nedjelja, 22.04.2007.
To whom it may concern
|
Moram priznati kako me se komentar dojmio. Dužinom. Činjenicom da ti se dalo čitati moj post i uputiti toliko iscrpan komentar. Najmanje što mogu je dati na njega odgovor. Pa krenimo redom.
Nitko ne čita zbog mene. U današnjem društvu, egoizam u ljudi najnormalnija je pojava. Svatko je egoist, htio to priznati ili ne, bio toga svjestan ili ne. Sukladno tome, odgovorno tvrdim da NITKO ne čita blog drugoga zbog istog, već zbog sebe samog. Samo treba to objektivno sagledati i priznati samom sebi. Altruizam je utopija. A ta riječ potječe od imena otoka u istoimenom dijelu sir Thomasa Moorea. IDEALNO mjesto, i simbol za idealni politički i/ili socijalni ustroj. Dakle, sintaksa: „nije sve idealno, ali nije niti sve utopija“ sama po sebi ne stoji. Ponovljene su jednostavno iste riječi: dvaput je rečeno da nije sve idealno. Nadalje, zašto se ne želim otrovati? Jer želim vidjeti propast ovoga sustava, koji očito sve lošije funkcionira i raspad mu je evidentan. To se isplati čekati. Jer taj isti demokratski kapitalizam u kojem imam milijun mogućnosti, hodam slobodno, nisam nadgledan, niti rob, imam ljude uz sebe, imam priliku učiti i tražiti sebe, pomoći drugome, smijati se, biti zahvalan i sretan, taj isti demokratski kapitalizam bogati bogate, siromaši siromašne, uči mlade kako veze, varanje, podmuklost, licemjerje i ostale karakteristike istinskog dupelisca i govna od čovjeka su upravo karakteristike koje će im pomoći da uspiju u životu. Taj isti, divni kapitalizam uveo je pojam potrošačkog društva i kontrole medija, kako bi mlade učinio pasivnima i odvratio ih od trljanja očiju svojim, šopingom i kliktanjem miša izmorenim ručicama, kako bi shvatili koliko se njima manipulira, kako ih se kontrolira od trena kada su stupili u prvu odgojnu ustanovu. Ta ista dječica, uključujući nas, imat će i svoje potomstvo. Ovako spretno, nesvjesno hipnotizirani, na djecu ćemo moći prenositi, jasno, ono što smo naučili, naivno misleći kako radimo u njihovu korist. A to je biti šutljiv, marljiv i poslušan radnik, kotačić u monstruoznoj mašini slobodnog, demokratskog kapitalizma koji svakodnevno dehumanizira naše društvo, istiskujući stare vrijednosti i zamjenjujući ih pritom sa umjetno stvorenim idealima čija je jedina svrha učiniti nas poslušnim radnicima bez duše, u principu ništa boljima od robova u Indiji. Time smo se dotakli i Indijaca, Ukrajinki, Tajlanđana, Rusa, ponovno Indijaca i Kolumbijki. Tvoje teze daju se pobiti i svrstati u dvije grupe. Prva grupa su ljudi koji od rođenja pripadaju kastama ili zaostalim društvima, radeći gnusne poslove, živeći na rubu egzistencije – i ne znajući za bolje zbog manjka obrazovanja i svijesti, koje u takvim ustrojima nisu nikada mogli dobiti. Oni za ovakav život znaju, po njemu se ravnaju, žive i umiru. Ne znaju za bolje, pa ih to niti ne muči. I umiru zadovoljni, nadajući se reinkarnaciji u neku bolju kastu, ako su marljivo radili. Ako ih pokušaš „spasiti“, samo će doći do kontraefekta. Dovedi ih u kapitalizam, ponudi im sve njegove blagodati. Oni će te zbunjeno gledati, ostati zapanjeni, izgubljeni i htjeti će se vratiti kući, jer tamo se snalaze. U ovom novom okruženju samo će propasti. Većina djece „Tarzana“ odraslih u džungli umire ako ih pokušaju nasilno adaptirati ljudskom društvu, ili se nikada ne prilagodi u potpunosti. Većina jednostavnih, priprostih seljaka vidjevši grad pati za svojim domaćinstvom. Postoji ona divna teza: nema razvijenije civilizacije, ne postoji naprednija kultura. Svaka kultura je sebi dovoljno razvijena i napredna. Uspoređivanje s drugima nema nikakvog smisla. Grci nisu imali tehnologiju, imali su fantastične filozofe. Mi imamo tehnologiju i dupeglavce na vlasti. I kako, i uopće zašto uspoređivati te dvije kulture? Znaš koji je odgovor? Prokleta globalizacija, ta divna tekovina kapitalizma. Potreba da sve bude identično, a sve pod parolom