Samoća. Usprkos gomili. Samoća. Usprkos ljudima koje bih mogao nazvati prijateljima. Samoća. Makar sam van kuće više nego ikad. Samoća. Gorak okus u ustima kada sam pokraj ljudi. I osjećaj koji vrišti: pobjegni! Bježi od svih! I ona svijest kako uistinu ne pripadam ovdje. Kako mi je mjesto u samoći. Tuga? Možda. Žalost? To je isti vrag. Ljutnja? Svakako. Što na sebe, što na druge, ako ništa, onda zato jer postoje. I jer mi svako toliko otvore oči svojim postojanjem i dovedu do razočaranja. Ne nužno oni, ali preko njih ga pojmim. Dosta mi je, pomalo svega što postoji. Osim nekolicine stvari do kojih mi je stalo i koje bi me možda i izvukle, ali one se ne odvijaju. Tako da na njih niti ne računam. Tonem. A podići će me činjenica da moram dovršiti radnju, pa učenje za školu koja stiže. A između ću ponovno tonuti. I tako stalno. Svjestan sam toga, i to mi se gadi, neopisivo gadi. Stihovi koji divno opisuju spoznaju koju sam danas imao, koja je potakla post.
Strapping young lad
Detox
I've Got A Feeling
With The Wrong People
And I Can't Control My Thoughts
I Wish That I Could Sleep
And Just Get This Over With
...This Is Only High School Bullshit...
I Just Want To Feel
I Was Warned
Absolutely Numb
No Good Around People
Everyone Knows And Watches Me
How Did I Get Here Tonight?
What Am I Doing Here?
How Did I Reach This State?
How Did I Lose My Sight?
I'm Lost ... I'm Freaking
And Everybody Knows ... Everyone's Watching
...So Here's All My Hopes And Aspirations
Nothing But Puke
God, I'm So Lonely...
I Just Want To Feel
Želje i snovi? Nema ih. Smiješni su mi i suvišni. Jadni. Nepotrebni. Oni su kao i ljudi put do razočaranja. Evo malo i stihova za njih.
Nevermore
What tomorrow knows
"Dreams lie smashed again
They've pinned your back to the wall
Like faded pictures of what might have been
Fate is cruel when dreams, like candles, fade
Smashed again down into the gray
Despise for a world turned cold
No one sees what tomorrow knows."
I za kraj:
Strapping young lad
Spirituality
"And If This Is All There Is
...If This Is It
Won't... Won't Someone Tell Me
Because I'm So Fucking Sick Of All You
Stupid People
All You Sick
Stupid People"
Toliko od mene za sada. Usput, ovo pišem u 0:35 noć s 4. na 15. travnja, u Wordu, jer mi je stari uspio prije nešto vremena zeznuti Internet i onemogućiti objavljivanje posta, što mi dodatno „popravlja“ raspoloženje. Jako. Lijepi pozdrav i do čitanja!
17.4.2007. , 0:16h. Maturalna radnja je napisana. Ostaje prazan dojam, jedno viđenje kako sam gotov s poslom, kojeg smatram beskrajno besmislenim. No činjenica je da me je ispunjavao. Nemam Internet, instalirati igrice na komp nema smisla, pošto još imam obaveza prema školi. A ne želim raditi ništa od toga. Spava mi se, ali ne želim u krevet. Želim sada slušati muziku, čitati riječi i poistovjećivati se s njima. Gadi mi se činjenica da razmišljam optimistično u ovom trenu. Imam dojam, kako je, usprkos svemu, došlo vrijeme da mi se sreća malo osmjehne. Nakon toliko puno gluposti koje sam prošao, možda je stvarno vrijeme da mi se posloži više od jedne stvari odjednom. I da ne uslijedi odmah na drugom kraju rošada. Ali da bi mi se osmjehnula sreća, treba mi ljudski faktor. Treba me shvatiti osoba od koje to realno ne očekujem u ovom trenu. Ima svoj život, probleme, potrebe, radosti i tuge. A ja sam samo stranac, netko nebitan. Beznačajan faktor. A ta osoba mi u mislima, u pojedinim trenucima naleta slabosti/ganuća/radosti/žalosti bude mi sve na svijetu, najveće nadahnuće, najnježnija utjeha, najveća sreća, najdivnija ljepota. Nešto što ima snagu srušiti sve u meni ili pak sačuvati postojeće ili graditi iznova. Paradoks. Opet, jedan od mnogih. Ni prvi ni zadnji. Mrzim cijeli svijet, jedino Ona opstaje. I sjaji.
