Da je namamit amera, rusa, kineza, sjevernokoreanca, židova, srbina.....sve njih za početak u neku komoricu pa da vidimo oće li se svit smirit. A onda ako se ne smiri, idemo dalje...
23.03.2025. (12:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ljudi jedan na jedan nisu problem jer se brzo prilagode i skompaju. Problem je kad su u čoporu tj. skupini. Onda kolektivna (ne)svijest preuzima upravljanje.
23.03.2025. (15:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pratim ti blog iako se ne javljam. A ne javljam se kad nemam što pametno reći. Nisam taj da se držim toga da pošto-poto moram napisati bilo komentar, bilo post. Tako sam znao napisati više postova u jednom danu a znalo je bit i više godina bez ijednog posta. Gledam na to da sam slobodan čovjek, što je preduvjet "kreativnosti". Dok se nešto mora, ode osloboda.
Spomenuta statistika iz mog trenutno predzadnjeg posta je samo nekakva pomoć da se dobije dojam opasnosti bez direktnog iskustva. Kao što je i autor izvornog članka primjetio neke nebuloze u poretku opasnih radnji tako sam i ja. On je naknadno kopajući i našao kardinalnu grešku u metodologiji, koja je dovela do greške u rezultatu (radi se o usporedbi ronjenja s bocama i vožnji automobila)....tako sam i ja prvotno primjetio nebulozne relacije tih 2 opasnih radnji. Ali zato što se bavim nekim tih aktivnostima pa znam koliko su opasne i odmah sam rekao da ne valja, i onda sam paralelno s njim (ne doslovno s njim) ušao u problematiku i vidio kad se ispravi metodologija da je rezultat taman tu di i ja mislim po svom iskustvu. Ne mora bit precizno, ja sam izračunao i još drastičniju razliku i naravno, obrnutu relaciju, ali eto ostavio sam njegovu ispravku sa kojom se može živit.
Ostatak podataka se radi o dovoljno velikom uzorku i istoj ispravnoj metodologiji (sati sudjelovanja) pa se može uzeti kao dosta objektivna.
Tako kad se sagleda ostatak spiska, ja mislim da je podosta vjerodostojan. Znam što si ti htio reći, i slažem se, na kraju je sve to individualno, kaok pristupiš toj aktivnosti. Ja sam u pristupu inače do sada bio dosta studiozan i oprezan i to čime sam se do sada bavio a da je bilo opasno za mene mislim da i nije bilo opasno , ali samo zato što sam u tu aktivnost ulazio jako polako, i kontra pravilima ("uvijek u paru"), ja sam išao zapravo uvijek sam da me drugi ne bi ugrožavao, ali to je konkretno za tu aktivnost primjenjivo, za druge ne mora biti. U svakom slučaju, sve što nije čovjekovo prirodno kretanje, a to je hodanje, je neprirodno kretanje. Bile to dubine, visine ili brzine. Ili kombinacija. I treba vremena da se stekne instikt koji nije došao po "defaultu" sa genima i rođenjem, kao za hodanje.
Konkretno za jedriličarenje sam , iako površinskom obradom dostupnih informacija, ipak vrlo brzo saznao da se pogibao u toj vrsti sporta svodi većinom na nedostatnu visinu pri kojoj je izgubljena kontrola nad letjelicom, odnosno nedostatak sigurne visine za povratak kontrole, (nad letjelicom). U biti radi se o kovitu (ne znam da li upotrebljavam ispravnu terminologiju ali ispravit ćeš me), koji se dogodi namjerno loše isplanirano, ili nehotično, najčešće na natjecanjima u "grebanju" za "još jedan", posljednji okret prije slijetanja a koji se nakon nesreće pokaže da je bio "prenategnut", kada se gubi se uzgon jer nema dovoljno brzine izgubljene škrtareći na visini, i tako pad postaje neizbježan. Još ako se dogodi zapuh s leđa, ionako nesiguran prelet postaje još sigurniji pad. To se upravo i dogodilo mom pokojnjem prijatelju. Vjetar u leđa. Jer poprilično dobro poznajem mikrolokaciju i odmah po vijesti sam znao da je dobio neočekivani i snažni nalet zračne struje s leđa. A visine nije bilo za obaranje nosa radi povratka izgubljine brzine i s njom ponovnog povratka uzgona.
Inače imenjak je bio podrška 1995 i 1997 (liječnički za hrz) , te se nudio za praktičnu obuku (bez papira i administracije :-D ). Čak je htio da zajedno radimo žirokopter. Ali eto, on je pao a ja nisam ni poletio.
27.03.2025. (09:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prvo o metodologiji. Jedina ispravna je presjek vremena bavljenja s aktivnošću i broj fatalnih udesa tijekom toga. Zato sam ti prenio podatak koji fali. Da je vojno letenje u rangu vožnje F1. Šta bi se reklo - Dolazi s teritorijem (It comes with teritory) ili u slobodnom prijevodu - Takav je opis posla.
