krv-nije-pura

petak, 29.01.2010.

bitanga i princeza

Iz tebi poznatog razloga, princezo moja, se pored tebe osjecam kao bitanga :D Kako bi Bora rekao: "Moze do pojasa - ne diraj me dole!" - ah, sorry, pa to bi ipak trebao biti moj tekst.. a ti - odsad: 50 metara od mene! I nece vise boljeti, obecavam..:)


Poznavanje samog sebe katkad dovodi do katastrofe, uvijek jedno nastrada - ili princeza zbog kojekakvih pecinara, ili bitanga zbog princeze - uloge se po potrebi sutaju tamo-amo, uostalom kao i gotovo sve ostalo.
Sve je to pitanje egocentricnosti.
A princeza, koja je sama sebi jedna i jedina.. bitangu vidi kao privremenu mogucnost bijega iz rutine svakodnevnog zivota. Egocentricna do zla Boga, iako na prvi pogled jadna - odbija normaliziranje stanja - i to uglavnom zbog sminke, odjece, cipelica i kojekakvih gluposti.
A ni bitanga ne napusta stare navike.
Zapravo bi se moglo reci da je ovdje lonac nasao svoj poklopac, krpa zakrpu, itd., ma znate sto mislim. Niti njega, niti nju ne privlace stvari koje im se pruzaju olako (u onom zanimljivom smislu, jelte, jer seks u krajnjem slucaju mo's kupit), jer takve nemaju potrebu da ih se cijeni, uvazava. A bilo je previse stvari.. iliti osoba (dodje na isto) koje su tolerirale ponasanje prema njima kao prema stvarima.. dopizdi.

Pitanje je postavljanja prioriteta, snage i volje. Fali joj... a on zna. princezica moja mala :)

ponedjeljak, 25.01.2010.

bezi bre, ce da nas biju..!? - a cuj.. ne'ko se pali i na to...

Suprotnosti se, kao sto znamo, privlace, i kad se nadju yin koji je u bijegu, i yang, koji je u potrazi za istom tom stvari, i -gle cuda- nalazi ju u yinu u trenucima kad prevladava osjecaj da je dosadasnji uspjeh zapravo samo halucinacija.. zacudo se stvori ravnoteza. A upravo za tim tragamo, to je smisao yina i yanga..
Popunjavanje ogromne praznine je jednostavnije od popunjavanja male, uske praznine, jerbo tu je potrebna vjestina.. koja je u biti tu, ali ju razara osjecaj bespomocnosti i namjera unistavanja koju taj osjecaj prouzrokuje..

Ruku pod ruku ide i potreba za dominacijom, jer nijekanje submisivnosti koja je ocita samo pokazuje gubljenje u prostoru i vremenu i sveobuhvatnu zbunjenost. Zelis da te ohladim, a istovremeno trazis zarenje i paljenje.

I na kraju krajeva opet upadam u uobicajenu ulogu... na blazi nacin, ali princip je isti.. kao i sa svim ostalim ordinarnim lutkicama koje vapiju da se upravlja njima....

petak, 22.01.2010.

"ubaci u prvu...e, sad u drugu.." - "sta bi' ja bez tebe :)"

Bio si uspio potaknuti u meni nesto za sto sam mislila da nema sanse ni da se priblizis tomu, a kamoli da zbilja uspijes ostaviti trag.. Ne zbog krvi, ona mi nikad nije znacila nista, niti mi je mogla izmamiti bilo kakvu reakciju osim smjeska.
Barem u vezi s tobom.
Nego zbog tog sto jednostavno nisam pridodavala vaznost nicemu u vezi toga. Iz istog razloga nisam ni primijetila da se mijenjam.. Ja sam samo uzimala ono sto mi je trebalo, jer sam znala da ces mi to pruziti, i pored toga uzivala i nasladjivala se tvojim mukicama, zabavljalo me je to sto nisi mogao iskljuciti ni proslost ni buducnost.
Ne bih bila dopustila da dodje do icega da me nisi poceo ispunjavati. Ti, koji si cijelo vrijeme bio u strahu, u panici, i paranoja koja te hvatala... Sve to je meni pruzalo mir, sigurnost i usporavalo mi stvari. Sto vise si se ti gubio, to vise sam ja realizirala da se prasina u mom svijetu konacno spusta.. Previse je brzine u mom zivotu koju sam stvorila bjezajuci od (nekim ljudima) najprirodnijih stvari i osoba.. Brzina se iz dana u dan povecava, a ja nisam u mogucnosti da stanem na kocnicu, jer znam da, ako to ucinim, iznenada ce stati sve sto se godinama vrtjelo brzinom svjetlosti, a ja cu biti prisiljena na to da se suocim sa svime da bih mogla krenuti dalje normalnom brzinom.. A sama se ne usudim. Ne bez znanja i sigurnosti da postoje rasirene ruke koje mi ne daju da padam.
Tko bi rekao da mi bas ti mozes pruziti ono sto je uvijek nedostajalo....iz razloga sto upravo to i tebi fali... Kljucu moj, voli te tvoja brava. Tako nekako.