Za raspravu je i razmatranje moje psihofizičko stanje i moguća, uvjetno rečeno, ovisnost spram njoj. No zasad ne znam niti mogu drugačije.
18.4.2007. , 22:55. Tokom dana prolazile su mi glavom razne misli. Prolazio je i dan, a ja sam, u strahu da ne pogubim misli, zapisao iste u obliku natuknica u mobitel. Pa da citiram poruku: „Poetry in me is dead, Nemo, ghost love score, she is my sin, over the hills, kiša, vjetar, romanticide, kuća, njoj, naiva, pjesme“. Na prvi pogled ne kaže puno, nije li tako? No za mene je to sažetak cijelog današnjeg dana i stanja svijesti. Način na koji sam uspio barem dio toga sačuvati od propasti zaborava. Umjesto da učim za test, pišem ovo. Nema veze. Ima cijela noć još. Pa da krenem redom. Prvih nekoliko natuknica mahom su stihovi ili naslovi pjesama Nightwisha, koji mi je svirao na MP3-ju. I dogodilo se ono prekrasno, ono zbog čega ovaj blog i nosi naslov koji nosi. Pjesme su, jedna za drugom, savršeno pogađale moje stanje, nizale su se baš kako treba. Stihovi su se ugrađivali u moju svijest, i kao da su umjesto mene vrištali što osjećam. Vođen pjesmama. Savršenstvo. To jest, bilo bi savršenstvo da se radilo o pozitivnim stvarima. Krenuo sam iz škole, svirao je Gethsemane:
Gethsemane
Toll no bell for me, Father
But let this cup of suffering pass from me
Send me no shepherd to heal my world
But the Angel - the dream foretold
Prayed more than thrice for You to see
The wolf of loneliness in me
...not my own will but Yours be done...
You wake up, where's the tomb?
Will Easter come, enter my room?
The lord weeps with me
But my tears fall for you
Another beauty
Loved by a Beast
Another tale of infinitely dreams
Your eyes they were my paradise
Your smile made my sun rise
Forgive me, for I don't know what I gain
Alone in this garden of pain
Enchantment has but one truth:
I weep to have what I fear to lose
[Repeat chorus]
"I knew you never before
I see you never more
But the love, the pain, the hope, O beautifull one
Have made you mine, 'till all my years are done"
Without you
The poetry within me is dead
Malo toga se nije poklapalo, većina jest. Umjesto mene, govorila je pjesma, neke davno zapisane riječi:
Another beauty
Loved by a Beast
Another tale of infinitely dreams
Your eyes they were my paradise
Your smile made my sun rise
Forgive me, for I don't know what I gain
Alone in this garden of pain
Enchantment has but one truth:
I weep to have what I fear to lose
[Repeat chorus]
"I knew you never before
I see you never more
But the love, the pain, the hope, O beautifull one
Have made you mine, 'till all my years are done"
I u trenu kada je zapjevala:
„Without you
The poetry within me is dead“,
zapuhao je vjetar, ja sam zažmirio i stisnuo šake, osjećajući kako su te riječi sve rekle, kako je bilo kakav moj komentar suvišan. Taj tren vrijeme je stalo, jedino je postojao snažan vjetar i pritisak u mojoj glavi. Valjda ganuće, ne znam. Pjesma je taman utihnula da sam smireno mogao preći preko ceste. Idući je bio Nemo:
Nemo
This is me for forever
One of the lost ones
The one without a name
Without an honest heart as compass
This is me for forever
One without a name
These lines the last endeavor
To find the missing lifeline
Oh how I wish
For soothing rain
All I wish is to dream again
My loving heart
Lost in the dark
For hope I`d give my everything
Oh how I wish
For soothing rain
Oh how I wish to dream again
Once and for all
And all for once
Nemo my name forevermore
My flower, withered between
The pages 2 and 3
The once and forever bloom gone with my sins
Walk the dark path
Sleep with angels
Call the past for help
Touch me with your love
And reveal to me my true name
Oh, how I wish...
Nemo sailing home
Nemo letting go
Oh, how I wish...
