje na svakom koraku. Moram priznati da su me ipak zadivili orlici koji u niskom letu hvataju i jos u zraku halapljivo prozdiru onigiri.



'Zubac pile' na Nokogiri-yami



Neovisno o ovome, glavna atrakcija Nokogiri-yame je budisticki kompleks Nihon-ji, star oko 1300 godina. Kako stoji u engleskoj brosuri, ovdje su naucavali veliki ucitelji budizma; kroz povijest hram je pripadao raznim sektama, a danas pripada zen sekti Soto.

Spustili smo se malo s vrha i krenuli niz sumarak obrubljen stijenama fantasticnih oblika. Na jednom mjestu stijene cine pozadinu za pravu malu izlozbu u kamenu. Oko 500 (izvorno 1500) kamenih kipica budistickih ucenika, takozvanih Tokai Arhata, u udubini erodirane stijene nijemo docekuje dosljake. Nacinjeni su krajem 18. stoljeca. Svaki od njih ima drukciji izraz lica: neki se cine nasmijani i blazeni, drugi kao da su zadubljeni u molitvu, neki opet kao da pate.



Tokai Arhati, kameni kipici na Nokogiri-yami



Ovaj ne zeli biti smetan...


I evo nezaobilaznog lika u cijeloj ovoj prici: nekoliko stotina stepenica dalje, iz sumarka Nokogiri-yame izranja lik fantasticnog kamenog Buddhe. Velikog. Najveceg u Japanu, zapravo.
Istina, kad se u japanskom kontekstu spominje Buddha Daibutsu, uglavnom se misli na cuveni kip u Kamakuri (visina 13.35 metara), ili ponekad onaj u Nari (visina 18.18 metara). Ipak je Daibutsu na Nokogiri-yami najvisi od njih, cak 31.05 metara.





Nihon-ji Daibutsu - najveci kameni Buddha u Japanu


Original su nacinili Jingoro Eirei Ono i njegovih 27 ucenika. Nakon tri godine klesanja, kip je bio dovrsen 1783. g. kao svjetski simbol mira. Ubrzo mu se slava prosirila po cijelom Japanu. U Edo periodu Veliki Buddha ostecen je erozijom, a obnovljen je tek 1969. g.




U svetistu Velikog Buddhe, posjetitelji se okupljaju u molitvi. Moli se za dobro zdravlje, pametnu glavu, brze noge...



... i naravno za djecu, ciji je zastitnik Jizo, jedno od najpopularnijih bozanskih bica u Japanu. Ove male bijele kipice s likom djecjeg sveca ostavljaju roditelji koji tuguju za prerano umrlim djetetom, ali i oni koji zele izraziti zahvalnost za dobro zdravlje i srecu svog djeteta.



Nokogiri-yama obiluje iznenadjenjima. Tek nesto dalje, spustivsi se pod narocito ostar 'zubac' pile i probivsi se kroz uzak kameni prolaz izmedju stijena, stizemo pred Hyaku Shaku Kannon, iliti Bozicu milosti.
Uklesana je u stijeni. Tko tu pati od kompleksa velicine ?



Mjesto na kojem se nalazi ova Kannon vrlo je posebno, sa cetiri strane okruzeno stijenama. Zastrasujuce i oslobadjajuce u isti mah.


Spustili smo se natrag u svoj svijet s gotovo poboznim osjecajem vlastite malenkosti.