slobodnog društva, bolje povezanosti i lakše dostupnosti. Potreba da sve bude identično, kako bismo se utopili u mnoštvu... Preuzimanjem ideala koje nam nameće kapitalizam putem komercijalizacije i globalizacije svi navlačimo identične maske u namjeri da izbjegnemo osudu društva koje potiskuje našu osobnost i ne dozvoljava nam da se u potpunosti izrazimo, što čini držeći nas u stalnom strahu od isključenja, što nas pak dovodi do alijenacije. Čovjek tada bude primoran povući se u sebe, s vlastitim frustracijama, težnjama, željama i snovima, svjestan da je sustav tiranin, a on njegov rob. Tako se ona brojka od 27 milijuna ljudskih bića koji u 21. stoljeću žive bez slobode penje na malo respektabilniju cifru. Utješno je da će se s vremenom, kada dođu prve, od rođenja dresirane generacije, količina ljudi koji se smatraju robovima sustava smanjiti. Neutješna je činjenica da će to biti zbog toga jer ne znaju da može biti bolje. Druga grupa su ljudi koji su žrtve drugih ljudi. Uz Ukrajinku, Tajlanđanina, Kolumbijku, tu se mogu svrstati i žrtve semita, četnika te nevinog u gvantamo zatvoru. Što samo ide u prilog mojim mizantropskim stavovima. Jer ih je ljudska gamad povrijedila, uništila im život svojom zloćom, razočarali su ih i najbliži. Ponovno potvrda moje teze kako je ljudima bolje ne vjerovati. Jer tako, ako te razočaraju, očekivano je, ako te ne razočaraju, ugodno si iznenađen. Ne možeš izgubiti. Sad ću stati. A poanta je da ja imam većinu onoga što mi ovo društvo omogućava. Sam sam sebi prepreka u tome da budem sretan, jer jasno vidim kakve su mi mogućnosti. Slobodan sam čovjek u slobodnoj zemlji. Slobodnoj za krađu, varanje i potlačivanje slabijih ili dobrih. I upravo zato što imam previše, ne cijenim ono najdivnije što imam. Slažem se. Nisam načistu da li da prezirem obrazovanost koju imam i koja mi je dala svijest o svijetu oko mene i otvorila mi oči da jasno vidim propuste, ili pak da ju cijenim. Tako da se pitam je li moj život – moj život, a katkada i da li ga živjeti. A invalide i bolesne dalje tjera strah od smrti i nemoći, koji im je dodatno zamaglio vid, te ne vide besmisao društvenog poretka i državnoga ustroja. Zato katkada, za razliku od mnogih, samoubojice smatram ljudima s mnogo hrabrosti i snage volje, jer su uspjeli sami sebi priznati kako ovo ne funkcionira, da pojedinac to više ne može promijeniti, pogotovo u demokratskom, globalizacijskom 21. stoljeću, jer su uspjeli razotkriti i ukloniti i zadnju lažnu nadu, pogledati se u ogledalo, ne lažući samima sebi, ne pretvarajući se i poput noja zabijajući glavu u pijesak, ne noseći naočale T-com roze boje... I otići iz ovog prokletog mjesta kaosa. Čovjek koji ima sve doista kaže: moj život ne vrijedi ništa. Jer uz sve ima i SPOZNAJU. Oči su mi širom otvorene, i ne sviđa mi se što vidim. A od šest milijardi, koliko ih je upravo umrlo, koliko ih je ovog časa rođeno, koliko voli, koliko ih je zlostavljano…? A sve negdje daleko, daleko, van mojeg dosega. Cijeloga života neću upoznati milijun ljudi, zašto misli zamarati sa šest milijardi? Padam i ustajem svakoga dana, pokušavajući se dovinuti izlazu iz svega navedenoga, ali i šire problematike. Padao sam i ustajao. I još ću mnogo puta. Svaki pad sam zapamtio, da spriječim pad na istom mjestu, svako ustajanje mi je otvorilo oči. Ljude odbacujem, dok se ne pokažu dostojnima. Ljude mrzim u sebi, na van u društvu to ne pokazujem, često čak nemam snage to sprovesti u djelo. Naivno ljudima otkrivam i previše od sebe, i time sam sebe otvaram ranjavanju. Trudim se ostaviti dobar dojam, premda nespretno i uplašeno. Jedino što očekujem jest da mi se jednako vrati. Ništa više. Pozdravljam tvoja nastojanja spram moje persone i, vjeruj mi, cijenim to neopisivo. Nemoj shvatiti ovaj tekst u lošem smislu. Tek kao razjašnjavanje mojih stavova uz pomoć tvojih. Iron Maiden 2 a.m. Here I am again Look at me again Here I am Again On my own Trying hard to see What there is for me Here I am again On my own Life seems so pathetic I wish I could leave it all behind This canvas chair, this bed, these walls that fall in on my mind Hold on for something better That just drags you through the dirt Do you just let go or carry on and try to take the hurt Lijepi pozdrav i do čitanja! Poseban pozdrav wes c.addle! |
