Prvi tenis...
evo i mene nakon malo duze stanke....
danas sam igrala prvi put u zivotu tenis i mogu vam reci koji ne znate da je to jebeno ali naporno.....
lopticu sam udarala bez ikakvog znanja....
ali imala sam nekoga ko me ucio...
bio je to moj dragi sexi trener...tj. decko...
uz njega je sve lakse krenulo i bilo supač....
umorna od svega legla sam u krevet i ruku nisam osjecala...
to je sve od mene za danas..
Varaždin gori 28.8 i gasi se 4.9
Od nastojanja Turističke zajednice grada Varaždina da se napravi događaj koji će, zrcaleći povijest grada, bar nakratko oživjeti varaždinsku starogradsku jezgru, ŠPANCIRFEST je evoluirao u jedinstveni hrvatski festivalski događaj
Naravno, organizacija takvih događaja uvijek je vezana uz nepredvidljivost mehanizama financiranja festivalskih događanja u Hrvatskoj, ali ipak nam se čini da je Turistička zajednica grada Varaždina ove godine u Varaždin uspjela dovesti ciljane inozemne izvođače, koji nisu bili negdje tu, pa ih se moglo uz minimalna ulaganja utrpati u program. To zasigurno ima i svoju cijenu, ali to bi se ulaganje, kroz atraktivnost ŠPANCIRFESTA 2005, u konačnici trebalo i isplatiti.
Jedna je od specifičnosti ŠPANCIRFESTA i koncepcija za svakoga ponešto, ali ipak s jasno zadananim gabaritima izričaja i kvalitete izvođača, koji su u rasponu od anonimnih uličnih izvođača do etabliranih umjetničkih imena. Nije dobro nikoga isticati, jer ŠPANCIRFEST je doživlja i događaja baš kao cijelina, ali neki se ipak ne mogu prešutjeti: Arsena Dedić i sin mu Matija, Špiro Guberina, Boško Petrović, Sandra Bagarić , Jasna Bilušić, Armando Puklavec – uvijek drugačije zvuče na varaždinskim otvorenim pozornicama. Naravno, za one mlađe tu su Psihomodopop, Rambo Amadeus, Soulfingersi, Elemantal, Ramirez, Yamat i Belfast Food. Ipak, sve će generacije spojiti Đorđe Balašević, nakon šesnaest godina opet u Varaždinu.
Na festivalu će tako, po prvi puta u Hrvatskoj, nastupiti ansambl iz Gane, dolaze nam Španjolci, iz Sevilje, izvođači iz Amerike, Australije i Azije. Riječ je o umjetnicima čiji će programi sasvim sigurno predstavljati veliku atrakciju za posjetitelje Špancirfesta, a baš je ta multikulturalnost programa i otvorenost Varaždina važna odlika Špancirfesta.
Za ljubitelje jazz glazbe, u okviru ModeratoFesta, ponovo smo osigurali vrhunske glazbenike koji će imati ukupno 11 koncerata....
Turistička zajednica grada Varaždina, očekuje kako će u deset dana trajanja Špancirfesta Varaždin posjetiti oko 130.000 ljudi.
p.s.
...ljudi koji imate volje i želje da upoznate Varaždin u drugome izdanju, samo dođite!!! a ja varaždinka vam garantiram zabavu....
Opet taj tmuran dan!
...i danas sam jedva odljepila oci... stari je bio uporan i prije svega dosadan za moj mozak u ranim jutarnjim satima.... kvocal je: "digni se, kasno je, zakasnila bus na voznju!"
napokon uspijem dici svoju ljenu guzicu iz kreveta i bez razmisljanja uputim se u kuhinju da si skuham dobru jutarnju kavicu. ali netko mi je bio nonstop za vratom, ko drugi nek dosadan stari.
ali ja u jutro nebrem odma komunicirati i to on zna al ne znam koji mu je bog bil danas. sva zivcana kaj tak rano moram ici na voznju, nestrpljivo cekam da zavrije voda za kavu. slucajno sam okrenula glavu kad ono ustrana kisa slini najbolje kaj zna. osjecala sam se usrano kak i vreme....
ne znam ljudi kak je kod vas ali tu u vz-u je katastrofalno.....
kakti vele da bu od preksutra lepo vreme, da mi je i to videti!!!!
Biti pun sebe i uvijek u pravu ( nastavak )
... zato kaj neki ljudi ne zele poslusati ili bar probati razumjeti druge i mislim da su si sami u tome krivi i da ne znaju kaj gube. Komunikaciju, koja je potrebna svima i koja nas ponekad cini sretnima. Svima je u određenim trenucima potreban razgovor i kad smo tuzni i kad smo sretni a prije svega kad smo usamljeni...
