utorak, 15.05.2007.
|
Vesna Parun
Ti koja imaš nevinije ruke Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegovog lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama, Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči. Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom će biti ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti miriši cvijeće koje ja zalivah svojim suzama. Ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neću nikada voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedićima ostavljenim u crnoj šumi. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!  Pjesma nije ovdje bez razloga. Kao i svaka druga koja se nalazi na ovome blogu, i ova u sebi nosi poruku. Pjesma je izvrsna, jedinstvena i izvanredna. Može se tumačiti na različite načine, jer je slojevita. Postoji više pogleda na nju, više dojmova može pobuditi. Ja se držim jednoga, kojega ne mislim sada objašnjavati i iznositi. Svatko je slobodan pronaći svoj. Pjesma je pisana u rodu suprotnom od onoga koji mi odgovara. No nisam mijenjao samu pjesmu, jer bi ju time uništio. Tu snagu nemam, niti sam toga dostojan. Trebala bi se odnositi na poruku mladiću zbog djevojke, da bi se prikazalo ono što želim A to je reći jednom skorom vremenu i jednom spletu događaja koji su mi obilježili to vrijeme jedno posljednje: „Zbogom!“. Rasipam se u prazno, mučim se, ništa ne dobivam zauzvrat, a tražim tako malo. Dalje nema smisla i tu sve ima stati. Uhvatio sam se valjda za krivu osobu koja ne može prepoznati i nositi se s onim što joj poručujem i želim dati, i/ili – ne želi. Pjesma je rekla sve umjesto mene. Malo je toga čime sam ju mogao nadopuniti i malo je toga što mogu dalje reći. Ostaje sjećanje, ostaje uspomena, i zauvijek ostaje jedna neostvarena želja, koju ću potisnuti u sebi, no nikada neću moći negirati njezino postojanje. Jer bih tada lagao. Moći ću samo šutjeti. I žalovati u tišini. Otvaram novu stranicu. Nakon grebanja po dnu crnila i apsurda, nakon shvaćanja kako dublje ne postoji, moralo ne nešto dogoditi. Neki prevrat. Uspio sam se veseliti. Uspio sam biti dobre volje. Uspio sam otkriti nove ljude, koji me ugodno iznenadili. Ovim putem ih pozdravljam, od srca. Hodao sam danas polako prema doma, slušao na MP3-ju Hladno Pivo i „Zimmerfrei“, pogledao plavožuto nebo, uokvireno šumom u obliku slova "V", a u centru je zalazilo sunce. Iznad njega bili su bijeli pahuljasti oblaci. Taman su išle riječi: „to će biti taj dan…“. Gledao sam u taj prizor, u šumu, nebo, sunce, oblake, slušao poruku… i shvatio. Da je to to. Moram dalje, nešto se ima promijeniti. A što, vrijeme će pokazati. Lijepi pozdrav i do čitanja! |
četvrtak, 10.05.2007.
Ruže cvatu. I venu. I venu...
|
Pitah samog sebe, da li pisati sada naširoko i nadugačko, istresti dušu na blog one more time. Napisati rekordno dug post, pisati bar do 2 u noći, pustiti pritom prigodnu glazbu za ugođaj. I prepustiti se. Da mi bude lakše.
No nekako me prošlo. Nemam potrebu opisivati što se zbiva, nemam potrebu sam sebe objašnjavati. Niti to želim. Dovoljna je samo činjenica da meni opet nešto - jest. I to je sve. Ovo je vjerojatno zadnji post za neko određeno vrijeme, dok opet nađem neki put i smjernice. Dok pokupim krhotine sebe i posložim ih polagano. Dok odgovorim bar na neka pitanja i postavim još novih. Dok se nešto ponovno ne pokrene. Završit ću sve jednom pjesmom i tri prikladne fotografije. One vrijede u ovom trenu više nego sve pjesme i fotografije koje sam do sada stavljao na blog. Ponovno u sebi nose značenje poznato jedino i isključivo meni, jer znam situaciju u kojoj se nalazim. Ne želim pokušaje njihove interpretacije i onoga zbog čega sam ih stavio. Ne želim napise kako su lijepe. Znam da jesu. Niti želim komentare u stilu "bit će bolje". Ma u ovom času ne želim niti jedan komentar na ovaj post. Neka samo bude, ništa više. DRACONIAN THE CRY OF SILENCE Filled with sorrow... Bleak inner self touched by pride, devoured by solitude, still wrapped in time. I'm flowing with pain! Holding myself back in suspicion... and lingering in the dust... the dust of my abandoned remains. Killed with the dagger of life...! Such an exquisite pride in my suffering... alone, all alone with the emotional streams of my soul... So real, so pure... yet I'm left aside entangled in fear... without hope. I am truly left alone, but somehow... just somehow it feels like my loneliness is a victory over the self-delusion of joy... and happiness. My heart beats faster, the anguish becomes clearer and my misanthropic view gets stronger. Living in the shadows... so proud of being the one, but desperate... so desperate for a helping hand. Do I really want to live this life? I have a thousand reasons to die, and many millions of tears to cry... in silence. The human plague has emptied my life, and I curse the day I was born... to this world! Still, no-one else I ever want to be... and no-one else I intend to be... 'cause no-one else I was meant to be! I need, I want, I long for my retribution... I need, I want, I yearn for my retribution... I want my retribution... I want it now! Unity; a gathering of open wounds, of dark... of dark clean spirits... what a dream... what a dream so distant! Why should I... why should I be alone when I love... when I love my brotherhood? Shall I die... shall I die to be free when I cry... when I cry in silence... so please let me die in silence... oh my god, let me die in silence!    Ovime je sve rečeno. Za sada. Pa do daljnjega. |
ponedjeljak, 07.05.2007.