Ovdje je stvarno svaka riječ suvišna, ovaj put još savršenije pogođene riječi. Gledao sam nebo koje se naoblačilo i čekao sam „soothing rain“, hodajući polako prema stanici. Kako čitatelju izgleda mehanički putovati kroz stihove, znam po sebi. Čitao sam stihove po drugim blogovima. Teško da ćete si predočiti što ti stihovi za mene znače, točnije, nema šanse. Odmah nema šanse niti da me razumijete. No, da me drugi ne razumiju, to nije ništa novo, tako mi je sada i draže. Još jednom samo, za one koji se možda i trude: apsolutno svaka riječ, i preneseno i doslovno je točna, sve do zadnje.
Ghost love score je krenuo otprilike kad i početak putovanja s tramvajem, i svirao do kraja. Definitivno meni jedna od najdražih pjesama, koja se također uklapala u današnji dan i u sve što nosim u sebi:
Ghost Love Score
We used to swim the same moonlight waters
Oceans away from the wakeful day
My fall will be for you
My love will be in you
If you be the one to cut me
I`ll bleed forever
Scent of the sea before the waking of the world
Brings me to thee
Into the blue memory
My fall will be for you
My love will be in you
If you be the one to cut me
I will bleed forever
Into the blue memory
A siren from the deep came to me
Sang my name my longing
Still I write my songs about that dream of mine
Worth everything I may ever be
The Child will be born again
That siren carried him to me
First of them true loves
Singing on the shoulders of an angel
Without care for love n` loss
Bring me home or leave me be
My love in the dark heart of the night
I have lost the path before me
The one behind will lead me
Take me
Cure me
Kill me
Bring me home
Every way
Every day
Just another loop in the hangman`s noose
Take me, cure me, kill me, bring me home
Every way, every day
I keep on watching us sleep
Relive the old sin of Adam and Eve
Of you and me
Forgive the adoring beast
Redeem me into childhood
Show me myself without the shell
Like the advent of May
I`ll be there when you say
Time to never hold our love
My fall will be for you
My love will be in you
You were the one to cut me
So I`ll bleed forever.
Tramvajski prozori bili su otvoreni, svaki put je refren bio popraćen vjetrom, kao da još naglašava njegovu snagu. Kako je završavala pjesma, tako sam negdje i izašao iz tramvaja, i krenuo dalje pješice. Razmišljao sam o tome kako ne želim ići doma. Htio sam odlutati negdje, izgubiti se u mraku, popeti se na neko visoko mjesto, leći i promatrati mjesec, slušajući pritom pjesme, koje iako je folder bio na random, nepogrješivo ciljaju na moje raspoloženje. Nebo je sada bilo još crnje. Poželio sam da se prolomi grmljavina i krene pljusak. Drhtao sam od hladnoće i od posljednjih ponavljanja refrena koji su me proželi u potpunosti. Košmar u glavi, htio sam vikati, udariti u pod, pasti ničice, jer to je bilo to. Nedostaje mi moj kaput. No jedino što se vidjelo na van, bila je čvrsto zgrčena desna ruka. Ništa više. Prestala je i ova pjesma. Čekao sam iduću.
She Is My Sin
Take heed, dear heart
Once apart, she can touch nor me nor you
Dressed as one
A wolf will betray a lamb
Lead astray the gazers
The razors on your seducing skin
In the meadow of sinful thoughts
Every flower's a perfect one
To paradise with pleasure haunted,
Haunted by fear
A sin for him
Desire within, Desire within
A burning veil
For the bride too dear for him
A sin for him
Desire within, Desire within
Fall in love with your deep dark sin
I am the Fallen
You are what my sins enclose
Lust is not as creative
As its discovery
To paradise with pleasure haunted,
Haunted by fear
A sin for him...
Bless me, undress me
Pick your prey in a wicked way
God I must confess... I do envy the sinners
Brža pjesma, krenuo sam bržim tempom. Vjetar je jednoliko puhao, kišica je lagano sipila iz crnog neba. Ovo me malo smirilo, i pripremilo za iduću pjesmu.
Over The Hills And Far Away
They came for him one winter's night.
Arrested, he was bound.
They said there'd been a robbery,
His pistol had been found.
They marched him to the station house,
He waited for the dawn.
And as they led him to the dock,
he knew that he'd been wronged.
"You stand accused of robbery,"
he heard the bailiff say.