Ja osobno ne zelim razgovarati s takvim osobama ali ih ne osuđujem. Takvi su kakvi su i na meni je da ih prihvatim ili zaobiđem.....
Želim otploviti u daljinu da mi nitko ne može ništa!!!
Gledam, okrecem se ali ne vidim nikoga, a htjela bih! Odlazim! Sanjam najljepse snove kako bih pobjegla od stvarnosti, ali cemu bih bjezala kad ne mogu.....
Ajd idem da nekamo krene jer ako to sama ne ucinim nitko nece to umjesto mene.... Cemu bi se drugi pokusali truditi za mene? Pa nisu bedasti da bi radili umjesto drugih kad ni oni od toga nemaju koristi.
Dobri i losi!!!
Zar se mi ljudi moramo tako djeliti? Zar nije bolje da prihvatimo druge onakvima kakvi su oni u stvarnosti, da se priblizimo onima koji nam odgovaraju a onima koji nam smetaju da ih zaobiđemo bez stavljanja granica! Ne znam sto da si mislim kad mi netko postavi takvo pitanje ali mislim da sam objasnila i da svaki razuman covjek to moze razumjeti...
Znam da ga filozofiram al kaj bum sad!? Nikaj! Pisala dalje...
Pripadnost!!!!
Svako od nas pripada nekamo i mi smo toga svjesni, ali mislim da nebi smjeli iako svako od nas zna susjedovu pripadnost izbjegavati ili jos gore osuđivati... Kao sto on nasu prihvaca mislim da bi i mi trebali njegovu!!! Kako god uznemo ili vjera ( katolici, muslimani, pravoslavci) ili put (crnci, bijelci, mulati), svi smo mi isti ljudi od krvi i mesa.
Iako svi znamo da bi mogli bolje razmisljati i promisljeno postupati, nikada necemo mirno zivjeti jer netko manipulira nasom svjesti.... ( prije svega mediji)
Sami odabiremo kojim putem cemo krociti pa tako i da li ce netko nama upravljati.....
Biramo sami......
Mi maleni ljudi...
Iz dana u dan mi zivimo. Al pitanje je kak mi to zivimo? Nadamo se necem ljepom, ocekujemo nesto ljepo, zelimo da nas ljudi primjete kao sto mi to radimo! Nekim rijecima zivimo u nadi jer se nadamo necem a ni samo ponekad ne znamo cemu!!
Ljudi su razliciti. Ali koliko su razliciti toliko su i isti i svi smo vrijedni onakvi kakve su nas starci stvorili!! Zakaj? Odgovor je jednostavan!
Svaka osoba je individua za sebe i vrijedna kao jedinka. Samo je ono sto me potakne na drugo razmisljanje, kakva je ona u prisutnosti drugih ljudi. Jer nemremo kao sto rekoh svi biti isti. Biti los ne znaci da tu osobu treba zanemariti i otpisati zauvijek! Cemu to? Mislim da je njemu potrebno bas nase drustvo i nasa prisutnost.....
Razliciti smo i u onome sto radimo... Svaki posao je vrijedan onoliko koliko ga odredena osoba cijeni i radi ga sa voljom. I mi smo ti koji tu osobu mozemo potaknuti na rad, ali ce ta osoba potaknuti i nas u nasem radu...
Biti pun sebe i uvijek u pravu!! Zasto? ....
( nastavlja se...)
Pitanja
Danima se pitam zašto patim,
kad toga nisi vrijedan,
pitam se da li je postojalo
ljubavi između nas,
pitam se zašto život oduzima
ono što volim?
Ili život želi da nešto
shvatim ranije da nebi patila kasnije.
Možda je u pravu, a
možda i ne, ali to on najbolje zna,
zato uživam kad mogu!!
Nema te više
Zgrade se ruše,
zidovi padaju,
a tebe nema.
Otišao si zauvijek iz mog života.
Pokvario si moje snove
moj život,
uništio si našu ljubav.
Na početku me nisi htio primiti
da sreću djelimo zajedno.
Evo došao je neprijatelj
da te odvede u drugi svijet.
Nema te više i nikad te neće biti u mom životu!!
Biti prijatelj
" Volim te ne samo zbog onog što jesi
nego i zbog onog što sam ja kada sam s tobom.
Volim te ne samo zbog onog što si učino od sebe
nego i zbog onog što činiš od mene.
Volim te zato što si me oplemenio više
no što bi to mogla bilo koja vjera
i što si me usrećio više
no što bi to mogla bilo kakva sudbina.
Učinio si to bez ijednog dodira,
bez ijedne rijči, bez ijednog znaka.
Učinio si to samim time što si bio to što jesi.
Vjerojatno upravo to znači biti prijatelj!"
Hvala
Ljevala je hladna kiša a
ti si gasio zadnji dim cigarete,
ali tako si je jako gasio
da si uspio ugasiti i
žar koji je gorio između nas!
