MALI JAPANSKI ‘IZUMI’

U svom prethodnom postu o perilicama spomenula sam izmedju ostalog i da Japanci koriste elektricne tepihe. Sto je to, cemu sluzi - evo objasnjenja, uz par slika jos nekih drugih zanimljivih japanskih ‘izuma’ u kucanstvu.


1. Elektricni tepih

Stari Perzijanci poznavali su leteci tepih, danasnji Japanci koriste elektricni - doduse, ne u iste svrhe. Elektricni tepih je neki oblik podnog grijanja. Kako Japanci cesto sjede na podu za niskim stolicem, zimi je prakticno sjesti na ugrijani tepih i podviti noge pod tijelo. Tepih izgleda kao obican sobni tepih (tanji je nego sto biste ocekivali, osim sto se ispod stavlja neka vrst folije koja sluzi kao vodic topline). Spojen je na izvor energije preko kucista s prekidacem, cesto na daljinsko upravljanje. Temperatura na povrsini tepiha navodno bude oko 45 stupnjeva.



Prosle zime imala sam prilike sjesti na elektricni tepih kod prijateljice, i pravo da vam kazem, noge se lijepo ugriju, ali ostatak tijela bas i ne. Zato je Fumiko za mene, zimogrozljivu kakva jesam, morala ukljuciti i grijalicu...
Kod svoje kuce nemam elektricni tepih - jedno je sto i inace ne volim bas sjediti na podu, a drugo sto se Muzicu nije svidjela ideja da pijemo zimski caj 'prikljuceni' na 750W, koliko prolazi kroz takav tepih.


Elektricni tepih: regulator temperature


Vazno je i da su stvari lako sklopive ili savitljive: elektricni tepih presavinut kao tatami



2. Kotatsu

Japanski stanovi mahom ne poznaju centralno grijanje, iz vise razloga. Japanske kuce cesto su slabo izolirane i toplina brzo iscezava iz prostorija. Valjda su zato stari Japanci izmislili jedinstven nacin grijanja zimi: kotatsu.
Kotatsu (naglasak na drugom slogu) tradicionalni je i izvorno japanski nacin grijanja. Radi se o obicnom drvenom stolu, postavljenom obicno na sredini sobe, ispod kojeg je izvor topline. Danasnji kotatsu grije se uglavnom elektricno (grijalica smjestena ispod povrsine stola). Stol je prekriven debljom, sarenom tkaninom (futon), nekom vrstom siroke deke koja doseze do poda tako da dobro prekriva noge i ostatak tijela.
U stara vremena u sredini glavne prostorije u kuci nalazilo se udubljenje (rupa) od nekih 40 cm, koje je sluzilo kao kotatsu. Grijalo se na drva ili ugljen, kasnije na struju. Neke tradicionalno gradjene kuce jos uvijek imaju takav kotatsu u koji mozete spustiti noge i lijepo se ugrijati, umotavsi se u futone. Jedna znanica s ponosom mi je pokazala svoj tradicionalni kotatsu u dnevnoj sobi - doista zanimljivo, kao da ste dosli u muzej.



Trgovine u ovo doba godine nude sirok izbor prekrasnih tkanina za kotatsu - sarene, jednobojne, s tradicionalnim ili modernim motivima...
Kotatsu je bio i ostao relativno ekonomican i praktican nacin grijanja za cijelu obitelj. U davna vremena obitelji su brojile mnogo vise clanova nego danas, i svi bi se okupili oko tople peci da jedu, razgovaraju ili spavaju. U tradicionalnoj japanskoj odjeci ukucani bi se brzo ugrijali, buduci da je ona bila tako krojena da se toplina moze siriti od nogu preko cijelog tijela pa do vrata.


3. Fotelja za masazu

Mozda i nije japanska specijalnost, ali mislim da je vazna u zivotu svakog prosjecnog Japanca izlozenom svakodnevnom stresu, guzvanju po vlakovima i svim ostalim naporima koje donosi radni dan. Svaka bolja robna kuca nudi ovakve fotelje koje izgledaju kao obicni stolci za opustanje, a to i jesu, osim sto su kompjuterski upravljane. Nude programirane programe za masazu glave, vrata, ramena, ledja i struka. Ne mogu vam pisati o vlastitim iskustvima s ovakvom foteljom jer je jos nemam, ali mislim da bi mi dobro dosla nakon par sati sjedenja na japanski nacin: noge podvijene pod tijelo, s rukama na bedrima... ako niste navikli, nemojte misliti da mozete tako izdrzati satima kao Japanci. Jednom sam tako negdje u gostima prosjedila sat vremena podvijenih nogu, i nakon toga tri dana nisam osjecala misice stopala. Bili su kao oduzeti.
Obicni japanski naslonjaci prilicno su neudobni: vecinom su vrlo niski i koljena vam svako malo udaraju u bradu, ako znate sto mislim... Eto zasto mi se ova fotelja cini dobrim izumom.





4. Aparat za kuhanje rize

U kuci ga kolokvijalno zovemo riznik (rijec valjda ne postoji, ali trebalo bi je izmisliti, isto kao sto bi i ovaj aparat trebalo predstaviti svijetu). Apsolutno genijalan izum za kuhanje rize. Mozda i nije izvorno japanski (koristi se u mnogim azijskim zemljama), ali je neizostavan u svakom modernom japanskom kucanstvu. Riza se u aparat usipa u mjericama: jedna salica po osobi, kolicina vode koju treba dodati oznacena je na posudi. Kapacitet vecine aparata je od 1 - 5 osoba. Ukljucite i - cekate, citate novine, kuhate ostatak vecere... Aparat kuha dalje sam bez ikakvih intervencija s vase strane. Nema vise mijesanja, zavirivanja u posudu, nema kipucih lonaca iz kojih istjece napola kuhana riza a vi vristite sto vam se to opet, po tko zna koji put dogodilo.
Nakon 50-ak minuta riza je kuhana i aparat se sam iskljucuje. Potrebno je samo promijesati rizu da iz nje izadje visak pare, i to je sve.



Nikad vise raskuhana riza, pretvrda riza, zapeceno dno lonca. Riza kuhana u ovakvom rizniku mnogo je ukusnija nego kuhana u obicnom loncu, ostaje topla jos satima i moze se lako cuvati u aparatu i kad se ohladi. A za one koji znaju citati japanske upute za upotrebu, moguce je namjestiti i timer pa kuhati rizu da vam bude gotova tocno na minutu.
Sasvim sigurno riznik ide sa mnom natrag u majcicu Europu. Radit ce ako treba i preko adaptera.


I tako bismo mogli ici jos do broja tisucu i nesto, jer Japan jest zemlja ovakvih malih i velikih izuma, prakticnih i onih manje uporabnih... ali za to bi trebalo otvoriti posebni blog.