četvrtak, 19.04.2007.
Dnevnik u malom
|
Samoća. Usprkos gomili. Samoća. Usprkos ljudima koje bih mogao nazvati prijateljima. Samoća. Makar sam van kuće više nego ikad. Samoća. Gorak okus u ustima kada sam pokraj ljudi. I osjećaj koji vrišti: pobjegni! Bježi od svih! I ona svijest kako uistinu ne pripadam ovdje. Kako mi je mjesto u samoći. Tuga? Možda. Žalost? To je isti vrag. Ljutnja? Svakako. Što na sebe, što na druge, ako ništa, onda zato jer postoje. I jer mi svako toliko otvore oči svojim postojanjem i dovedu do razočaranja. Ne nužno oni, ali preko njih ga pojmim. Dosta mi je, pomalo svega što postoji. Osim nekolicine stvari do kojih mi je stalo i koje bi me možda i izvukle, ali one se ne odvijaju. Tako da na njih niti ne računam. Tonem. A podići će me činjenica da moram dovršiti radnju, pa učenje za školu koja stiže. A između ću ponovno tonuti. I tako stalno. Svjestan sam toga, i to mi se gadi, neopisivo gadi. Stihovi koji divno opisuju spoznaju koju sam danas imao, koja je potakla post.
Strapping young lad Detox I've Got A Feeling With The Wrong People And I Can't Control My Thoughts I Wish That I Could Sleep And Just Get This Over With ...This Is Only High School Bullshit... I Just Want To Feel I Was Warned Absolutely Numb No Good Around People Everyone Knows And Watches Me How Did I Get Here Tonight? What Am I Doing Here? How Did I Reach This State? How Did I Lose My Sight? I'm Lost ... I'm Freaking And Everybody Knows ... Everyone's Watching ...So Here's All My Hopes And Aspirations Nothing But Puke God, I'm So Lonely... I Just Want To Feel Želje i snovi? Nema ih. Smiješni su mi i suvišni. Jadni. Nepotrebni. Oni su kao i ljudi put do razočaranja. Evo malo i stihova za njih. Nevermore What tomorrow knows "Dreams lie smashed again They've pinned your back to the wall Like faded pictures of what might have been Fate is cruel when dreams, like candles, fade Smashed again down into the gray Despise for a world turned cold No one sees what tomorrow knows." I za kraj: Strapping young lad Spirituality "And If This Is All There Is ...If This Is It Won't... Won't Someone Tell Me Because I'm So Fucking Sick Of All You Stupid People All You Sick Stupid People" Toliko od mene za sada. Usput, ovo pišem u 0:35 noć s 4. na 15. travnja, u Wordu, jer mi je stari uspio prije nešto vremena zeznuti Internet i onemogućiti objavljivanje posta, što mi dodatno „popravlja“ raspoloženje. Jako. Lijepi pozdrav i do čitanja! 17.4.2007. , 0:16h. Maturalna radnja je napisana. Ostaje prazan dojam, jedno viđenje kako sam gotov s poslom, kojeg smatram beskrajno besmislenim. No činjenica je da me je ispunjavao. Nemam Internet, instalirati igrice na komp nema smisla, pošto još imam obaveza prema školi. A ne želim raditi ništa od toga. Spava mi se, ali ne želim u krevet. Želim sada slušati muziku, čitati riječi i poistovjećivati se s njima. Gadi mi se činjenica da razmišljam optimistično u ovom trenu. Imam dojam, kako je, usprkos svemu, došlo vrijeme da mi se sreća malo osmjehne. Nakon toliko puno gluposti koje sam prošao, možda je stvarno vrijeme da mi se posloži više od jedne stvari odjednom. I da ne uslijedi odmah na drugom kraju rošada. Ali da bi mi se osmjehnula sreća, treba mi ljudski faktor. Treba me shvatiti osoba od koje to realno ne očekujem u ovom trenu. Ima svoj život, probleme, potrebe, radosti i tuge. A ja sam samo stranac, netko nebitan. Beznačajan faktor. A ta osoba mi u mislima, u pojedinim trenucima naleta slabosti/ganuća/radosti/žalosti bude mi sve na svijetu, najveće nadahnuće, najnježnija utjeha, najveća sreća, najdivnija ljepota. Nešto što ima snagu srušiti sve u meni ili pak sačuvati postojeće ili graditi iznova. Paradoks. Opet, jedan od mnogih. Ni prvi ni zadnji. Mrzim cijeli svijet, jedino Ona opstaje. I sjaji. Za raspravu je i razmatranje moje psihofizičko stanje i moguća, uvjetno rečeno, ovisnost spram njoj. No zasad ne znam niti mogu drugačije. 