Moram priznati kako me se komentar dojmio. Dužinom. Činjenicom da ti se dalo čitati moj post i uputiti toliko iscrpan komentar. Najmanje što mogu je dati na njega odgovor. Pa krenimo redom.
Nitko ne čita zbog mene. U današnjem društvu, egoizam u ljudi najnormalnija je pojava. Svatko je egoist, htio to priznati ili ne, bio toga svjestan ili ne. Sukladno tome, odgovorno tvrdim da NITKO ne čita blog drugoga zbog istog, već zbog sebe samog. Samo treba to objektivno sagledati i priznati samom sebi. Altruizam je utopija. A ta riječ potječe od imena otoka u istoimenom dijelu sir Thomasa Moorea. IDEALNO mjesto, i simbol za idealni politički i/ili socijalni ustroj. Dakle, sintaksa: „nije sve idealno, ali nije niti sve utopija“ sama po sebi ne stoji. Ponovljene su jednostavno iste riječi: dvaput je rečeno da nije sve idealno.
Nadalje, zašto se ne želim otrovati? Jer želim vidjeti propast ovoga sustava, koji očito sve lošije funkcionira i raspad mu je evidentan. To se isplati čekati. Jer taj isti demokratski kapitalizam u kojem imam milijun mogućnosti, hodam slobodno, nisam nadgledan, niti rob, imam ljude uz sebe, imam priliku učiti i tražiti sebe, pomoći drugome, smijati se, biti zahvalan i sretan, taj isti demokratski kapitalizam bogati bogate, siromaši siromašne, uči mlade kako veze, varanje, podmuklost, licemjerje i ostale karakteristike istinskog dupelisca i govna od čovjeka su upravo karakteristike koje će im pomoći da uspiju u životu. Taj isti, divni kapitalizam uveo je pojam potrošačkog društva i kontrole medija, kako bi mlade učinio pasivnima i odvratio ih od trljanja očiju svojim, šopingom i kliktanjem miša izmorenim ručicama, kako bi shvatili koliko se njima manipulira, kako ih se kontrolira od trena kada su stupili u prvu odgojnu ustanovu. Ta ista dječica, uključujući nas, imat će i svoje potomstvo. Ovako spretno, nesvjesno hipnotizirani, na djecu ćemo moći prenositi, jasno, ono što smo naučili, naivno misleći kako radimo u njihovu korist. A to je biti šutljiv, marljiv i poslušan radnik, kotačić u monstruoznoj mašini slobodnog, demokratskog kapitalizma koji svakodnevno dehumanizira naše društvo, istiskujući stare vrijednosti i zamjenjujući ih pritom sa umjetno stvorenim idealima čija je jedina svrha učiniti nas poslušnim radnicima bez duše, u principu ništa boljima od robova u Indiji. Time smo se dotakli i Indijaca, Ukrajinki, Tajlanđana, Rusa, ponovno Indijaca i Kolumbijki. Tvoje teze daju se pobiti i svrstati u dvije grupe.
Prva grupa su ljudi koji od rođenja pripadaju kastama ili zaostalim društvima, radeći gnusne poslove, živeći na rubu egzistencije – i ne znajući za bolje zbog manjka obrazovanja i svijesti, koje u takvim ustrojima nisu nikada mogli dobiti. Oni za ovakav život znaju, po njemu se ravnaju, žive i umiru. Ne znaju za bolje, pa ih to niti ne muči. I umiru zadovoljni, nadajući se reinkarnaciji u neku bolju kastu, ako su marljivo radili. Ako ih pokušaš „spasiti“, samo će doći do kontraefekta. Dovedi ih u kapitalizam, ponudi im sve njegove blagodati. Oni će te zbunjeno gledati, ostati zapanjeni, izgubljeni i htjeti će se vratiti kući, jer tamo se snalaze. U ovom novom okruženju samo će propasti. Većina djece „Tarzana“ odraslih u džungli umire ako ih pokušaju nasilno adaptirati ljudskom društvu, ili se nikada ne prilagodi u potpunosti. Većina jednostavnih, priprostih seljaka vidjevši grad pati za svojim domaćinstvom. Postoji ona divna teza: nema razvijenije civilizacije, ne postoji naprednija kultura. Svaka kultura je sebi dovoljno razvijena i napredna. Uspoređivanje s drugima nema nikakvog smisla. Grci nisu imali tehnologiju, imali su fantastične filozofe. Mi imamo tehnologiju i dupeglavce na vlasti. I kako, i uopće zašto uspoređivati te dvije kulture? Znaš koji je odgovor? Prokleta globalizacija, ta divna tekovina kapitalizma. Potreba da sve bude identično, a sve pod parolom slobodnog društva, bolje povezanosti i lakše dostupnosti. Potreba da sve bude identično, kako bismo se utopili u mnoštvu... Preuzimanjem ideala koje nam nameće kapitalizam putem komercijalizacije i globalizacije svi navlačimo identične maske u namjeri da izbjegnemo osudu društva koje potiskuje našu osobnost i ne dozvoljava nam da se u potpunosti izrazimo, što čini držeći nas u stalnom strahu od isključenja, što nas pak dovodi do alijenacije. Čovjek tada bude primoran povući se u sebe, s vlastitim frustracijama, težnjama, željama i snovima, svjestan da je sustav tiranin, a on njegov rob. Tako se ona brojka od 27 milijuna ljudskih bića koji u 21. stoljeću žive bez slobode penje na malo respektabilniju cifru. Utješno je da će se s vremenom, kada dođu prve, od rođenja dresirane generacije, količina ljudi koji se smatraju robovima sustava smanjiti. Neutješna je činjenica da će to biti zbog toga jer ne znaju da može biti bolje.