Osvrt na iskustvo s pogibijom izumitelja / zrakoplovca amatera. Ne kaže se uzalud da je povijest zrakoplovstva, kao i pravila u istom napisana krvlju. Netko je morao slomit se ili poginut da bi se to pravilo napisalo. Tako je bilo od prvih dana, međutim ne mora biti i danas. Puno toga se spoznalo u međuvremenu i stvarno nema potrebe biti jedan od braće Wright u 21. stoljeću. Kako se to lijepo može vidit iz statistike civilnog putničkog zrakoplovstva, to je danas vrlo sigurna aktivnost koja nadilazi sigurnost tijekom vožnje brodom, vlakom i autom.
Pa ću ti u skladu s tim napisati par "pravila" koje su me naučili tijekom mog profesionalnog školovanja, a tiče se padobranstva, paraglajdinga, base-skakanja i općenito cijele te klase zmajeva i ultralajtova napravljenih od krpa i najlona. Pa kaže: 1) Bog je odredio da se samo ptičja govna i padobranci bacaju s neba. 2) Padobran služi za spašavanje glave, a ne za za*ebanciju. 3) Jbš krilo na koje ne možeš ugaziti s nogom.
Zrakoplovno jedriličarstvo definitivno nije dio te priče. Sigurna je aktivnost u kojoj zajeb može nastati samo ako prekršiš neko njeno pravilo, popout onog o minimalnoj visini za povratak na aerodrom. Jer kao što znamo jedrilica nema motor i svoju visinu pretvara u dolet. Zato tko nauči letjeti jedrilice, nauči suštinu letenja. Kad nakon toga dobije motor to mu samo olakšava posao.
Lik koji je sletio u rijeku Hudson bio je jedriličar. Svi vrhunski asevi Luftwaffea u WW2 počeli su kao djeca leteći na jedrilicama. Zrakoplovno jedriličarstvo i aeroklubovi su dječji vrtići zrakoplovstva. Bez toga nema ni civilnih, ni vojnih pilota. Zato nam se ta aktivnost ne smije ugasiti. Zbog budućih pokoljenja i onih koji dolaze iza nas. Jer letenje se nastavlja i van atmosfere. Put u Svemir je konačni cilj naše vrste...
27.03.2025. (10:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ap-placenici
...
23.03.2025. (09:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sewen
Da je namamit amera, rusa, kineza, sjevernokoreanca, židova, srbina.....sve njih za početak u neku komoricu pa da vidimo oće li se svit smirit. A onda ako se ne smiri, idemo dalje...
23.03.2025. (12:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ap-placenici
Ljudi jedan na jedan nisu problem jer se brzo prilagode i skompaju. Problem je kad su u čoporu tj. skupini. Onda kolektivna (ne)svijest preuzima upravljanje.
23.03.2025. (15:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sumi
Manga,
Pratim ti blog iako se ne javljam.
A ne javljam se kad nemam što pametno reći.
Nisam taj da se držim toga da pošto-poto moram napisati bilo komentar, bilo post.
Tako sam znao napisati više postova u jednom danu a znalo je bit i više godina bez ijednog posta.
Gledam na to da sam slobodan čovjek, što je preduvjet "kreativnosti".
Dok se nešto mora, ode osloboda.
Spomenuta statistika iz mog trenutno predzadnjeg posta je samo nekakva pomoć da se dobije dojam opasnosti bez direktnog iskustva.
Kao što je i autor izvornog članka primjetio neke nebuloze u poretku opasnih radnji tako sam i ja. On je naknadno kopajući i našao kardinalnu grešku u metodologiji, koja je dovela do greške u rezultatu (radi se o usporedbi ronjenja s bocama i vožnji automobila)....tako sam i ja prvotno primjetio nebulozne relacije tih 2 opasnih radnji. Ali zato što se bavim nekim tih aktivnostima pa znam koliko su opasne i odmah sam rekao da ne valja, i onda sam paralelno s njim (ne doslovno s njim) ušao u problematiku i vidio kad se ispravi metodologija da je rezultat taman tu di i ja mislim po svom iskustvu. Ne mora bit precizno, ja sam izračunao i još drastičniju razliku i naravno, obrnutu relaciju, ali eto ostavio sam njegovu ispravku sa kojom se može živit.
Ostatak podataka se radi o dovoljno velikom uzorku i istoj ispravnoj metodologiji (sati sudjelovanja) pa se može uzeti kao dosta objektivna.
Tako kad se sagleda ostatak spiska, ja mislim da je podosta vjerodostojan.
Znam što si ti htio reći, i slažem se, na kraju je sve to individualno, kaok pristupiš toj aktivnosti. Ja sam u pristupu inače do sada bio dosta studiozan i oprezan i to čime sam se do sada bavio a da je bilo opasno za mene mislim da i nije bilo opasno , ali samo zato što sam u tu aktivnost ulazio jako polako, i kontra pravilima ("uvijek u paru"), ja sam išao zapravo uvijek sam da me drugi ne bi ugrožavao, ali to je konkretno za tu aktivnost primjenjivo, za druge ne mora biti.
