Rizici proširena obzora - sviđa mi se ta misao. Kao i - usredotočenost na odsutno iza obzora. Usredotočenost na odsutno kao ekskluzivna prisutnost u sebi, po prvi put!?
Ipak, ne mogu se složiti s ovim ponuđenim odgovorom na pitanje što je mit i otkud dolazi. "...mit već jest pokušaj razuma da preoblikuje stvarnost i stoga bi ga trebalo (iznova) integrirati u pokušaje da se Svijet razumije (bez obzira na 'zastarjelost' njegovih odgovora; pitanja su ionako uvijek ista)." - to je po meni tipičan racionalistički i pozitivistički pristup zbilji, karakterističan za materijalističku paradigmu. Taj pristup proizlazi iz svjetonazorskog misaonog skeleta samozadovoljnog, dobro situiranog i pomalo dokonog urbanog Zapadnjaka koji je već do svoje dvadesetpete progutao tonu literature i apsorbirao milijun tona kulture pa iz te i takve svoje pozicije, sasvim linearno, psihološki plitko, zamišlja kako je to moralo biti s primitivnim čovjekom daleke, predcivilizacijske prošlosti. Iz tog zamišljanja, iz te projekcije, on izvodi dalekosežne psihologijsko-filozofske konkluzije, teze i teorije. I uvijek je u njima nekakav užas pred Stvarnošću, nekakva egzistencijalistička tjeskoba, nekakav strah pred nepoznatim ili pred smrću - sve same plićine oponašajućeg, podražavajućeg konceptualiziranja.
Moje je duboko uvjerenje da Mit nije proizišao iz čovjekove potrebe da imenovanjem i mitotvorenjem razriješi svoj strah pred zbiljom, već iz dijametralno suprotnoga pravca - iz činjenice da je Mit sâmo čovjekovo ishodište! Čovjek je došao iz Mita i vraća se u Mit, u tom smislu Mit je numinozan, ima potencijal dubinske transformacije, transfiguracije. Na tom je velikom i silno značajnom tragu bio Carl Gustav Jung. Mit se prirodno rađa u čovjekovu umu jer je čovjek u stanju očarati se, duboko poklonstveno doživjeti tajnu i tajanstveno, beskraj i vječnost. Čovjekov se duh uzdiže, uznosi u nekoj vrsti epifanije, vlastitog bogojavljanja uslijed prožimanja ljepotom misterija koji je posvuda - iznad nas, ispod nas, oko nas i u nama. Zato bih ja umornu, beznadnu i dekadentnu sintagmu rada na mitu radije preimenovao u povratak u Mit ili u uranjanje/apsorpciju u Mit. Kako čovjek uopće može živjeti samo objašnjavajući pojave, a ne i diveći se tajanstvu ovoga sijeta?! Ne može, zato nam i jesu bolnice i sudovi prepuni, zato i jest toliko crnilo u medijima, zato i jest Novac vrhovni vladar svijeta.
12.02.2024. (01:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Istinski sveci svih religija upravo su oni ljudi koji nisu radili na mitu, već su živjeli Mit. Krišna i Krist dijelom su tog sveprožimajućeg Mita - a njegova je snaga toliko silna da i danas, nakon toliko tisuća godina, nesmanjeno očarava i uznosi ljude, ne kao funkcija štake, već kao ljepota i ljubav što proizlaze iz čovjekovog unutarnjeg Srca. Na koncu, nije Krleža bezveze napisao: "Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao." ;)))))
12.02.2024. (01:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ Mariano: "Moje je duboko uvjerenje da Mit nije proizišao iz čovjekove potrebe da imenovanjem i mitotvorenjem razriješi svoj strah pred zbiljom, već iz dijametralno suprotnoga pravca – iz činjenice da je Mit sâmo čovjekovo ishodište!"
Za mene to nije u kontradikciji.
Ja čitam Blumenberga u svjetlu Beckera, i obratno. Ljudi se mogu junačiti pred Zbiljom i Smrću, ali u onim nekim trenucima premru od strave... Ali pazi! Iza te strave pružaju se Elizejska polja :)
Tako da se u biti slažemo, rekao bih :)
12.02.2024. (11:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Rizici proširena obzora - sviđa mi se ta misao. Kao i - usredotočenost na odsutno iza obzora. Usredotočenost na odsutno kao ekskluzivna prisutnost u sebi, po prvi put!?
