Ljubice malena, vrijeme ide , mijenja se sve , no uspomena na tebe i dalje postoji. Želim da tvojoj majci bude barem malkice lakše, mada nema utjehe i olakšanja. Volim te malena zvjezdice.
03.11.2017. (09:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tog si mi dana bila u mislima no, poštujem šutnju i stanje sve veće praznine. Možda smo, inercije radi,očekivale da se desi nekakvo nadnaravno čudo u vremenu koje je još bilo blizu, no kako je ono odmicalo bivale smo svjesnije da nema čuda. Da ga je bilo ono bi ih spasilo.
15.11.2017. (19:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ana
Draga gospodjo, kako se s ovim zivi? 26.11. ce mjesec dana od kad nema moje curice. Za Vas je to vec 11 godina. Nitko ne pise o ovim stvarima, svuda trazim nesto da mi olaksa ali samo neke glupe price pronalazim o tome kako da se ponasam i koliko vremena da uzmem, a izgorit cu iznutra. Bole me koza i kosti, kao da imam nozeve u svakom milimetru tijela koji me razdiru iznutra. Pocela sam vas prekjucer citati, i u svakoj rjeci se prepoznajem. Od svih savjeta psihologa, ovo je prvo mjesto koje govori roditelj o tome kako se osjeca. Toliko mi je zao Vase prelijepe curice, ne mogu ni zamisliti kako zivite s ovim 11 godina. Ja mislim da necu izdrzati ni toliko. Tko mi je jos ostao? Muz i ja smo nestali s njom. Ako mogu nekako sa Vama pricati, ako ste za, moj mail je aneta.simic76@gmail.com . Lijep pozdrav,
Ana
21.11.2017. (16:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Za Kristinu: znaš... čudni su osjećaji.. neke možeš opisati riječima ali neke baš i ne. Ne samo da mi nije ni trunčicu lakše nakon svih ovih godina.. već se vrlo često javlja osjećaj krivnje... ako samo pokušam zatomiti bol kad me prene.. jer se to događa uvijek u neko nezgodno vrijeme i na nezgodnom mjestu.. tamo gdje to nitko ne razumije i nikoga nije briga.. okidači su razni... svakodnevni.. u nevjerojatnim situacijama..a ti uporno i uporno moraš izbjegavati o tome pričati.. jer to nitko .. baš nitko ne želi čuti više. I onda patiš unutra u sebi i u tišini.. u samoći i po noći.
Na žalost draga Ana.. ni nakon 11 godina ja nemam riječi koje bi mogle pružiti ikakvu utjehu.. Utjehe nema. Žao mi je što je još jedna majka morala ovo proći.. Moja sućut zbog Vašeg gubitka Ana. To je neprirodno i zato je tako teško. Ništa tu ne pomaže... Moja je misija svih ovih godina bila samo ostati psihički zdrava, čvrsto na nogama i sabrana zbog svoje obitelji. Ali srce je slomljeno.. i nikad više nije osjetilo sreću u onom pravom smislu riječi. To je baš kao da vam fali dio vašeg tijela.. Naviknete se s tim živjeti ali stalno osjećate da tog dijela nema.. osjećate taj gubitak.. taj nedostatak.. Nikada se ne prestane razmišljati o budućnosti koja je trebala biti pred našom djecom.. o tome kakvi bi bili danas.. što bi postigli i kako bi se razvijali.. ta zato smo ih i imali zar ne?
Vesna, ja znam da mi sve mislimo jedna na drugu.. i na te dane a i inače.. a kako vrijeme ide jedino što se mijenja je to da smo mi sve ogročenije zbog toga što se svijet i dalje vrti.. što nema nade da se išta promjeni... što čuda ne postoje...