Druga grupa su ljudi koji su žrtve drugih ljudi. Uz Ukrajinku, Tajlanđanina, Kolumbijku, tu se mogu svrstati i žrtve semita, četnika te nevinog u gvantamo zatvoru. Što samo ide u prilog mojim mizantropskim stavovima. Jer ih je ljudska gamad povrijedila, uništila im život svojom zloćom, razočarali su ih i najbliži. Ponovno potvrda moje teze kako je ljudima bolje ne vjerovati. Jer tako, ako te razočaraju, očekivano je, ako te ne razočaraju, ugodno si iznenađen. Ne možeš izgubiti.
Sad ću stati. A poanta je da ja imam većinu onoga što mi ovo društvo omogućava. Sam sam sebi prepreka u tome da budem sretan, jer jasno vidim kakve su mi mogućnosti. Slobodan sam čovjek u slobodnoj zemlji. Slobodnoj za krađu, varanje i potlačivanje slabijih ili dobrih. I upravo zato što imam previše, ne cijenim ono najdivnije što imam. Slažem se. Nisam načistu da li da prezirem obrazovanost koju imam i koja mi je dala svijest o svijetu oko mene i otvorila mi oči da jasno vidim propuste, ili pak da ju cijenim. Tako da se pitam je li moj život – moj život, a katkada i da li ga živjeti. A invalide i bolesne dalje tjera strah od smrti i nemoći, koji im je dodatno zamaglio vid, te ne vide besmisao društvenog poretka i državnoga ustroja. Zato katkada, za razliku od mnogih, samoubojice smatram ljudima s mnogo hrabrosti i snage volje, jer su uspjeli sami sebi priznati kako ovo ne funkcionira, da pojedinac to više ne može promijeniti, pogotovo u demokratskom, globalizacijskom 21. stoljeću, jer su uspjeli razotkriti i ukloniti i zadnju lažnu nadu, pogledati se u ogledalo, ne lažući samima sebi, ne pretvarajući se i poput noja zabijajući glavu u pijesak, ne noseći naočale T-com roze boje... I otići iz ovog prokletog mjesta kaosa.
Čovjek koji ima sve doista kaže: moj život ne vrijedi ništa. Jer uz sve ima i SPOZNAJU. Oči su mi širom otvorene, i ne sviđa mi se što vidim. A od šest milijardi, koliko ih je upravo umrlo, koliko ih je ovog časa rođeno, koliko voli, koliko ih je zlostavljano…? A sve negdje daleko, daleko, van mojeg dosega. Cijeloga života neću upoznati milijun ljudi, zašto misli zamarati sa šest milijardi?
Padam i ustajem svakoga dana, pokušavajući se dovinuti izlazu iz svega navedenoga, ali i šire problematike. Padao sam i ustajao. I još ću mnogo puta. Svaki pad sam zapamtio, da spriječim pad na istom mjestu, svako ustajanje mi je otvorilo oči. Ljude odbacujem, dok se ne pokažu dostojnima. Ljude mrzim u sebi, na van u društvu to ne pokazujem, često čak nemam snage to sprovesti u djelo. Naivno ljudima otkrivam i previše od sebe, i time sam sebe otvaram ranjavanju. Trudim se ostaviti dobar dojam, premda nespretno i uplašeno. Jedino što očekujem jest da mi se jednako vrati. Ništa više.
Pozdravljam tvoja nastojanja spram moje persone i, vjeruj mi, cijenim to neopisivo. Nemoj shvatiti ovaj tekst u lošem smislu. Tek kao razjašnjavanje mojih stavova uz pomoć tvojih.
Iron Maiden
2 a.m.
Here I am again
Look at me again
Here I am Again
On my own
Trying hard to see
What there is for me
Here I am again
On my own
Life seems so pathetic I wish I could leave it all behind
This canvas chair, this bed, these walls that fall in on my mind
Hold on for something better
That just drags you through the dirt
Do you just let go or carry on and try to take the hurt
Lijepi pozdrav i do čitanja! Poseban pozdrav wes c.addle!
Post je objavljen 22.04.2007. u 04:03 sati.