E pa hvala ti!!!!
Kraj tuge
Noć puna zvijezda,
glava puna sjećanja,
usne suhe bez poljupca,
tjelo željno dodira,
osjećaji razburkani kao vatra!
A sada je dosta!
Idem dalje plovit stazom radosti,
jer nitko me u tome
ne može sprijećiti!!
- Život u boji -
Neću ga pitat kako se zove, jer je glavu pognuo kad me ugledao. Bilo mu je tek, kako bih ja to procjenila, mislim da 16.
Nije volio puno pričati. Uvukao se u sebe. Samo je sjedio u fotelji i gledao u bijeli zid. Kad bih ga nešto upitala samo je klimao glavom ili odgovarao da ili ne.
Zabrinula sam se. Nisam znala što mu je. Bio je drugačiji od drugih. Danima je sjedio u fotelji i gledao zid, kao da mu se otvorila rupa i kao da nešto prati. Oči nije sklapao.
Iz zabrinutosti sam sjela kraj njega da vidim što to on vidi a ja ne. Satima sam sjedila i buljila u bijeli zid i ništa ne vidjela. Kako je bio napet nešto je mumljao ali bio je nerazumno. Već sam pomislila da nešto s menom nije u redu. Kad ono iznenada progovori i kaže: "Moj život je jadan kao ovaj bijeli zid. Stoji na mjestu i lagano gubi boju kao što prolaze moje godine!" Ostala sam zapanjena.
Mislila sam: "Ovo djete nije glupo, samo mu fali upornost i borba da nešto učini."
Nasmijao mi se, ustao i rekao da ide pronači zid koji je u bojama života! Mahnuo je i otišao.
misli...
* Moraš se dobro osječati i kad si sama,
osječaj pripadnosti nekom društvu ne smije prestati!
* Ako imaš dobro mišljenje o sebi, lakše češ se snalaziti
kad ti društvo bude nametnulo svoje ideale!
* Zapamti da uvijek najviše možeš račuinati na sebe!
* Svako je od nas neponovljivo biće sa svojim vrlinama,
ograničenjima i jedinstvenom osobnošću!
* Biti član nekog društva ne mora značiti
gubitak vlastita identiteta!
* Nismo svi jednaki i ljepota je upravo u tome!
* Život je kao nogometna utakmica samo što
se mora igrati prema usvojenim pravilima!
* Jučer je prošlost. Sutra je zagonetka. Sadašnjost je poklin!
* Život je dar koji smo dobili na poklon zato ga
treba znati i iskoristiti na najbolji mogući način!
San...
Ti si san,
san koji se samo jednom sanja,
san iz kojega se ne želim probuditi,
jer java je dosadna i pusta bez tebe.
Želim sanjati cijelo vrijeme
ne želim se trgnuti iz tog sna,
a ako se i probudim,
želim se probuditi uz tebe; Ljubavi moja!!
Pravo lice...
U dubini tamne šume
tražila sam svjetlo,
borila se sa trnjem,
ali usprkos svemu put do
moje sadašnje sreće nije bio lagan.
Vodio je veliku borbu sa vjetrovima i kišama,
sunce ga nije htjelo obasjati i pokazati izlaz,
već se sakrilo daleko iza oblaka.
Tražeći svoju sreću i izlaz iz tmurne šume;
shvatila sam da život ide i da ne postavlja pitanja...
Ali sada je gotovo, jer pronašla sam traženo svjetlo
koje je promjenilo mene i moj život, pokazalo
pravo lice......
prica: Prvi i posljednji dan leptira
Noć je bila duga i hladna, a mjesečina je jedva pokazivala put.
Tia je ležala u travi stisnuta uz Roka kako bi se ugrijala. Drhtala je. Jedva je čekala zoru i da je jutarnje sunce ugrije, jer je Roko čvrsto spavao.
Počelo se daniti, sunce je širom otvorilo svoje ruke kao da bi grlilo svakog tko mu se nađe na putu. Otvorila je oči i ugledala sunce. Bilo je veliko i kao da je znalo da ga je cijelu noć čekala. Osjećala je da joj govori: “Ustani, poleti, opusti se!”
Odlučila je poletjeti u visine nebeskog svoda da bude što bliže suncu, zaboravi-
vši na Roka. Letjela je kao da joj je zadnji puta u životu, dok joj je vjetar u svemu pomagao. Zaboravila je na sve. Važan joj je bio osjećaj sreće i ispunjenosti. Odletjela je daleko….
Kako je sunce grijalo sve jače i jače i Roko se probudio. Ali kada se probudio vidio je da Tie nema. Pomislio je: “Vratit će se ona, sigurno će se vratiti!” Vrijeme je prolazilo, ali Tie nije bilo. Nije je bilo. Sav jadan i izbezumljen nije znao što da radi. Da je traži? Ili da čeka? Odlučio je poletjeti i tražiti je.