Ipak, ne mogu se složiti s ovim ponuđenim odgovorom na pitanje što je mit i otkud dolazi. "...mit već jest pokušaj razuma da preoblikuje stvarnost i stoga bi ga trebalo (iznova) integrirati u pokušaje da se Svijet razumije (bez obzira na 'zastarjelost' njegovih odgovora; pitanja su ionako uvijek ista)." - to je po meni tipičan racionalistički i pozitivistički pristup zbilji, karakterističan za materijalističku paradigmu. Taj pristup proizlazi iz svjetonazorskog misaonog skeleta samozadovoljnog, dobro situiranog i pomalo dokonog urbanog Zapadnjaka koji je već do svoje dvadesetpete progutao tonu literature i apsorbirao milijun tona kulture pa iz te i takve svoje pozicije, sasvim linearno, psihološki plitko, zamišlja kako je to moralo biti s primitivnim čovjekom daleke, predcivilizacijske prošlosti. Iz tog zamišljanja, iz te projekcije, on izvodi dalekosežne psihologijsko-filozofske konkluzije, teze i teorije. I uvijek je u njima nekakav užas pred Stvarnošću, nekakva egzistencijalistička tjeskoba, nekakav strah pred nepoznatim ili pred smrću - sve same plićine oponašajućeg, podražavajućeg konceptualiziranja.
Moje je duboko uvjerenje da Mit nije proizišao iz čovjekove potrebe da imenovanjem i mitotvorenjem razriješi svoj strah pred zbiljom, već iz dijametralno suprotnoga pravca - iz činjenice da je Mit sâmo čovjekovo ishodište! Čovjek je došao iz Mita i vraća se u Mit, u tom smislu Mit je numinozan, ima potencijal dubinske transformacije, transfiguracije. Na tom je velikom i silno značajnom tragu bio Carl Gustav Jung. Mit se prirodno rađa u čovjekovu umu jer je čovjek u stanju očarati se, duboko poklonstveno doživjeti tajnu i tajanstveno, beskraj i vječnost. Čovjekov se duh uzdiže, uznosi u nekoj vrsti epifanije, vlastitog bogojavljanja uslijed prožimanja ljepotom misterija koji je posvuda - iznad nas, ispod nas, oko nas i u nama. Zato bih ja umornu, beznadnu i dekadentnu sintagmu rada na mitu radije preimenovao u povratak u Mit ili u uranjanje/apsorpciju u Mit. Kako čovjek uopće može živjeti samo objašnjavajući pojave, a ne i diveći se tajanstvu ovoga sijeta?! Ne može, zato nam i jesu bolnice i sudovi prepuni, zato i jest toliko crnilo u medijima, zato i jest Novac vrhovni vladar svijeta.
12.02.2024. (01:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Istinski sveci svih religija upravo su oni ljudi koji nisu radili na mitu, već su živjeli Mit. Krišna i Krist dijelom su tog sveprožimajućeg Mita - a njegova je snaga toliko silna da i danas, nakon toliko tisuća godina, nesmanjeno očarava i uznosi ljude, ne kao funkcija štake, već kao ljepota i ljubav što proizlaze iz čovjekovog unutarnjeg Srca. Na koncu, nije Krleža bezveze napisao: "Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao." ;)))))
12.02.2024. (01:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gospon profesor
@ Mariano: "Moje je duboko uvjerenje da Mit nije proizišao iz čovjekove potrebe da imenovanjem i mitotvorenjem razriješi svoj strah pred zbiljom, već iz dijametralno suprotnoga pravca – iz činjenice da je Mit sâmo čovjekovo ishodište!"
Za mene to nije u kontradikciji.
Ja čitam Blumenberga u svjetlu Beckera, i obratno. Ljudi se mogu junačiti pred Zbiljom i Smrću, ali u onim nekim trenucima premru od strave... Ali pazi! Iza te strave pružaju se Elizejska polja :)
Tako da se u biti slažemo, rekao bih :)
12.02.2024. (11:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...