ponedjeljak, 12.01.2015.
Božićna priča iz Koreje
Božić je prošao, ali što to uopće znači Božić? U Kani – kršćanskoj obiteljskoj reviji, naišao sam na vrlo lijep tekst/iskustvo/priču o jednom profesoru u Koreji i Božiću kako ga je tamo doživio, pa ovdje prepisujem isječke iz priče. Cijelu priču potražite u Kani 12/493 – prosinac 2014. Autor priče je: Darko Gašparović
Davno ili nedavno – jer, sve je, pa i vrijeme, relativno – profesor iz Europe, pozvan bi u Koreju kao gost predavač na sveučilištu za strane studije. (...) Nije mnogo znao o Koreji. U njemu je bila tek neka mutna predodžba egzotične zemlje na Dalekome istoku, između Kine i Japana, razdijeljene željeznom granicom na sjevernu i južnu državu u stanju latentnoga neprijateljstva, još od rata dviju svjetskih velesila preko leđa Korejaca kojih je na kraju krvavoga pira bilo četiri milijuna manje.
Prije odlaska, u kasno toplo ljeto, pročita nešto o korejskoj povijesti i kulturi, te se malo začudi podatku o pet tisuća godina dugoj povijesti, i potrudi se naučiti osnovni pozdrav i riječ zahvale koji će mu zacijelo dobro doći za početak. Anniongi hassejo! Kamsahamnida!
(...)
Kiša, kiša, kiša... Postoji li ovdje išta, osim kiše, pita se gacajuci kaljužama krajnjim rubom velegrada, pokraj neuglednih jednokatnica s crvenim križem na vrhu, u mraku. Poslije će doznati da su to dućani i nastambe pripadnika Prezbiterijanske Crkve. Ide prema japanskom restoranu, dok ga s neba unatoč kišobranu oblijevaju mlazovi dažda. Napokon se dočepa ulaza sa šarenim lampionima, gotovo uleti i reče: Anniongi hassejo! Na to se ljudi oko njega nasmiješe i poklone. Osjeti da je osvojio svoj prvi prostor u neznanoj zemlji pa ponovi: Anniongi hassejo! Mali nasmiješeni ljudi poklone se još dublje. Sjedne na pod za niski stol pokušavši prekrižiti noge. I umalo mu uspije. Već nose zdjelice s raznim đakonijama. Što je to? Kimči, kimči, govori mu nasmiješena maska, i tad se sjeti da je pročitao da je to korejski kulinarski brand. Kineski kupus fermentiran u glinenim ćupovima, uglavnom jako pikantan. Hvata ga nespretno drvenim štapićima, i začudo godi mu.
(...)
Bijaše vrijeme najvećega korejskog blagdana, kad se tri dana uzastopce časti Majka Zemlja kao roditeljica i hraniteljica, istodobno i 'sahraniteljica', čovjeka i ljudske zajednice. Pomičan je to blagdan jer se ravna prema lunarnome kalendaru i pada od početka rujna do sredine listopada. Privukla ga i zvučnost naziva: Chusok. Milijuni Korejaca putuju tad u mjesta svojih predaka da se poklone na njihovim grobovima i da se počaste posebnim jelima, među kojima se ističu raznovrsni kolači od riže.
(...)
Uputi se u središte grada. Kričavo šarenilo natpisa, reklama i inoga nametljiva vriska globalne današnjice napadne ga sa svih strana. I mimo volje utopi se u buku ulice i vrevu prolaznika koji su sveudilj hrlili amo tamo. Popije korejsku rakiju soju i pojede neki obrok u obližnjem restorančiću. Izašavši, uputi se prema hotelu. Poče sipiti kišica, blaga, jesenja, posve drukčija od one monsunske koja ga dočeka pri prvome dolasku. I tada...
...vidi kako mu ususret hrli djevojče u laganoj otrcanoj haljinici, s vjenčićem od vlati poljskoga cvijeća na glavi i nekoliko vrećica u rukama. Krhka je, opazi, lomna, gotovo bi rekao djevojčica. Pomisli da će ga mimoići, ali ona se usmjeri ravno na njega. Stade, a ona mu ugura vrećice u ruke i na lošem engleskom reče: Uzmite, gospodine, to je za vas. Naši kolači od riže. Božić je!
Tek tad opazi da oko vrata nosi križ, jednostavan, drveni. Protrne i sa zbunjenim smiješkom odvrati: Ne, drago dijete, nije Božić, vaš je drevni blagdan, Chusok.
Djevojka se naljuti i frkne nosom: Božić je, Božić, Božić! Moj je otac umro i sad je na nebu. Ja ga jako volim i ove sa kolače ispekla za njega, ali on ih ne može jesti jer je na nebu. Uzmite ih vi, molim. Bilo vam sretno! Sretan Božić!