18.4.2007. , 22:55. Tokom dana prolazile su mi glavom razne misli. Prolazio je i dan, a ja sam, u strahu da ne pogubim misli, zapisao iste u obliku natuknica u mobitel. Pa da citiram poruku: „Poetry in me is dead, Nemo, ghost love score, she is my sin, over the hills, kiša, vjetar, romanticide, kuća, njoj, naiva, pjesme“. Na prvi pogled ne kaže puno, nije li tako? No za mene je to sažetak cijelog današnjeg dana i stanja svijesti. Način na koji sam uspio barem dio toga sačuvati od propasti zaborava. Umjesto da učim za test, pišem ovo. Nema veze. Ima cijela noć još. Pa da krenem redom. Prvih nekoliko natuknica mahom su stihovi ili naslovi pjesama Nightwisha, koji mi je svirao na MP3-ju. I dogodilo se ono prekrasno, ono zbog čega ovaj blog i nosi naslov koji nosi. Pjesme su, jedna za drugom, savršeno pogađale moje stanje, nizale su se baš kako treba. Stihovi su se ugrađivali u moju svijest, i kao da su umjesto mene vrištali što osjećam. Vođen pjesmama. Savršenstvo. To jest, bilo bi savršenstvo da se radilo o pozitivnim stvarima. Krenuo sam iz škole, svirao je Gethsemane: Gethsemane Toll no bell for me, Father But let this cup of suffering pass from me Send me no shepherd to heal my world But the Angel - the dream foretold Prayed more than thrice for You to see The wolf of loneliness in me ...not my own will but Yours be done... You wake up, where's the tomb? Will Easter come, enter my room? The lord weeps with me But my tears fall for you Another beauty Loved by a Beast Another tale of infinitely dreams Your eyes they were my paradise Your smile made my sun rise Forgive me, for I don't know what I gain Alone in this garden of pain Enchantment has but one truth: I weep to have what I fear to lose [Repeat chorus] "I knew you never before I see you never more But the love, the pain, the hope, O beautifull one Have made you mine, 'till all my years are done" Without you The poetry within me is dead Malo toga se nije poklapalo, većina jest. Umjesto mene, govorila je pjesma, neke davno zapisane riječi: Another beauty Loved by a Beast Another tale of infinitely dreams Your eyes they were my paradise Your smile made my sun rise Forgive me, for I don't know what I gain Alone in this garden of pain Enchantment has but one truth: I weep to have what I fear to lose [Repeat chorus] "I knew you never before I see you never more But the love, the pain, the hope, O beautifull one Have made you mine, 'till all my years are done" I u trenu kada je zapjevala: „Without you The poetry within me is dead“, zapuhao je vjetar, ja sam zažmirio i stisnuo šake, osjećajući kako su te riječi sve rekle, kako je bilo kakav moj komentar suvišan. Taj tren vrijeme je stalo, jedino je postojao snažan vjetar i pritisak u mojoj glavi. Valjda ganuće, ne znam. Pjesma je taman utihnula da sam smireno mogao preći preko ceste. Idući je bio Nemo: Nemo This is me for forever One of the lost ones The one without a name Without an honest heart as compass This is me for forever One without a name These lines the last endeavor To find the missing lifeline Oh how I wish For soothing rain All I wish is to dream again My loving heart Lost in the dark For hope I`d give my everything Oh how I wish For soothing rain Oh how I wish to dream again Once and for all And all for once Nemo my name forevermore My flower, withered between The pages 2 and 3 The once and forever bloom gone with my sins Walk the dark path Sleep with angels Call the past for help Touch me with your love And reveal to me my true name Oh, how I wish... Nemo sailing