prica: Prvi i posljednji dan leptira
Noć je bila duga i hladna, a mjesečina je jedva pokazivala put.
Tia je ležala u travi stisnuta uz Roka kako bi se ugrijala. Drhtala je. Jedva je čekala zoru i da je jutarnje sunce ugrije, jer je Roko čvrsto spavao.
Počelo se daniti, sunce je širom otvorilo svoje ruke kao da bi grlilo svakog tko mu se nađe na putu. Otvorila je oči i ugledala sunce. Bilo je veliko i kao da je znalo da ga je cijelu noć čekala. Osjećala je da joj govori: “Ustani, poleti, opusti se!”
Odlučila je poletjeti u visine nebeskog svoda da bude što bliže suncu, zaboravi-
vši na Roka. Letjela je kao da joj je zadnji puta u životu, dok joj je vjetar u svemu pomagao. Zaboravila je na sve. Važan joj je bio osjećaj sreće i ispunjenosti. Odletjela je daleko….
Kako je sunce grijalo sve jače i jače i Roko se probudio. Ali kada se probudio vidio je da Tie nema. Pomislio je: “Vratit će se ona, sigurno će se vratiti!” Vrijeme je prolazilo, ali Tie nije bilo. Nije je bilo. Sav jadan i izbezumljen nije znao što da radi. Da je traži? Ili da čeka? Odlučio je poletjeti i tražiti je.
Šuma je bila velika i puna drugih životinja. Jedina nada bila mu je Lea. Tijina prijateljica. Otišao je do nje, i pitao da li je vidjela Tiu, ali ona je odgovorila: “Ne, a što se dogodilo?” Roko je kratko rekao: “Kada sam se probudio, nje više nije bilo. Čekao sam je, ali se nije vratila pa sam je odlučio tražiti.”
Lea je znala da negdje postoji mjesto gdje ima puno cvijeća, gdje potok lagano žubori, a povjetarac te miluje. O takvom su mjestu njih dvije sanjale. Znala je da Tia to želi pronaći. To je mjesto gdje bi svaki leptir htio provesti život. Odjednom se nasmijala: “Zar sam rekla ŽIVOT? Pa mi živimo samo jedan dan!!”
“Molim! Samo jedan dan, a moje Tie nema!” izbezumljeno uzvrati Roko.
Roko je u tom trenutku izgubio volju za životom, nada koju je imao sada je izblijedila. Sjeo je na list i odlučio da će tako umrijeti.
I dok je Roko tako sjedio Tia je letjela visoko nad šumom. Lagano je počela osjećati umor. Bila je mlada, a prvi let je uvijek naporan. Odlučila se spustiti na prvi list koji je ugledala, neznavši da na tom drvetu sav bezvoljan leži Roko. Začula je stenjanje i uzdisanje. Zvukovi su dolazili odozdo. Otišla je pogledati tko je to, a ono Roko sav u suzama!
Uzviknula je: “Roko!”
On je podigao lagano glavu i uzviknuo: “Tia pa gdje si ti bila do sada?”
“Letjela sam u želji da poljubim sunce što je zasjalo baš danas, da poletim visoko, da osjetim što je to sreća!”
“Kako to da ti znaš da je ovo naš prvi i posljednji dan života? Tko ti je to šapnuo?”
“Sunce me ujutro poljubilo zrakom koja mi je šapnula: Ustani, poleti, opusti se!”
“A što sam ja radio? Zašto meni ništa nije reklo? Što sam ja skrivio?”
“Ti si čvrsto spavao cijelu noć, kada sam ja dozivala sunce da se probudi. Čulo me jer je shvatilo da želim da svane dan, da se ujutro pojavi rosa. Šapnulo mi je da je to posljednje jutro.”
Željeli su preostalo vrijeme iskoristiti samo na let i kako bi se mogli diviti ovome svijetu pa makar i jedan dan. Znali su da je posljednji i nisu si postavljali ciljeve, nisu mislili što sve moraju napraviti, nego su pustili da ih povjetarac lagano nosi.
Stigla je i večera. Umorni od leta Tia i Roko legli su u visoku travu. Ovaj put Roko je zagrlio Tiu ne puštavši je iz zagrljaja. Zajedno su utonuli u san bez pov
