Marketing
Vesna Parun
Ti koja imaš nevinije ruke
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegovog lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama,
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikada voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedićima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
Pjesma nije ovdje bez razloga. Kao i svaka druga koja se nalazi na ovome blogu, i ova u sebi nosi poruku. Pjesma je izvrsna, jedinstvena i izvanredna. Može se tumačiti na različite načine, jer je slojevita. Postoji više pogleda na nju, više dojmova može pobuditi. Ja se držim jednoga, kojega ne mislim sada objašnjavati i iznositi. Svatko je slobodan pronaći svoj.
Pjesma je pisana u rodu suprotnom od onoga koji mi odgovara. No nisam mijenjao samu pjesmu, jer bi ju time uništio. Tu snagu nemam, niti sam toga dostojan.
Trebala bi se odnositi na poruku mladiću zbog djevojke, da bi se prikazalo ono što želim A to je reći jednom skorom vremenu i jednom spletu događaja koji su mi obilježili to vrijeme jedno posljednje: „Zbogom!“. Rasipam se u prazno, mučim se, ništa ne dobivam zauzvrat, a tražim tako malo. Dalje nema smisla i tu sve ima stati. Uhvatio sam se valjda za krivu osobu koja ne može prepoznati i nositi se s onim što joj poručujem i želim dati, i/ili – ne želi. Pjesma je rekla sve umjesto mene. Malo je toga čime sam ju mogao nadopuniti i malo je toga što mogu dalje reći.
Ostaje sjećanje, ostaje uspomena, i zauvijek ostaje jedna neostvarena želja, koju ću potisnuti u sebi, no nikada neću moći negirati njezino postojanje. Jer bih tada lagao. Moći ću samo šutjeti. I žalovati u tišini.
Otvaram novu stranicu. Nakon grebanja po dnu crnila i apsurda, nakon shvaćanja kako dublje ne postoji, moralo ne nešto dogoditi. Neki prevrat. Uspio sam se veseliti. Uspio sam biti dobre volje. Uspio sam otkriti nove ljude, koji me ugodno iznenadili. Ovim putem ih pozdravljam, od srca.
Hodao sam danas polako prema doma, slušao na MP3-ju Hladno Pivo i „Zimmerfrei“, pogledao plavožuto nebo, uokvireno šumom u obliku slova "V", a u centru je zalazilo sunce. Iznad njega bili su bijeli pahuljasti oblaci. Taman su išle riječi: „to će biti taj dan…“. Gledao sam u taj prizor, u šumu, nebo, sunce, oblake, slušao poruku… i shvatio. Da je to to. Moram dalje, nešto se ima promijeniti. A što, vrijeme će pokazati.
Lijepi pozdrav i do čitanja!
Post je objavljen 15.05.2007. u 22:52 sati.