home Nemo letting go Oh, how I wish... Ovdje je stvarno svaka riječ suvišna, ovaj put još savršenije pogođene riječi. Gledao sam nebo koje se naoblačilo i čekao sam „soothing rain“, hodajući polako prema stanici. Kako čitatelju izgleda mehanički putovati kroz stihove, znam po sebi. Čitao sam stihove po drugim blogovima. Teško da ćete si predočiti što ti stihovi za mene znače, točnije, nema šanse. Odmah nema šanse niti da me razumijete. No, da me drugi ne razumiju, to nije ništa novo, tako mi je sada i draže. Još jednom samo, za one koji se možda i trude: apsolutno svaka riječ, i preneseno i doslovno je točna, sve do zadnje. Ghost love score je krenuo otprilike kad i početak putovanja s tramvajem, i svirao do kraja. Definitivno meni jedna od najdražih pjesama, koja se također uklapala u današnji dan i u sve što nosim u sebi: Ghost Love Score We used to swim the same moonlight waters Oceans away from the wakeful day My fall will be for you My love will be in you If you be the one to cut me I`ll bleed forever Scent of the sea before the waking of the world Brings me to thee Into the blue memory My fall will be for you My love will be in you If you be the one to cut me I will bleed forever Into the blue memory A siren from the deep came to me Sang my name my longing Still I write my songs about that dream of mine Worth everything I may ever be The Child will be born again That siren carried him to me First of them true loves Singing on the shoulders of an angel Without care for love n` loss Bring me home or leave me be My love in the dark heart of the night I have lost the path before me The one behind will lead me Take me Cure me Kill me Bring me home Every way Every day Just another loop in the hangman`s noose Take me, cure me, kill me, bring me home Every way, every day I keep on watching us sleep Relive the old sin of Adam and Eve Of you and me Forgive the adoring beast Redeem me into childhood Show me myself without the shell Like the advent of May I`ll be there when you say Time to never hold our love My fall will be for you My love will be in you You were the one to cut me So I`ll bleed forever. Tramvajski prozori bili su otvoreni, svaki put je refren bio popraćen vjetrom, kao da još naglašava njegovu snagu. Kako je završavala pjesma, tako sam negdje i izašao iz tramvaja, i krenuo dalje pješice. Razmišljao sam o tome kako ne želim ići doma. Htio sam odlutati negdje, izgubiti se u mraku, popeti se na neko visoko mjesto, leći i promatrati mjesec, slušajući pritom pjesme, koje iako je folder bio na random, nepogrješivo ciljaju na moje raspoloženje. Nebo je sada bilo još crnje. Poželio sam da se prolomi grmljavina i krene pljusak. Drhtao sam od hladnoće i od posljednjih ponavljanja refrena koji su me proželi u potpunosti. Košmar u glavi, htio sam vikati, udariti u pod, pasti ničice, jer to je bilo to. Nedostaje mi moj kaput. No jedino što se vidjelo na van, bila je čvrsto zgrčena desna ruka. Ništa više. Prestala je i ova pjesma. Čekao sam iduću. She Is My Sin Take heed, dear heart Once apart, she can touch nor me nor you Dressed as one A wolf will betray a lamb Lead astray the gazers The razors on your seducing skin In the meadow of sinful thoughts Every flower's a perfect one To paradise with pleasure haunted, Haunted by fear A sin for him Desire within, Desire within A burning veil For the bride too dear for him A sin for him Desire within, Desire within Fall in love with your deep dark sin I am the Fallen You are what my sins enclose Lust is not as creative As its discovery To paradise with pleasure haunted, Haunted by fear A sin for him... Bless me, undress me Pick your prey in a wicked way God I must confess... I do envy the sinners Brža pjesma, krenuo sam bržim tempom. Vjetar je jednoliko puhao, kišica je lagano sipila iz crnog neba. Ovo me malo smirilo, i pripremilo za iduću pjesmu. Over The Hills And Far Away They came for him one