Majka

Kuka neki dan moja prijateljica kako joj se uhvatilo salo na bokove. Objasnila sam joj da je to lijepo i ženstveno. Bokovi nam služe da na njih prislonimo dijete, skoro da sjedne onako sa strane uz pridržavanje.
Dobro dođe i da podbočit lavor s robom kad ju nosimo na sušenje.

Jadna još se nije oporavila od moje teorije da su menstruacije bolne, a mi nervozne iz razloga što se tijelo ljuti da taj mjesec nismo zatrudnjele.

„Pa ne postojimo mi valjda samo za rodit“, kreštala je na mene.
„I nosit veš“, plače.

Otkad je rodila malo je pod stresom. Zabijena doma. Nema poante da joj sad objašnjavam da će upravo ove dane jednom idealizirati kao najljepše u životu.

I da joj objašnjavam koliko je lijepa. Malo popunjena, lagano blijeda i miriši na mlijeko.

Ona bi rekla da smrdi. Na kiselo.
I da je ranjiva, kako samo žena može biti.

Fotografiram ju u ljetnoj haljini. Bebu drži na ramenu i miče svoju dugu tamnu kosu u stranu.
Znam da će jednom vidjeti i priznati koliko je lijepa bila u ovom trenutku.