Kad nekome umre netko jako drag i dragocjen, onaj najbliži, često razmišljam na ovaj način: on (ili ona) je sada doživio najveći mogući gubitak i u nekom smislu više nema što izgubiti. To je šansa da se počne živjeti autentično i potpuno, kao da je svaka sekunda ona zadnja. Mi ostali nismo u toj prilici, mi ćemo još i dalje kalkulirati, drugačije ne znamo. Dio tebe je umro smrću voljenog, dakle ti si već napola mrtva; to je odlična prilika da se bude slobodan. "Slobodna od same sebe jer sam ionako već mrtva." Ne znam je l' to ima smisla. :)
10.12.2018. (13:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Mariano; ....on (ili ona) je sada doživio najveći mogući gubitak i u nekom smislu više nema što izgubiti..... tu si uglavnom u pravu, supružnici su nam (trebali bi bar biti, jer čemu inače služe) najintimniji druzi, pa nema nitko bliži tko bi mogao biti izgubljen, šteta ne može biti veća. I u tom smislu, sada sam u nekoj poziciji kad je smrt (moja) zaista jednako poželjna koliko i život. Smrt bi donjela razlakšanje (i, za one koji tako vjeruju, ponovni susret i nove mogućnosti) a život nije ništa drugo nego situacija iz koje ne možeš pobjeći, pa si je prisiljen prigrliti.. I u toj nemogućnosti bijega, dobiješ dozu kao slobode, kao drskosti, dozu razumijevanja da NIŠTA nije važno.
A s druge strane....... dijete. Ono te gleda, i ne znajući hvata tvoju vibru, treba te za opstanak na razne načine, nemaš slobodu biti drugačiji nego najbolji što znaš i možeš. Zaista sam ju poželjela, prizvala, napravili smo je i ona je došla; dužna sam joj ne ostaviti je samu sa njezinim životom, potrebama, osjećajima.
I to je u osnovi dobro, i neizbježno. Dvije su neizbježnosti dakle, i smrt i život, a i cijela lista prizemnih akcija koje se polako, polako rješavaju.
Život mi je postao tako nevjerojatno zgusnut, tri dana u jednom ne bi ostavila prostora za prazan hod i odmaranje.
Jednom, kad se sve riješi , obavi se, uspori, kad dijete odraste i ode, tada se mogu zapitati opet jel vrijeme za slobodu. Tako da ne znam sada kaj sam ti u stvari odgovorila. :)
10.12.2018. (16:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gubitak jednoga daleko je od oslobadjanja od muke, čovjeka, tijela, kofera i kutija s tavana...
ovaj drugi ostaje u neraščišćenom svijetu uspomena kojegod bile : male, u kutijicama ili veste iz ormara......prestrašno je to gomilanje ali( po sebi znam ) tješi...nevjerojatno koliko mi je tuge i olakšanja donosio mamin stan bez nje........ni oprane tanjure iz sudopera nisam danima složila : ostali su kako je ona ostavila.....brze smrti pred očima su prestrašne......tu nema linije koja prekida dva dijela života
10.12.2018. (18:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Donabellina; Da, stvari donose i tugu a i dragost....to i to je njegovo, ovo ili ono je volio koristiti, ili je nešto specijalno volio kupovati tj. posjedovati (sve vrste uredskog pribora i kućanskih alata i cvike, u našem slučaju :)) ) ...... Koristi i biti okružen takvim stvarima, stvarno i boli i daje posebnu dragost.................. Spavam s jednom njegovom fotkom....zgužvana je sva od spavanja samnom.....
10.12.2018. (23:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Kad nekome umre netko jako drag i dragocjen, onaj najbliži, često razmišljam na ovaj način: on (ili ona) je sada doživio najveći mogući gubitak i u nekom smislu više nema što izgubiti. To je šansa da se počne živjeti autentično i potpuno, kao da je svaka sekunda ona zadnja. Mi ostali nismo u toj prilici, mi ćemo još i dalje kalkulirati, drugačije ne znamo. Dio tebe je umro smrću voljenog, dakle ti si već napola mrtva; to je odlična prilika da se bude slobodan. "Slobodna od same sebe jer sam ionako već mrtva." Ne znam je l' to ima smisla. :)
10.12.2018. (13:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Mariano;
....on (ili ona) je sada doživio najveći mogući gubitak i u nekom smislu više nema što izgubiti.....
tu si uglavnom u pravu,
supružnici su nam (trebali bi bar biti, jer čemu inače služe) najintimniji druzi, pa nema nitko bliži tko bi mogao biti izgubljen, šteta ne može biti veća.
I u tom smislu, sada sam u nekoj poziciji kad je smrt (moja) zaista jednako poželjna koliko i život.
Smrt bi donjela razlakšanje (i, za one koji tako vjeruju, ponovni susret i nove mogućnosti) a život nije ništa drugo nego situacija iz koje ne možeš pobjeći, pa si je prisiljen prigrliti..
I u toj nemogućnosti bijega,
dobiješ dozu kao slobode, kao drskosti, dozu razumijevanja da NIŠTA nije važno.
A s druge strane.......
dijete.
Ono te gleda,
i ne znajući hvata tvoju vibru,
treba te za opstanak na razne načine,
nemaš slobodu biti drugačiji nego najbolji što znaš i možeš.
Zaista sam ju poželjela,
prizvala, napravili smo je i ona je došla;
dužna sam joj ne ostaviti je samu sa njezinim životom, potrebama, osjećajima.
I to je u osnovi dobro, i neizbježno.
Dvije su neizbježnosti dakle, i smrt i život,
a i cijela lista prizemnih akcija koje se polako, polako rješavaju.
Život mi je postao tako nevjerojatno zgusnut, tri dana u jednom ne bi ostavila prostora za prazan hod i odmaranje.
Jednom, kad se sve riješi , obavi se,
uspori, kad dijete odraste i ode,
tada se mogu zapitati opet jel vrijeme za slobodu.
Tako da ne znam sada kaj sam ti u stvari odgovorila. :)
10.12.2018. (16:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Annabonni
gubitak jednoga daleko je od oslobadjanja od muke, čovjeka, tijela, kofera i kutija s tavana...
ovaj drugi ostaje u neraščišćenom svijetu uspomena kojegod bile : male, u kutijicama ili veste iz ormara......prestrašno je to gomilanje ali( po sebi znam ) tješi...nevjerojatno koliko mi je tuge i olakšanja donosio mamin stan bez nje........ni oprane tanjure iz sudopera nisam danima složila : ostali su kako je ona ostavila.....brze smrti pred očima su prestrašne......tu nema linije koja prekida dva dijela života
10.12.2018. (18:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Donabellina;
Da, stvari donose i tugu a i dragost....to i to je njegovo, ovo ili ono je volio koristiti, ili je nešto specijalno volio kupovati tj. posjedovati (sve vrste uredskog pribora i kućanskih alata i cvike, u našem slučaju :)) ) ......
Koristi i biti okružen takvim stvarima,
stvarno i boli i daje posebnu dragost..................
Spavam s jednom njegovom fotkom....zgužvana je sva od spavanja samnom.....
10.12.2018. (23:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...