U svakom slučaju, sve što nije čovjekovo prirodno kretanje, a to je hodanje, je neprirodno kretanje. Bile to dubine, visine ili brzine. Ili kombinacija. I treba vremena da se stekne instikt koji nije došao po "defaultu" sa genima i rođenjem, kao za hodanje.
Konkretno za jedriličarenje sam , iako površinskom obradom dostupnih informacija, ipak vrlo brzo saznao da se pogibao u toj vrsti sporta svodi većinom na nedostatnu visinu pri kojoj je izgubljena kontrola nad letjelicom, odnosno nedostatak sigurne visine za povratak kontrole,
(nad letjelicom).
U biti radi se o kovitu (ne znam da li upotrebljavam ispravnu terminologiju ali ispravit ćeš me), koji se dogodi namjerno loše isplanirano, ili nehotično, najčešće na natjecanjima u "grebanju" za "još jedan", posljednji okret prije slijetanja a koji se nakon nesreće pokaže da je bio "prenategnut", kada se gubi se uzgon jer nema dovoljno brzine izgubljene škrtareći na visini, i tako pad postaje neizbježan.
Još ako se dogodi zapuh s leđa, ionako nesiguran prelet postaje još sigurniji pad.
To se upravo i dogodilo mom pokojnjem prijatelju. Vjetar u leđa.
Jer poprilično dobro poznajem mikrolokaciju i odmah po vijesti sam znao da je dobio neočekivani i snažni nalet zračne struje s leđa. A visine nije bilo za obaranje nosa radi povratka izgubljine brzine i s njom ponovnog povratka uzgona.
https://www.vecernji.hr/vijesti/izumitelj-i-studentica-poginuli-u-p adu-zrakoplova-pokraj-neretve-410110
27.03.2025. (08:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sumi
Inače imenjak je bio podrška 1995 i 1997 (liječnički za hrz) , te se nudio za praktičnu obuku (bez papira i administracije :-D ). Čak je htio da zajedno radimo žirokopter. Ali eto, on je pao a ja nisam ni poletio.
27.03.2025. (09:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ap-placenici
Prvo o metodologiji. Jedina ispravna je presjek vremena bavljenja s aktivnošću i broj fatalnih udesa tijekom toga. Zato sam ti prenio podatak koji fali. Da je vojno letenje u rangu vožnje F1. Šta bi se reklo - Dolazi s teritorijem (It comes with teritory) ili u slobodnom prijevodu - Takav je opis posla.
Osvrt na iskustvo s pogibijom izumitelja / zrakoplovca amatera. Ne kaže se uzalud da je povijest zrakoplovstva, kao i pravila u istom napisana krvlju. Netko je morao slomit se ili poginut da bi se to pravilo napisalo. Tako je bilo od prvih dana, međutim ne mora biti i danas. Puno toga se spoznalo u međuvremenu i stvarno nema potrebe biti jedan od braće Wright u 21. stoljeću. Kako se to lijepo može vidit iz statistike civilnog putničkog zrakoplovstva, to je danas vrlo sigurna aktivnost koja nadilazi sigurnost tijekom vožnje brodom, vlakom i autom.
Pa ću ti u skladu s tim napisati par "pravila" koje su me naučili tijekom mog profesionalnog školovanja, a tiče se padobranstva, paraglajdinga, base-skakanja i općenito cijele te klase zmajeva i ultralajtova napravljenih od krpa i najlona. Pa kaže:
1) Bog je odredio da se samo ptičja govna i padobranci bacaju s neba.
2) Padobran služi za spašavanje glave, a ne za za*ebanciju.
3) Jbš krilo na koje ne možeš ugaziti s nogom.
Zrakoplovno jedriličarstvo definitivno nije dio te priče. Sigurna je aktivnost u kojoj zajeb može nastati samo ako prekršiš neko njeno pravilo, popout onog o minimalnoj visini za povratak na aerodrom. Jer kao što znamo jedrilica nema motor i svoju visinu pretvara u dolet. Zato tko nauči letjeti jedrilice, nauči suštinu letenja. Kad nakon toga dobije motor to mu samo olakšava posao.
Lik koji je sletio u rijeku Hudson bio je jedriličar. Svi vrhunski asevi Luftwaffea u WW2 počeli su kao djeca leteći na jedrilicama. Zrakoplovno jedriličarstvo i aeroklubovi su dječji vrtići zrakoplovstva. Bez toga nema ni civilnih, ni vojnih pilota. Zato nam se ta aktivnost ne smije ugasiti. Zbog budućih pokoljenja i onih koji dolaze iza nas. Jer letenje se nastavlja i van atmosfere. Put u Svemir je konačni cilj naše vrste...
27.03.2025. (10:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...