winter's night. Arrested, he was bound. They said there'd been a robbery, His pistol had been found. They marched him to the station house, He waited for the dawn. And as they led him to the dock, he knew that he'd been wronged. "You stand accused of robbery," he heard the bailiff say. He knew without an alibi, tomorrow's light would mourn his freedom. Over the hills and far away, for ten long years he'll count the days. Over the mountains and the seas, a prisoner's life for him there'll be. He knew that it would cost him dear, but yet he dare not say. Where he had been that fateful night, a secret it must stay. He had to fight back tears of rage. His heart beat like a drum. For with the wife of his best friend, he spent his final night of freedom. Over the hills and far away, he swears he will return one day. Far from the mountains and the seas, back in her arms he swears he'll be. Over the hills and far away. Over the hills and, over the hills and, over the hills and far away. Each night within his prison cell, he looks out through the bars. He reads the letters that she wrote. One day he'll know the taste of freedom. Over the hills and far away, she prays he will return one day. As sure as the rivers reach the seas, back in his arms he swears she'll be. Over the hills and far away, he swears he will return one day. Far from the mountains and the seas, back in her arms he swears he'll be. Over the hills and far away, she prays he will return one day. As sure as the rivers reach the seas, back in his arms is where she'll be. Over the hills, over the hills and far away. [x2] Tempo također brz, takav je bio i moj korak, i protok misli. Kiša se pojačala. Ležanje i gledanje u mjesec bilo je nemoguće, toga sam bio itekako svjestan. Imam previše obaveza, pritišću sa svih strana. Doduše, 60% toga ja još dodatno pojačam, nesvjesno, pretjerujući. Na kraju mi to zna pomoći, jer me natjera na rad. Dakle, nemam kamo nego doma, imam previše posla. Brzo razočaranje, za koje nisam imao vremena niti sluha, jer se utopilo u svekolikom razočaranju jer ne grmi i ne pljušti kiša, razočaranja u današnji dan, tjedan uopće. Pjesma je završila, a ja sam se bližio kući. Imam vremena za jednu kraću ili za dio neke dulje pjesme. Krenuo je: Romanticide Godlove and rest my soul With this sundown neverending The feel is gone yet you ain`t gonna see me fail I am the decadence of your world I am an eider covered in oil Happy hunting, you double-faced carnivore Tell me why No heart to cry Hang me high The music is dead, the amen is said The kiss of faith is what I beg A loving heart `n soul for sale Tell me why... Leave me be And cease to tell me how to feel To grieve, to shield myself from evil Leave me be Od of lies is killing me Romanticide Till love do me part See me ruined by my own creations Leave me be... Dead Boy`s alive but without sense I need a near-death experience Heart once bold Now turned to stone Perfection my messenger from hell Wine turns to water Campfires freeze, loveletters burn Romance is lost Lord, let me be wrong in this pain Temporary pain, eternal shame To take part in this devil`s chess game Spit on me, let go, get rid of me And try to survive your stupidity. Što ide više kraju, sve je točnije, sve istinitije, usporio sam korak da ju mogu odslušati. Ušao sam u kuću, nabacio sretnu i zainteresiranu masku, i funkcionirao. S tim da ne volim previše te priče o maskama. Čovjek stavi na sebe masku, i prikriva što osjeća. Može biti, ali nije toliko često koliko ljudi navode. Jer ne vole priznati kako su se uspjeli nečemu iskreno obradovati ili ponadati, nasmijati od srca, ma bilo što. I sam sam sklon tome. I zaista je činjenica da se masu puta mogu dobro osjećati. I to me odvrati od crnih misli. Ali upravo to je i ključna riječ. Odvrati. Skrene me, jer naivno padnem na to. Da se mogu nečemu smijati, veseliti, uživati u društvu. I onda kada opet ostanem