krv-nije-pura

petak, 15.01.2010.

jebavanje: alternativa

Slatko kao onaj slucajni susret, trenutak u kojem se dogodio prijelom, tren u kojem je odbaceno svako razbijanje glave ili izbjegavanje istoga, jer se zna kamo vodi, a ta slatka, nepromisljena i neplanirana slucajnost zavrsila je -naravno- u neprestanom ponavljanju rijeci "ti nisi normalna".. Sva sreca pa je bilo ocito gdje se pokvarena ploca gasi.. (ploco moja, budes li ovo citala - i ja tebe)

Smjesak mi se pojavi u roku sekunde kad pomislim na to da su mi praznici prosli bas kao sto sam planirala, jos dok nisam ni bila tamo. Tih dana nisam osjecala, niti lagala i manipulirala promisljeno..
Mozak na pasu- to je bio cijeli plan..do samog kraja cak i uspjesan.

Tek poslije nastaje shvacanje da sam uzela mnogo vise nego sto sam namjeravala..
A sad je kasno, kamo cu s tim stvarima koje su mi apsolutno nepotrebne u stanju u kojem jesu, jebes burek bez mesa
takvu pitu sam vec jela i ne namjeravam opet. A da mu jebes kevu, ipak me koljena bole...



U neku ruku je korisno kad si naviknuo na bjezanje, sam sebe mozes zavaravati kvazi po potrebi.. uvjeriti sebe da si na putu kojim zapravo nikad nisi krocio
a snovi te vracaju u realnost. Koji paradoks.
Nista neobicno, pa prihvacas.

A zasto? Zbog umisljanja i zavaravanja sebe samog da se konacno nasla osoba koja cuje i ono sto ne govoris.. sto ne mozes reci.
Mada u sustini znas da je i ovo samo prolaznik koji se ne uzdize iz mase jer mu masa odredjuje put kojim ce ici..
Prolaznik kojem fali snage, a upravo to ga cini gorim od onih muha bez glave koje prezire..
upravo to ga cini obicnim prolaznikom, jer nemogucnost zadovoljavanja samog sebe ti je 100%tna garancija da cu...i ja...ostati nezadovoljena, da znanje i tehnika ipak nisu dovoljni da bi se mogao smatrati ....velikanom....... barem ne na svim "bojnim poljima".

A meni je dosta ispastanja zbog nesposobnosti nekih karaktera da sami sa sobom izadju na kraj. Ali na kraju krajeva.. koljena jos uvijek bole