Šuma je bila velika i puna drugih životinja. Jedina nada bila mu je Lea. Tijina prijateljica. Otišao je do nje, i pitao da li je vidjela Tiu, ali ona je odgovorila: “Ne, a što se dogodilo?” Roko je kratko rekao: “Kada sam se probudio, nje više nije bilo. Čekao sam je, ali se nije vratila pa sam je odlučio tražiti.”
Lea je znala da negdje postoji mjesto gdje ima puno cvijeća, gdje potok lagano žubori, a povjetarac te miluje. O takvom su mjestu njih dvije sanjale. Znala je da Tia to želi pronaći. To je mjesto gdje bi svaki leptir htio provesti život. Odjednom se nasmijala: “Zar sam rekla ŽIVOT? Pa mi živimo samo jedan dan!!”
“Molim! Samo jedan dan, a moje Tie nema!” izbezumljeno uzvrati Roko.
Roko je u tom trenutku izgubio volju za životom, nada koju je imao sada je izblijedila. Sjeo je na list i odlučio da će tako umrijeti.
I dok je Roko tako sjedio Tia je letjela visoko nad šumom. Lagano je počela osjećati umor. Bila je mlada, a prvi let je uvijek naporan. Odlučila se spustiti na prvi list koji je ugledala, neznavši da na tom drvetu sav bezvoljan leži Roko. Začula je stenjanje i uzdisanje. Zvukovi su dolazili odozdo. Otišla je pogledati tko je to, a ono Roko sav u suzama!
Uzviknula je: “Roko!”
On je podigao lagano glavu i uzviknuo: “Tia pa gdje si ti bila do sada?”
“Letjela sam u želji da poljubim sunce što je zasjalo baš danas, da poletim visoko, da osjetim što je to sreća!”
“Kako to da ti znaš da je ovo naš prvi i posljednji dan života? Tko ti je to šapnuo?”
“Sunce me ujutro poljubilo zrakom koja mi je šapnula: Ustani, poleti, opusti se!”
“A što sam ja radio? Zašto meni ništa nije reklo? Što sam ja skrivio?”
“Ti si čvrsto spavao cijelu noć, kada sam ja dozivala sunce da se probudi. Čulo me jer je shvatilo da želim da svane dan, da se ujutro pojavi rosa. Šapnulo mi je da je to posljednje jutro.”
Željeli su preostalo vrijeme iskoristiti samo na let i kako bi se mogli diviti ovome svijetu pa makar i jedan dan. Znali su da je posljednji i nisu si postavljali ciljeve, nisu mislili što sve moraju napraviti, nego su pustili da ih povjetarac lagano nosi.
Stigla je i večera. Umorni od leta Tia i Roko legli su u visoku travu. Ovaj put Roko je zagrlio Tiu ne puštavši je iz zagrljaja. Zajedno su utonuli u san bez pov
neka izađe van!!
mislima lutam nekam a ni sama ne znam kam, al ja ipak idem!...
ko neka zvijezda koja se zgubila u mnostvu. a ja sam se razocarala u prijateljima,
tj. prijateljima bivseg decka...
nikakve veze nisu imali s time, al oni vise nisu prijatelji za zezancije neg samo prijatelji na " bok! "
to je gadno dak neki dopuste da se njima maipulira, ja se nedam.... :))
svoja sam, i rekala bum sve kaj mislim.....
znam da mi bu lakse....
super se osjecam......... :))
ocu baciti sve kaj me kocilo do sad, ne mogu vise to drzati u sebi!
i bacila sam i zato sam sretna.......
kak je lepo kad si sretan kad te vesele male stvari, sitnice a ne da stalno ocekujes nekaj
veliko, nist nebudes tak dobil ak se sam ne potrudis....
tooooo izaslo je van!!! :)
motovun
napokon sam i to docekala. krenula sam spotrtalom od autobusa na dugi put. noge i guzica su se udrvenile nakon duzeg sjedenja u nepomicnom zicu....... uzas!
tooooooo, stigla sam!!!! motovun napokon!
sator, glavno da je u hladu da mogu bar do 12 odspavati. uspjela sam naci takvo mjesto,dici satora u 11 navecer bez baterije...... ko frajerica al ne zadugo. osjetila sam ga ujutro u leđima, " ko prava masaza jedne snaznije zene" . ma ni to nije bilo strasno, glavno je da smo mi gledali filmeke i pili ko svinje, plesali do jutra i svega spali 4 sata tak da kamenje nisam i skuzila..... :)
nazalost je kratko trajalo, al bilo je fenomenalno!
ljudi koji niste bili morate to proziveti i osjetiti, fenomenalno je!