He knew without an alibi,
tomorrow's light would mourn his freedom.
Over the hills and far away,
for ten long years he'll count the days.
Over the mountains and the seas,
a prisoner's life for him there'll be.
He knew that it would cost him dear,
but yet he dare not say.
Where he had been that fateful night,
a secret it must stay.
He had to fight back tears of rage.
His heart beat like a drum.
For with the wife of his best friend,
he spent his final night of freedom.
Over the hills and far away,
he swears he will return one day.
Far from the mountains and the seas,
back in her arms he swears he'll be.
Over the hills and far away.
Over the hills and,
over the hills and,
over the hills and far away.
Each night within his prison cell,
he looks out through the bars.
He reads the letters that she wrote.
One day he'll know the taste of freedom.
Over the hills and far away,
she prays he will return one day.
As sure as the rivers reach the seas,
back in his arms he swears she'll be.
Over the hills and far away,
he swears he will return one day.
Far from the mountains and the seas,
back in her arms he swears he'll be.
Over the hills and far away,
she prays he will return one day.
As sure as the rivers reach the seas,
back in his arms is where she'll be.
Over the hills,
over the hills and far away. [x2]
Tempo također brz, takav je bio i moj korak, i protok misli. Kiša se pojačala. Ležanje i gledanje u mjesec bilo je nemoguće, toga sam bio itekako svjestan. Imam previše obaveza, pritišću sa svih strana. Doduše, 60% toga ja još dodatno pojačam, nesvjesno, pretjerujući. Na kraju mi to zna pomoći, jer me natjera na rad. Dakle, nemam kamo nego doma, imam previše posla. Brzo razočaranje, za koje nisam imao vremena niti sluha, jer se utopilo u svekolikom razočaranju jer ne grmi i ne pljušti kiša, razočaranja u današnji dan, tjedan uopće. Pjesma je završila, a ja sam se bližio kući. Imam vremena za jednu kraću ili za dio neke dulje pjesme. Krenuo je:
Romanticide
Godlove and rest my soul
With this sundown neverending
The feel is gone yet you ain`t gonna see me fail
I am the decadence of your world
I am an eider covered in oil
Happy hunting, you double-faced carnivore
Tell me why
No heart to cry
Hang me high
The music is dead, the amen is said
The kiss of faith is what I beg
A loving heart `n soul for sale
Tell me why...
Leave me be
And cease to tell me how to feel
To grieve, to shield myself from evil
Leave me be
Od of lies is killing me
Romanticide
Till love do me part
See me ruined by my own creations
Leave me be...
Dead Boy`s alive but without sense
I need a near-death experience
Heart once bold
Now turned to stone
Perfection my messenger from hell
Wine turns to water
Campfires freeze, loveletters burn
Romance is lost
Lord, let me be wrong in this pain
Temporary pain, eternal shame
To take part in this devil`s chess game
Spit on me, let go, get rid of me
And try to survive your stupidity.
Što ide više kraju, sve je točnije, sve istinitije, usporio sam korak da ju mogu odslušati. Ušao sam u kuću, nabacio sretnu i zainteresiranu masku, i funkcionirao. S tim da ne volim previše te priče o maskama. Čovjek stavi na sebe masku, i prikriva što osjeća. Može biti, ali nije toliko često koliko ljudi navode. Jer ne vole priznati kako su se uspjeli nečemu iskreno obradovati ili ponadati, nasmijati od srca, ma bilo što. I sam sam sklon tome. I zaista je činjenica da se masu puta mogu dobro osjećati. I to me odvrati od crnih misli. Ali upravo to je i ključna riječ. Odvrati. Skrene me, jer naivno padnem na to. Da se mogu nečemu smijati, veseliti, uživati u društvu. I onda kada opet ostanem sam, shvatim kako sam se dao zavesti. Kako sam naivan, glup. I samo se tada, uz sve, naljutim i na sebe. Skoro jedinog kome tada vjerujem. Druga osoba na koju se neću ljutiti teško da se može računati, jer je fikcija. I jedina je kome nikada ništa ne zamjeram. I kada sam ljut na preko 6 milijardi ljudi, Ona nije među njima. Sada, nisam više tako siguran. Zato slijedi ovaj idući tekst, u obliku pisma.
Jedinoj!