I nestane niz ulicu kao da je nikad ni bilo nije. Načas pomisli da je bila prikaza, no onda tvarno osjeti vrećice u rukama. Bože! Odakle uđe ta korejska Ofelija u njegov život, pojavi se načas i iščeznu kao posljednji leptir što doleprša i nestane zanavijek na kraju ljeta? Kojim se to čudom spojio drevni blagdan Majke Zemlje i Božić, ovdje, u ovu ranu jesen? Što radi on u toj stranoj zemlji, kojim je slučajem ili providnošću dospio ovamo?
(...)
Dvije godine prohujaše kao dva dana i dođe čas konačna povratka. Badnje je jutro, zrak prohladan, prosinački. Profesor sjedi na balkonu svoga stana između neba i mora. Podiže se lagani vjetrić i polako se od obližnje planine skupe oblaci i prekriju zaljev. Iz jednoga se osunčana oblačića izvije lik krhke djevojke s vjenčićem poljskoga cvijeća na glavi, i on jasno čuje kako mu dovikuje: Božić je! Božić! Sretan Božić!
Oznake: koreja, priče, kana, Božić
Objavljeno u 23:42 • Komentari (0) • Isprintaj • #
petak, 14.09.2012.
Tigrov brk
Mlada žena imenom Yun Ok svratila je u pećinu nekog pustinjaka da od njega zatraži čarobni napitak.
– Moj mi je muž – objasni Yun Ok – jako drag. Posljednje tri godine bio je daleko na bojišnici, a sad kad se vratio, ne razgovara sa mnom. Kad mu nešto kažem, kao da me ne čuje. Kad progovori, pun je gorčine. Kad ponudim jelo koje mu se ne sviđa, odgurne ga ljutito i izađe. Željela bih čarobni napitak koji bi ga učinio ljubaznim kakav je nekad bio.
– Napitak postoji, ali sirovina za nj je brk živoga tigra! – reče pustinjak. – Donesi mi ga pa ćeš dobiti što tražiš.
– Brk živoga tigra?! – poviče Yun Ok. – Kako da ga pribavim?
– Ako ti je napitak važan, uspjet ćeš – zaključi pustinjak. Yun Ok se vratila kući smišljajući kako da pribavi tako važan sastojak. Jedne noći iziđe srdita iz kuće. U ruci je nosila zdjelu riže s mesom i požurila prema tigrovoj pećini podno planine. Stala je pred pećinu i dozivala, ali tigar se nije pojavio. Druge se noći Yun Ok sa svojim mamcem još više približila pećini. Dolazila je tako svake noći i svaki se put primicala sve bliže ulazu. Tigar se s vremenom navikao na njezinu prisutnost.
Jedne su noći divlja zvijer i žena stajali oči u oči na mjesečini. Druge je noći žena počela umilnim glasom razgovarati s tigrom. Sljedeće je večeri tigar pojeo hranu koju je donijela. Šest mjeseci kasnije žena se usudila pogladiti tigra po glavi. Sljedeće noći, dan nakon što je pomilovala tigra, Yun Ok mu je rekla – O tigre, plemeniti stvore, ne ljuti se, trebam jedan tvoj brk.
Rekavši to, odrezala mu je brk. Tigar s nije ljutio. Yun Ok trkom siđe s planine i, čvrsto držeći u ruci tigrov brk, dođe pustinjaku – Učitelju, imam tigrov brk! Sad mi možeš pripraviti čarobni napitak koji si obećao i koji će moga muža učiniti ljubaznim kakav je nekad bio.
Pustinjak uzme brk, dobro ga prouči i baci u vatru što je gorjela u peći.
Ah, gospodine – poviče žena tjeskobno – Što si mi to učinio.
Ispričaj mi kako si došla do brka – odgovori joj pustinjak.
– Svake sam noći odlazila u planinu sa zdjelom hrane. U početku sam se držala podalje, a onda sam se sve više približavala da pridobijem tigrovo povjerenje. Razgovarala sam s njim ljubazno i uvjerljivo da shvati moje dobre nakane. Bila sam jako strpljiva. Svake sam mu noći donosila hranu, znajući da neće jesti. Ipak nisam odustajala, uporno sam mu dolazila. Nikad nisam povisila ton, nikada rekla ništa ružno.
– Naravno, pripitomila si tigra, pridobila njegovo povjerenje i ljubav.
– Ali ti si njegov brk bacio u vatru! – poviče Yun Ok – Sad je sve propalo!
– Ne, brk nam više nije potreban. Yun Ok, dopusti da ti kažem nešto: zar je čovjek okrutniji od tigra? Zar je manje osjetljiv na ljubaznost i dobrotu? Ako si svojom umilnošću uspjela pridobiti ljubav i povjerenje divlje zvijeri, zacijelo ćeš to postići i sa svojim mužem, zar ne?
(korejska narodna priča)
- Ako želiš biti ljubljen, poštovan, prihvaćen, ako želiš oproštenje...
ljubi, poštuj, prihvati, oprosti...
Oznake: priče, Životinje, Tigar, koreja
Objavljeno u 11:42 • Komentari (0) • Isprintaj • #