sam, shvatim kako sam se dao zavesti. Kako sam naivan, glup. I samo se tada, uz sve, naljutim i na sebe. Skoro jedinog kome tada vjerujem. Druga osoba na koju se neću ljutiti teško da se može računati, jer je fikcija. I jedina je kome nikada ništa ne zamjeram. I kada sam ljut na preko 6 milijardi ljudi, Ona nije među njima. Sada, nisam više tako siguran. Zato slijedi ovaj idući tekst, u obliku pisma. Jedinoj! Obraćam Vam se na kraju puta, na prekretnici. Odlazim. Odlazim daleko od svega. Od života, od ljudi, u sjenu. Još ću učiniti što moram, do kraja školske godine. Dalje idem sam. Bez ikoga, samo uz nužne kontakte. Ionako mijenjam okolinu, ponovno putujem sam. Kako sam iz osnovne škole došao u srednju, tako ću sada osamljen stupiti i na faks, ne poznajući nikoga, a koga eventualno i poznajem, ne računa se, jer mi nije od interesa, baš nikakvog. Ovo bi moglo biti i posljednje zbogom, čemu se ovoga trena usrdno i nadam. Jer izgubio sam strpljenje, izgubio sam i ono malo dobre volje. A naiva je bila previše puta prisutna. Više ne mogu tako. I zaključujem da je dosta. Ovo je trebala biti pjesma, no kako mi je teško i ovako uobličiti misli, pjesma i rima, od koje nikada ne odustajem, teško da bi to uspjeli. Ostavljam Vas, valjda. Otići ćete, doduše ne praznih ruku. Ono što sam Vam uvijek skromno mogao i želio ponuditi, sada ide svejedno s Vama. Doduše, ne znam koliko ćete to primijetiti i hoćete li ikada toga biti svjesni. No da nabrojim sve redom. Dajem Vam svu svoju djetinju naivu, koja me toliko puta u životu koštala i donijela razočaranje. Dajem Vam i sva razočaranja koja mi je naiva priskrbila. Dajem Vam nesretno zaljubljivanje, koje je uz naivu savršeno funkcioniralo. Dajem Vam svu lažnu nadu koju sam čuvao u sebi, koja je pokretala zaljubljenost i naivu, uporno i opetovano. Dajem Vam svoju nesigurnost i šutljivost, drhtaje i promjenu boje glasa koje su mi one priskrbile toliko mnogo puta, dovodeći me na metu podsmjeha drugih. Dajem Vam također i one valove vrućine koji su usko uz njih vezani. Nadalje Vam poklanjam svu svoju savjest, koja mi nalaže da činim dobro, i koja me toliko puta baš zbog toga navela na krivi put. Dajem Vam svoju tugu i svoja žalovanja, svoju ljubav prema paradoksima, oksimoronima i svim drugim proturječjima misli i života. Dajem Vam svoj loš smisao za cinizam, ironiju i sarkazam, koji se nije s vremenom poboljšavao. Dajem Vam svoje neostvarene želje, propale snove i pusta nadanja. Dajem Vam svoj slomljen duh i razočaranost životom. Dajem Vam sjaj suze u oku, koju katkada držim da ne klizne niz obraz. Dajem Vam sve svoje ljutnje, frustracije i bijes. Dajem Vam svu svoju inspiraciju i ono malo pokretačke snage koju posjedujem. Dajem Vam svoj razlomljeni identitet i izgubljen pogled. Darujem Vam uz to svu opsesiju koju sam imao spram Vas, koja me približavala k Vama, koliko istodobno i udaljavala. Ostavljam vam sve svoje uzdahe na postelji u kasne noćne sate, neuslišane vapaje i prazno srce. Ukratko – ostavljam Vam ono što sam Vam uvijek jedino i mogao ponuditi - cijeloga sebe. Možda Vama bude od kakve koristi, meni nije služilo. Sačuvat ću jedino svoj kalup i na njegovom dnu gusti talog, vezivo koje je držalo sve nabrojeno na okupu. Neka taj talog ostane u meni. Kao uspomena, i kao posljednja nada. Jer predstavlja ništa s mogućnostima. Jer ukoliko me nešto u životu uspije ponovno ispuniti, da se ima čime učvrstiti. Eto, najdraža, ovo je, barem za sada, posljednje zbogom! Odlazim, u sjenu, u mrak, u samoću. Do daljnjega. 1:34h. Ispričavam se na eventualnim gramatičkim ili stilskim greškama, nedostatku prigodne slike, no kasno je, a ja još imam obaveza. Hvala strpljivima koji su uspjeli doći do ovih redaka s čitanjem. Stvarno se vidi da nemaju pametnijeg posla ili izbjegavaju isti. Jer zbog mene ne čita nitko, nego zbog sebe. To je tako jasno. No, meni je svejedno. Lijep pozdrav i do čitanja! |
petak, 13.04.2007.