23.11.2017. (21:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ana
Hvala Vam na odgovoru, i toliko mi je zao da osjecate ovaj uzas, ne mogu zamisliti 11 godina osjecati ovo i divim Vam se da ste zadrzali zdrav razum. Ovaj Vas blog ne mogu prestati citati, svaki dan se prepoznam u necem drugom. Mjesec dana je danas i placem od sinoc, stalno mislim da cu se probuditi ujutro i da ce ona biti u svojoj sobici. Mrzim ici spavati, postoje dvije opcije koje se mogu dogoditi - ili ne mogu oka sklopit, ili zaspem i zaboravim sto se dogodilo i idem u njenu sobu ujutro nadajuci se da sam se probudila iz nocne more. Iskreno, ne znam sto me vise uzasava i sto vise boli. Sve je puno njenih igracaka, odjece, hrpe sitnica koje nisam do sada ni primjecivala, i kako da sada to maknem? Jucer nam je dosao suprugov kolega sa posla sa obitelji, i u razgovoru pita - Zasto ne maknete njene stvari, ovako vas samo podsjeca? A jeste li planirali probati drugo dijete? To ce vam sigurno pomoci, biti ce vam lakse. Vidjela sam na Vasem blogu da ste spomenuli te glupe savjete, ja sam tek sada osjetila taj jedan i ljuta sam jos uvijek. Toliko sam ostala sokirana da tada nisam znala sto reci, samo sam stisnula sake i progutala to. Kako da maknem njene stvari i da ne budem najgora majka na svijetu? Otisli smo u bolnicu toliko uvjereni da cemo se vratiti, nismo ni u najgorem horror filmu mogli slutiti da ona vise nikad nece doci doma. Mi bi dolazili samo na kratko u kucu, pokupiti nove stvari, presvuci se i natrag kod nje u bolnicu. Tako brzo je presla od naizgled zdrave curice do ovoga sto se dogodilo. Vec u bolnici kada se znalo da nema pomoci smo dobili psihologa, kaze moja mama da smo sretni da smo otisli iz Hrvatske jer kod nas nebi dobili ni priblizno isti tretman, ali otisli smo iz Hrvatske samo da ona ima bolju buducnost a ja mislim da smo sa odlaskom iz Hrvatske na neki nacin promijenili tok zivota i da je zato vise nema. Mislim da smo samo ostali u Hrvatskoj, da bi sve bilo drugacije. Na policama je sve jos puno njenih sokica, pirea od jabuke za skolu, sve je kao kada smo tog dana izasli iz kuce, samo ona fali. Moram se probuditi iz nocne more. Ja jedva spavam, a suprug ne moze prestati spavati.
26.11.2017. (12:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
27.11.2017. (23:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sima
Draga Ana žao mi je jako zbog Vašeg beskrajnog gubitka i tuge do neba. Rado bih s Vama porazgovarala putem poruke ako imate profil na facebooku (porukom "in box").
16.01.2018. (23:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Oh bože blagi, draga Ana, nemojte se maltretirati s pomisli da ste pokrenuli negativu odlaskom iz HR? Nitko od nas koji smo igubili djecu nije ništa uzrokovao. Mi smo izgubili i to je jedina istina, a ono, kako i zašto jest besmisleno postavljati kao pitanje. Tako jest. Zašto mi, zašto Vi, zašto Sandra, ja, Marija.... zato jer je tako. Nema božanskog plana i nema ničega osim slučajnosti. Kao kad vam kolona mrava prijeđe ispod stopala. Par njih nagazite i usmrtite, ostali se izvuku. Taj put.
09.02.2018. (17:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kristina
Ljubice malena, vrijeme ide , mijenja se sve , no uspomena na tebe i dalje postoji. Želim da tvojoj majci bude barem malkice lakše, mada nema utjehe i olakšanja. Volim te malena zvjezdice.
03.11.2017. (09:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Tog si mi dana bila u mislima no, poštujem šutnju i stanje sve veće praznine. Možda smo, inercije radi,očekivale da se desi nekakvo nadnaravno čudo u vremenu koje je još bilo blizu, no kako je ono odmicalo bivale smo svjesnije da nema čuda. Da ga je bilo ono bi ih spasilo.
15.11.2017. (19:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ana
Draga gospodjo, kako se s ovim zivi? 26.11. ce mjesec dana od kad nema moje curice. Za Vas je to vec 11 godina. Nitko ne pise o ovim stvarima, svuda trazim nesto da mi olaksa ali samo neke glupe price pronalazim o tome kako da se ponasam i koliko vremena da uzmem, a izgorit cu iznutra. Bole me koza i kosti, kao da imam nozeve u svakom milimetru tijela koji me razdiru iznutra. Pocela sam vas prekjucer citati, i u svakoj rjeci se prepoznajem. Od svih savjeta psihologa, ovo je prvo mjesto koje govori roditelj o tome kako se osjeca. Toliko mi je zao Vase prelijepe curice, ne mogu ni zamisliti kako zivite s ovim 11 godina. Ja mislim da necu izdrzati ni toliko. Tko mi je jos ostao? Muz i ja smo nestali s njom. Ako mogu nekako sa Vama pricati, ako ste za, moj mail je aneta.simic76@gmail.com .
Lijep pozdrav,
Ana
21.11.2017. (16:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Za Kristinu:
znaš... čudni su osjećaji.. neke možeš opisati riječima ali neke baš i ne. Ne samo da mi nije ni trunčicu lakše nakon svih ovih godina.. već se vrlo često javlja osjećaj krivnje... ako samo pokušam zatomiti bol kad me prene.. jer se to događa uvijek u neko nezgodno vrijeme i na nezgodnom mjestu.. tamo gdje to nitko ne razumije i nikoga nije briga.. okidači su razni... svakodnevni.. u nevjerojatnim situacijama..a ti uporno i uporno moraš izbjegavati o tome pričati.. jer to nitko .. baš nitko ne želi čuti više. I onda patiš unutra u sebi i u tišini.. u samoći i po noći.
