Neću ga pitat kako se zove, jer je glavu pognuo kad me ugledao. Bilo mu je tek, kako bih ja to procjenila, mislim da 16.
Nije volio puno pričati. Uvukao se u sebe. Samo je sjedio u fotelji i gledao u bijeli zid. Kad bih ga nešto upitala samo je klimao glavom ili odgovarao da ili ne.
Zabrinula sam se. Nisam znala što mu je. Bio je drugačiji od drugih. Danima je sjedio u fotelji i gledao zid, kao da mu se otvorila rupa i kao da nešto prati. Oči nije sklapao.
Iz zabrinutosti sam sjela kraj njega da vidim što to on vidi a ja ne. Satima sam sjedila i buljila u bijeli zid i ništa ne vidjela. Kako je bio napet nešto je mumljao ali bio je nerazumno. Već sam pomislila da nešto s menom nije u redu. Kad ono iznenada progovori i kaže: "Moj život je jadan kao ovaj bijeli zid. Stoji na mjestu i lagano gubi boju kao što prolaze moje godine!" Ostala sam zapanjena.
Mislila sam: "Ovo djete nije glupo, samo mu fali upornost i borba da nešto učini."
Nasmijao mi se, ustao i rekao da ide pronači zid koji je u bojama života! Mahnuo je i otišao.
Post je objavljen 11.08.2005. u 14:59 sati.