I nakratko, na sekundu, sam zatvorila oci, prepustila se tom miru.. I zaboravila na ono najosnovnije. Ponavljam, jebes krv.
Opet otvarajuci oci, sve se iznova pocelo ubrzavati, a ja se opet gubim u svemu, jer osjecam da mi je usporenje koje si mi bio pruzio prijeko potrebno..

Pa se pitam koji kurac se ovim putem upustam u usporavanje....ubaci u cetvrtu. ustupa zaborav..a i trag se brise. i sve se vraca na staro. u petu. laku noc

petak, 15.01.2010.

jebavanje: alternativa

Slatko kao onaj slucajni susret, trenutak u kojem se dogodio prijelom, tren u kojem je odbaceno svako razbijanje glave ili izbjegavanje istoga, jer se zna kamo vodi, a ta slatka, nepromisljena i neplanirana slucajnost zavrsila je -naravno- u neprestanom ponavljanju rijeci "ti nisi normalna".. Sva sreca pa je bilo ocito gdje se pokvarena ploca gasi.. (ploco moja, budes li ovo citala - i ja tebe)

Smjesak mi se pojavi u roku sekunde kad pomislim na to da su mi praznici prosli bas kao sto sam planirala, jos dok nisam ni bila tamo. Tih dana nisam osjecala, niti lagala i manipulirala promisljeno..
Mozak na pasu- to je bio cijeli plan..do samog kraja cak i uspjesan.

Tek poslije nastaje shvacanje da sam uzela mnogo vise nego sto sam namjeravala..
A sad je kasno, kamo cu s tim stvarima koje su mi apsolutno nepotrebne u stanju u kojem jesu, jebes burek bez mesa
takvu pitu sam vec jela i ne namjeravam opet. A da mu jebes kevu, ipak me koljena bole...



U neku ruku je korisno kad si naviknuo na bjezanje, sam sebe mozes zavaravati kvazi po potrebi.. uvjeriti sebe da si na putu kojim zapravo nikad nisi krocio
a snovi te vracaju u realnost. Koji paradoks.
Nista neobicno, pa prihvacas.

A zasto? Zbog umisljanja i zavaravanja sebe samog da se konacno nasla osoba koja cuje i ono sto ne govoris.. sto ne mozes reci.
Mada u sustini znas da je i ovo samo prolaznik koji se ne uzdize iz mase jer mu masa odredjuje put kojim ce ici..
Prolaznik kojem fali snage, a upravo to ga cini gorim od onih muha bez glave koje prezire..
upravo to ga cini obicnim prolaznikom, jer nemogucnost zadovoljavanja samog sebe ti je 100%tna garancija da cu...i ja...ostati nezadovoljena, da znanje i tehnika ipak nisu dovoljni da bi se mogao smatrati ....velikanom....... barem ne na svim "bojnim poljima".

A meni je dosta ispastanja zbog nesposobnosti nekih karaktera da sami sa sobom izadju na kraj. Ali na kraju krajeva.. koljena jos uvijek bole

Kad se nalazis usred nevremena, kad imas osjecaj da se praznina koju tako dugo osjecas, na koju si se vec naviknuo, lagano popunja.. i to pozitivnim osjecajem.. mislis da pucas. Malogradjanski umovi koji su te odgajali ti se javljaju negdje iz vec zaboravljenog kuta u tvojoj glavi i deru se, vriste iz sveg glasa da je to sto osjecas pogresno, neprihvatljivo, da moras jednostavno podvuci crtu, odreci se svog "bomboncica" i slatkog okusa koji ostavlja u ustima.. A ti.. kao i uvijek, po navici, trazis krivicu u drugima.. u stvarima, u osobama, ma nije bitno, ali opet, nanovo izbjegavas suociti se sam sa sobom.. I tu ti je greska. Fatalna greska, jer vec osjecas da se bomboncic topi, da nestaje, da nisi ono sto mislis da zelis biti, da divlji istok nece iz tebe. Jer mu ti ne das. Zastrasujuce je to kako nesto mozes prezirati i umom i tijelom, cijelim svojim bicem, a s druge strane ludo se drzati toga, uzvisavati to i smatrati ga cak i vaznijim od svojih esencijalnih potreba, a pri tome ne vidjeti paradoks, mada te razara.. A rjesenje je tako jednostavno.. Pred nosom ti je, a ti nemas muda da ga zgrabis. Toliko o cvrstoci tvog karaktera. Sve je to strah. Neutemeljen, da, ali ipak strah. I da, razumijem ga. Shvacam. I prihvacam.
Priznati sebi svoje potrebe, i jos bitnije, svoje pogreske, zna biti umijece.. Dok to ne uspijes, neces gore spomenutim glasovima moci zalupiti vratima, uputiti im zadnju misao - 'ko vas jebe, uzeti svoj bomboncic i otici daleko. Fizicki, psihicki, kako god, i prihvatiti sebe samog i pruziti priliku da budes prihvacen..
Gradis si granice umjesto da ih rusis, a bio bi sposoban za to, samo da prstima pucnes..
Prvi korak trebas uciniti ti. Drugi vec nije za javnost