Obraćam Vam se na kraju puta, na prekretnici. Odlazim. Odlazim daleko od svega. Od života, od ljudi, u sjenu. Još ću učiniti što moram, do kraja školske godine. Dalje idem sam. Bez ikoga, samo uz nužne kontakte. Ionako mijenjam okolinu, ponovno putujem sam. Kako sam iz osnovne škole došao u srednju, tako ću sada osamljen stupiti i na faks, ne poznajući nikoga, a koga eventualno i poznajem, ne računa se, jer mi nije od interesa, baš nikakvog. Ovo bi moglo biti i posljednje zbogom, čemu se ovoga trena usrdno i nadam. Jer izgubio sam strpljenje, izgubio sam i ono malo dobre volje. A naiva je bila previše puta prisutna. Više ne mogu tako. I zaključujem da je dosta. Ovo je trebala biti pjesma, no kako mi je teško i ovako uobličiti misli, pjesma i rima, od koje nikada ne odustajem, teško da bi to uspjeli. Ostavljam Vas, valjda. Otići ćete, doduše ne praznih ruku. Ono što sam Vam uvijek skromno mogao i želio ponuditi, sada ide svejedno s Vama. Doduše, ne znam koliko ćete to primijetiti i hoćete li ikada toga biti svjesni. No da nabrojim sve redom. Dajem Vam svu svoju djetinju naivu, koja me toliko puta u životu koštala i donijela razočaranje. Dajem Vam i sva razočaranja koja mi je naiva priskrbila. Dajem Vam nesretno zaljubljivanje, koje je uz naivu savršeno funkcioniralo. Dajem Vam svu lažnu nadu koju sam čuvao u sebi, koja je pokretala zaljubljenost i naivu, uporno i opetovano. Dajem Vam svoju nesigurnost i šutljivost, drhtaje i promjenu boje glasa koje su mi one priskrbile toliko mnogo puta, dovodeći me na metu podsmjeha drugih. Dajem Vam također i one valove vrućine koji su usko uz njih vezani. Nadalje Vam poklanjam svu svoju savjest, koja mi nalaže da činim dobro, i koja me toliko puta baš zbog toga navela na krivi put. Dajem Vam svoju tugu i svoja žalovanja, svoju ljubav prema paradoksima, oksimoronima i svim drugim proturječjima misli i života. Dajem Vam svoj loš smisao za cinizam, ironiju i sarkazam, koji se nije s vremenom poboljšavao. Dajem Vam svoje neostvarene želje, propale snove i pusta nadanja. Dajem Vam svoj slomljen duh i razočaranost životom. Dajem Vam sjaj suze u oku, koju katkada držim da ne klizne niz obraz. Dajem Vam sve svoje ljutnje, frustracije i bijes. Dajem Vam svu svoju inspiraciju i ono malo pokretačke snage koju posjedujem. Dajem Vam svoj razlomljeni identitet i izgubljen pogled. Darujem Vam uz to svu opsesiju koju sam imao spram Vas, koja me približavala k Vama, koliko istodobno i udaljavala. Ostavljam vam sve svoje uzdahe na postelji u kasne noćne sate, neuslišane vapaje i prazno srce.
Ukratko – ostavljam Vam ono što sam Vam uvijek jedino i mogao ponuditi - cijeloga sebe. Možda Vama bude od kakve koristi, meni nije služilo. Sačuvat ću jedino svoj kalup i na njegovom dnu gusti talog, vezivo koje je držalo sve nabrojeno na okupu. Neka taj talog ostane u meni. Kao uspomena, i kao posljednja nada. Jer predstavlja ništa s mogućnostima. Jer ukoliko me nešto u životu uspije ponovno ispuniti, da se ima čime učvrstiti.
Eto, najdraža, ovo je, barem za sada, posljednje zbogom! Odlazim, u sjenu, u mrak, u samoću. Do daljnjega.
1:34h. Ispričavam se na eventualnim gramatičkim ili stilskim greškama, nedostatku prigodne slike, no kasno je, a ja još imam obaveza. Hvala strpljivima koji su uspjeli doći do ovih redaka s čitanjem. Stvarno se vidi da nemaju pametnijeg posla ili izbjegavaju isti. Jer zbog mene ne čita nitko, nego zbog sebe. To je tako jasno. No, meni je svejedno. Lijep pozdrav i do čitanja!
Post je objavljen 19.04.2007. u 01:36 sati.