I šta sad?
Trebalo je sve stati da se ponovo pokrene.
Pa će nam tako odlazak u kafić biti osobniji. Gotovo dirljiviji. Uzet ćemo si vremena za guštati kavu, sjesti i razgledati oko sebe, upiti onaj miris friško napravljene kave u slatkom iščekivanju svoje. Uživat ćemo u razgovoru a ne buljenju u mobitel.
Otići ćemo si nešto kupiti s veseljem a ne nabacujući stvari u košaru kao da smo po kazni tamo.
Možda se i javimo jedni drugima koje godinama znamo ali nikad ne pozdravimo.
Možda jedno kratko vrijeme budemo bolji ljudi. Malo promijenimo odnos prema sebi, obitelji, ostaje na nama da se više brinemo za zdravlje.
Posao? To će biti bolno. Za mene pogotovo. Vrlo je vjerojatno da nakon ovoga moja tvrtka neće opstati. Već nam je najavljeno. Neznam, možda se i to promijeni pa ionako sam dobila 35% manju plaću, a možda i gazde shvate da ne možemo samo uvaljivati lošu robu kako bi oni zgrtali... Ako to ne shvate onda smo na cesti. A oni će se snaći lako... Za njih ne vrijedi sve ovo ako se ne promijene. Za sada su mijenjali djelatnike a ne svoje stavove! Hoće li sada?
Oznake: after
16.04.2020. u 08:49 | 6 Komentara | Print | # | ^