''Ma ne gubis se sreco,to je samo prolazna faza'' rece mi danas jedna cura nakon sto sam joj ispricala sto mi se zadnjih dana dogadja...cudan me osjecaj hvata..precudan,nikad nije bilo ovako,nesto jako se javlja..
Sinoc kad sam legla u krevet..nisam mogla spavati,pocele su mi se svakakve misli vrtiti glavom...vratila sam se u proslost...
U proslost kad nisam skrivala onu razigranu djevojcicu u sebi,u dane kad me nista nije moglo sputavati,kad mi nista nije stajalo na putu..u dusi sam jos takva,ali sad ima stvari koje me sputavaju i koje nedaju da to izadje iz mene...
Sjecam se srednje skole...onog mog bunta,svih onih filozofiranja,''politickih'' rasprava,uvijek bi nesto prigovarala..pa branila sve redom,ono ''branjenje neduznih''..uvijek bi ja bila ta koja ce se prva javiti u necemu...i znali su me po tome...i bilo mi je ok,super...bila sam zadovoljna..iako(uvijek je tu nesto sto ne valja...)
Sijetila sam se i svega sto nisam ucinila,svega propustenog... svega sto sam mogla uciniti...
Pa se pitam da li sam svoju mladost potrosila,sve propustila...ono sto mi se nece vise pruziti?Jesu li to bile uzalud potrosene godine?...jer,svi znamo one se nece vise vratiti...a kazu da su to najbolje godine..
Bila sam jaka na rijecima,,ali to je rijetko kad prelazilo u dijela...i ne mogu se pohvaliti da sam bas sve prosla sto se u tim godinama moglo proci,jer ja to nisam uzela kad mi se nudilo..a za to sam si sama kriva...
Da se vratim na ono sinoc...javile su mi se cudne misli,tijelom su mi poceli trnci prolaziti,tresla sam se..nisam mogla prestati plakat..suza je za suzom tekla...imala sam osjecaj da je kraj,da se gubim polako u magli...da me vise nece biti..da sam svoje prosla..ubiti,osjecala sam smrt..Da sam imala priliku i da je vise nece biti..ono sta je bilo,da ce i ostati na tome...
Ne znam sta mi je,osjecam da se gubim u toj magli..
Doslo mi je da sve redom nazovem i da im kazem koliko mi znace,da ih volim...htijela sam se ispricati z asve sto sam im ruzno nanijela,htijela sam prepricati sve dobro sto smo dozivijeli...cudan me osjecaj obuzeo...

Znam da vise ne mogu biti ''djevojcica iz proslosti''...isto tako znam da ce ona zauvijek ostati zarobljena u meni..
okolina to trazi od mene...i sve mi to jako tesko pada...
A bez te ''djevojcice'' ja ne mogu dalje u sretne dane,jer ona je dio mene,jer ona je ja,a ja sam ona...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.