Marketing
Tisuću i jedna misao u samoći...
Razmišljam. Razbijam glavu. Veselim se jedan čas, žalostim drugi. Čas se nadam, čas prezirem tu istu nadu. Nalazim sam sebe kako buljim u prazno, razmišljajući. U jednam trenu uspijem se sa svime pomiriti da bi u idućem, ljut na sebe, u strahu to sve negirao. Paradoks, proturječje, neodlučnost - zbog neodlučnosti. Izvor je jedan, razlog je jedan, i jedna je budala koja se s time muči i govori u prazno, zbog neke čudne, neobjašnjive, iracionalne potrebe, svjesna da malo tko ovo može razumjeti, ali stvarno razumjeti. Neka idući citat govori umjesto mene:
"Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvari usrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koja se traži repete."
-Frederic Beigbeder
Daljnje moje riječi su suvišne. Ne gajim nade da će ovo doprijeti na pravo mjesto...
Tko se zatekne ovdje, ovo pročita i svidi mu se, neka si kopira i, poput mene, pročita svako toliko, u trenucima kada mu je to što piše više nego jasno.
Za kraj, komadić jedne pjesme. Sonata Arctica - Broken. Ponovno ne gajim nade da će doprijeti na pravo mjesto. Pa je razlog zbog kojeg je ovo ovdje taj da meni možda kasnije bude malo lakše. Volim pjesme koje do zadnje riječi pogode što mislim. Prijašnji dugi Nightwish post također je krasan primjer toga. No, na koji način, to nitko ne može shvatiti. Niti to očekujem previše. Skoro uopće. Pa evo i teksta. Svaka riječ stoji.
"Will I learn how to be one of you someday?
Will I still feel the eyes that behold me?
Will I hear what you think, when you see me?
Will it tear me apart if you feel for me...?
I 'd give my everything to you,
follow you trough the garden of oblivion.
If only I could tell you everything,
the little things you'll never dare to ask me..."
Post je objavljen 07.05.2007. u 21:27 sati.