krv-nije-pura

petak, 15.01.2010.

Kad se nalazis usred nevremena, kad imas osjecaj da se praznina koju tako dugo osjecas, na koju si se vec naviknuo, lagano popunja.. i to pozitivnim osjecajem.. mislis da pucas. Malogradjanski umovi koji su te odgajali ti se javljaju negdje iz vec zaboravljenog kuta u tvojoj glavi i deru se, vriste iz sveg glasa da je to sto osjecas pogresno, neprihvatljivo, da moras jednostavno podvuci crtu, odreci se svog "bomboncica" i slatkog okusa koji ostavlja u ustima.. A ti.. kao i uvijek, po navici, trazis krivicu u drugima.. u stvarima, u osobama, ma nije bitno, ali opet, nanovo izbjegavas suociti se sam sa sobom.. I tu ti je greska. Fatalna greska, jer vec osjecas da se bomboncic topi, da nestaje, da nisi ono sto mislis da zelis biti, da divlji istok nece iz tebe. Jer mu ti ne das. Zastrasujuce je to kako nesto mozes prezirati i umom i tijelom, cijelim svojim bicem, a s druge strane ludo se drzati toga, uzvisavati to i smatrati ga cak i vaznijim od svojih esencijalnih potreba, a pri tome ne vidjeti paradoks, mada te razara.. A rjesenje je tako jednostavno.. Pred nosom ti je, a ti nemas muda da ga zgrabis. Toliko o cvrstoci tvog karaktera. Sve je to strah. Neutemeljen, da, ali ipak strah. I da, razumijem ga. Shvacam. I prihvacam.
Priznati sebi svoje potrebe, i jos bitnije, svoje pogreske, zna biti umijece.. Dok to ne uspijes, neces gore spomenutim glasovima moci zalupiti vratima, uputiti im zadnju misao - 'ko vas jebe, uzeti svoj bomboncic i otici daleko. Fizicki, psihicki, kako god, i prihvatiti sebe samog i pruziti priliku da budes prihvacen..
Gradis si granice umjesto da ih rusis, a bio bi sposoban za to, samo da prstima pucnes..
Prvi korak trebas uciniti ti. Drugi vec nije za javnost