Tisuću i jedna misao u samoći...
 Razmišljam. Razbijam glavu. Veselim se jedan čas, žalostim drugi. Čas se nadam, čas prezirem tu istu nadu. Nalazim sam sebe kako buljim u prazno, razmišljajući. U jednam trenu uspijem se sa svime pomiriti da bi u idućem, ljut na sebe, u strahu to sve negirao. Paradoks, proturječje, neodlučnost - zbog neodlučnosti. Izvor je jedan, razlog je jedan, i jedna je budala koja se s time muči i govori u prazno, zbog neke čudne, neobjašnjive, iracionalne potrebe, svjesna da malo tko ovo može razumjeti, ali stvarno razumjeti. Neka idući citat govori umjesto mene: "Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvari usrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koja se traži repete." -Frederic Beigbeder Daljnje moje riječi su suvišne. Ne gajim nade da će ovo doprijeti na pravo mjesto... Tko se zatekne ovdje, ovo pročita i svidi mu se, neka si kopira i, poput mene, pročita svako toliko, u trenucima kada mu je to što piše više nego jasno. Za kraj, komadić jedne pjesme. Sonata Arctica - Broken. Ponovno ne gajim nade da će doprijeti na pravo mjesto. Pa je razlog zbog kojeg je ovo ovdje taj da meni možda kasnije bude malo lakše. Volim pjesme koje do zadnje riječi pogode što mislim. Prijašnji dugi Nightwish post također je krasan primjer toga. No, na koji način, to nitko ne može shvatiti. Niti to očekujem previše. Skoro uopće. Pa evo i teksta. Svaka riječ stoji. "Will I learn how to be one of you someday? Will I still feel the eyes that behold me? Will I hear what you think, when you see me? Will it tear me apart if you feel for me...? I 'd give my everything to you, follow you trough the garden of oblivion. If only I could tell you everything, the little things you'll never dare to ask me..." |
srijeda, 02.05.2007.
It's allways the same...
|
Javljam se, da se vidi kako sam tu i obilazim blog. Dosta često. Ali ovaj zadnji post nije trebalo mijenjati. I još uvijek ne treba. Sve što sam u njemu napisao stoji. Osim umora koji danas mijenja mješavina ljutnje, bijesa, rezignacije i nemoći. Zbog drugih koji ne mogu niti žele razumjeti. Kojima nisam vrijedan truda, eventualno ismijavanja. Zbog njih, na koje se ne mogu ljutiti premda to silno želim i molim za to.
I oni, baš oni najbliži sada su potvrda tome kako se moram okrenuti sebi. Jer sam se ne mogu promijeniti, a drugi ne postoji nitko tko bi se toga primio. Oni samo znaju nabacati moje mane. A ja ih zovem katkada prijateljima. Inače jako držim do te riječi i njene različitosti od riječi poznanik ili stranac ili netko. Nikada ju ne trošim uzalud. Barem sam tako mislio. Ne mogu ih u potpunosti kriviti. Stvarno sam sebičan i ne slušam druge. Stvarno sam prepun mana. To stoji i ne mogu to poreći. To je nešto što moram progutati, svjestan sam toga, premda je gorak zalogaj. Ali mijenjati se ne mogu sam. Do sada nije išlo. Niti će ići. Prijatelji potiču jedni druge, pomažu si međusobno. Ja sebi više ne mogu pomoći. Ostaju mi jedino oni. Ali digli su ruke od toga. Zapravo nikada ih nisu niti spustili. U postojanju takvoga statusa quo, kada nitko ne prima niti daje, prijateljstvo ne može postojati. Mora postojati poticaj s jedne ili druge strane. No nema ga. I zatim se pitam, što fali egocentričnosti? Ionako sam sam. Kako u takvoj situaciji biti altruist? To je kontradiktorno. I previše bi me iscrpilo. Samo mi preostaje kvalitetno se zamjeriti svima s kojima imam bilo kakav odnos, nazovimo prijateljski. Tako da se ne može dogoditi neko lažno pomirenje, dobra volja i razgovor. Ne treba se razviti mržnja, rezignacija bi bila dostatna. I tada bi možda bio na miru, bez glupavih lažnih nada i vjere da ima netko tko mi može biti srodna duša i s kime ću moći dijeliti, dijeliti bilo što. Ovaj post posvećen je dvjema osobama, jednoj više nego drugoj. Nadam se da će i tebi netko jednostavno tako - otići. P.S. Možda je baš taj čin bio prijateljski, definitivno me noćas potiče na djelovanje, došlo je do nekog pomaka. Ironija, zar ne? Lijepi pozdrav i do čitanja! |