Usred gomile ljudi...
|
...hodati potpuno sam. Neprimijećen. Ovisiti potpuno i isključivo o sebi, svojem stanju misli. Jednostavno stati u toj masi ljudi koja se provlači kraj mene. I shvatiti kako nema nikoga, kako ni sa kime ne mogu računati. Danas je tako. Nije se promijenilo. I s tim osjećajem liježem uskoro u krevet. Ne želim sanjati ništa. Želim biti sam.
 |
nedjelja, 08.04.2007.
Slaganje kockica u glavi...
 Potaknut nedavnim događajima, današnjom laganom općom strkom doma, u biti jučerašnjom pošto je ponoć prošla, potaknut time da si dajem previše slobodnog vremena da razmišljam o stvarima koje će me samo razljutiti i pokvariti mi raspoloženje - pišem sada. Vraćam se u svoj mizantropizam, opet osjećam kako tonem sve dublje u njega. Falio mi je, mislio sam da će uskoro doći nekakav preokret, neki splet događaja koji će me izvući iz njega. No shvatio sam da to kod mene tako ne može biti. Jer jedina sigurna stvar kod ljudi je činjenica da se možeš sigurno razočarati u njima. Drugo je sve nestalno, promjenjivo, mobilno, da se lakše uklope i ostvare svoje ciljeve na ovome svijetu i vlastite egoistične porive. Gadi mi se to, a to svakodnevno gledam i u tome živim. Sada je to opet uspjelo eskalirati. I nekako me ovaj put to ne smeta, dapače veseli. I veselila bi me samoća ove cijele praznike vjerojatno više nego nekakvo društvo. Haha, a donedavno sam se nadao sasvim suprotnim stvarima.  Slaganje kockica... slažem misli, razglabam sam sa sobom o svojim zaključcima i postupcima, pitam se svako toliko jesam li nepotrebno ljut i ovakvog raspoloženja ili je pak sve potpuno opravdano. Čas imam dojam da pretjerujem, čas da je to nešto najispravnije što činim. Ljute me i najbliže osobe, oni do kojih mi je još i stalo. Svako rečenicom tjeraju me sve dublje dolje, i gubim strpljenje. Hoću u samoću. Jer imam dojam da ću se jedino tako zaštititi gluposti i razočaranja. I neće mi pasti više na pamet tražiti nekoga tko bi mogao biti dobar. Bože, kako je to smiješna riječ u još smješnijoj frazi. Fuj. Želim ljubav? Hihi, još otrcanija fraza, sada mi se još više gadi od prethodne. Donedavno nije. Ljubav, glupe li riječi, je tek još jedan divan posrednik do razočaranja. Jedna brutalno brza autocesta. Ništa više. Eto, toliko od mene, razočaranog, osamljenog, pomalo pospanog. Mislio sam pisati još, ali nema smisla ponavljat sada slične stvari. Bit je rečena. Lijep pozdrav i do čitanja! Za kraj još samo par stihova: Nightwish - Astral Romance "This constant longing for your touch This bitter ocean of hatred and pain This loneliness I need to be who I am" "The oceans are as lone as I Somebody take away this gift of mine No charisma for the beast! But still I love you forevermore" Pantera - Suicide note pt. 2: It's not worth the time to try, to replenish a rotting life I'll end the problem, facing nothing, fuck you off, fuck you all Tortured history, addict of misery, this exposes me for weakness is a magnet - watch me do it |