Na žalost draga Ana.. ni nakon 11 godina ja nemam riječi koje bi mogle pružiti ikakvu utjehu.. Utjehe nema. Žao mi je što je još jedna majka morala ovo proći.. Moja sućut zbog Vašeg gubitka Ana. To je neprirodno i zato je tako teško. Ništa tu ne pomaže... Moja je misija svih ovih godina bila samo ostati psihički zdrava, čvrsto na nogama i sabrana zbog svoje obitelji. Ali srce je slomljeno.. i nikad više nije osjetilo sreću u onom pravom smislu riječi. To je baš kao da vam fali dio vašeg tijela.. Naviknete se s tim živjeti ali stalno osjećate da tog dijela nema.. osjećate taj gubitak.. taj nedostatak.. Nikada se ne prestane razmišljati o budućnosti koja je trebala biti pred našom djecom.. o tome kakvi bi bili danas.. što bi postigli i kako bi se razvijali.. ta zato smo ih i imali zar ne?
Vesna, ja znam da mi sve mislimo jedna na drugu.. i na te dane a i inače.. a kako vrijeme ide jedino što se mijenja je to da smo mi sve ogročenije zbog toga što se svijet i dalje vrti.. što nema nade da se išta promjeni... što čuda ne postoje...
23.11.2017. (21:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ana
Hvala Vam na odgovoru, i toliko mi je zao da osjecate ovaj uzas, ne mogu zamisliti 11 godina osjecati ovo i divim Vam se da ste zadrzali zdrav razum. Ovaj Vas blog ne mogu prestati citati, svaki dan se prepoznam u necem drugom. Mjesec dana je danas i placem od sinoc, stalno mislim da cu se probuditi ujutro i da ce ona biti u svojoj sobici. Mrzim ici spavati, postoje dvije opcije koje se mogu dogoditi - ili ne mogu oka sklopit, ili zaspem i zaboravim sto se dogodilo i idem u njenu sobu ujutro nadajuci se da sam se probudila iz nocne more. Iskreno, ne znam sto me vise uzasava i sto vise boli. Sve je puno njenih igracaka, odjece, hrpe sitnica koje nisam do sada ni primjecivala, i kako da sada to maknem? Jucer nam je dosao suprugov kolega sa posla sa obitelji, i u razgovoru pita - Zasto ne maknete njene stvari, ovako vas samo podsjeca? A jeste li planirali probati drugo dijete? To ce vam sigurno pomoci, biti ce vam lakse.
Vidjela sam na Vasem blogu da ste spomenuli te glupe savjete, ja sam tek sada osjetila taj jedan i ljuta sam jos uvijek. Toliko sam ostala sokirana da tada nisam znala sto reci, samo sam stisnula sake i progutala to.
Kako da maknem njene stvari i da ne budem najgora majka na svijetu? Otisli smo u bolnicu toliko uvjereni da cemo se vratiti, nismo ni u najgorem horror filmu mogli slutiti da ona vise nikad nece doci doma. Mi bi dolazili samo na kratko u kucu, pokupiti nove stvari, presvuci se i natrag kod nje u bolnicu. Tako brzo je presla od naizgled zdrave curice do ovoga sto se dogodilo. Vec u bolnici kada se znalo da nema pomoci smo dobili psihologa, kaze moja mama da smo sretni da smo otisli iz Hrvatske jer kod nas nebi dobili ni priblizno isti tretman, ali otisli smo iz Hrvatske samo da ona ima bolju buducnost a ja mislim da smo sa odlaskom iz Hrvatske na neki nacin promijenili tok zivota i da je zato vise nema. Mislim da smo samo ostali u Hrvatskoj, da bi sve bilo drugacije. Na policama je sve jos puno njenih sokica, pirea od jabuke za skolu, sve je kao kada smo tog dana izasli iz kuce, samo ona fali. Moram se probuditi iz nocne more. Ja jedva spavam, a suprug ne moze prestati spavati.
26.11.2017. (12:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
javit ću Vam se mailom Ana ..
27.11.2017. (23:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sima
Draga Ana žao mi je jako zbog Vašeg beskrajnog gubitka i tuge do neba. Rado bih s Vama porazgovarala putem poruke ako imate profil na facebooku (porukom "in box").
16.01.2018. (23:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Oh bože blagi, draga Ana, nemojte se maltretirati s pomisli da ste pokrenuli negativu odlaskom iz HR? Nitko od nas koji smo igubili djecu nije ništa uzrokovao. Mi smo izgubili i to je jedina istina, a ono, kako i zašto jest besmisleno postavljati kao pitanje. Tako jest. Zašto mi, zašto Vi, zašto Sandra, ja, Marija.... zato jer je tako. Nema božanskog plana i nema ničega osim slučajnosti. Kao kad vam kolona mrava prijeđe ispod stopala. Par njih nagazite i usmrtite, ostali se izvuku. Taj put.
09.02.2018. (17:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...