Drago mi je što sam pročitala post jer mi je ova psihologija poznata i bliska. Radom na sebi, došla sam do iste spoznaje da je korijen našeg ponašanja u djetinjstvu pa sve manje prosuđujem i osuđujem ljude jer svatko ima svoj razlog i priču zašto je takav. Nesvjesnom čovjeku je ovo nerazumljivo, a kazneno djelo nema opravdanja što se tiče pravne osnove. Pogledajmo oko sebe i vidjet ćemo da u većini slučajeva, sin zlostavljača i sam postaje zlostavljač, kćerka koja je gledala kako otac maltretira majku nalazi takvog muža....Postajemo takvi ili odlazimo u drugu krajnost boreći se nesvjesno protiv toga u sebi. Imam puno primjera oko sebe pa i sama sam bila kritički nastrojena na svijet jer sam jedino to upijala kao dijete. Osvijestila sam to, prihvatila, otpustila. Naučeni obrasci ili naslijeđene navike, potisnute traume...sve nas to formira i određuje, često otežava, ali sve se može mijenjati tek kad osvijestimo. Nažalost, baš zbog toga je puno zla i ljudi su loši jedni drugima jer su ,prvenstveno, loši sebi, a nisu svjesni. Hvala na postu i preporuci.
17.01.2016. (10:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Huxleyev je citat ničeanski (''nije ih malo koji su se izgoneći đavola sami pretvorili u svinje'' - Zaratustra). On, dakle, govori o toj vrsti opasnosti pri bavljenju zlom: pretvorbe u egzorcista, u popa, križara, čistunca. Za Gittu Sereny se, prema ovome što pišeš, ni u jednom momentu ne pomisli da bi bila u opasnosti te vrste pri svom bavljenju zlom (kompliment za nju), ako je i osjećala da u nekoj opasnosti svejedno jest. Velik sam pobornik koncepta ''banalnosti zla'' (kao što je moguće i vidjeti iz priloženog). Slažem se ipak da u slučajevima tipa Mary Bell nije aplikabilan (za Speera se već ne bih složio, ili ne do kraja). Jasno da su moguće razne pozadine razvoja zlih ponašanja kod ljudi - ugrubo bismo ih mogli podijeliti na psihološke i sociološke (pri čemu je ''banalnost zla'' važeća za potonje). Osobno su mi sociološke intelektualno uzbudljivije, uz to što ih smatram i društveno značajnijima.
17.01.2016. (16:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"Tko je pravedan i govori iskreno; tko mrzi na dobitak od nasilja; tko otresa ruku svoju da ne primi poklona; tko zatiskuje uši svoje, da ne čuje za krv; tko zatvara oči svoje, da ne vidi zla s dopadanjem:"
što je ovim dijelom dakle...? mislim da o zlu t r e b a pričati mladima sa svrhom da se ne ponavlja, sjećam se s kakvim sam zanimanjem pratio "Shoah" kad mi je bilo dvadeset... a od onih koji će o zlu slušati trebalo bi - u većini slučajeva - manje biti impresioniranih od užasnutih... što se tiče onih koji zlo istjeruju, sjetim se često jedne stare izreke koja veli da "čovjeku treba deset godina da bi postao sudac, ali sucu treba još deset godina da bi postao čovjek..." sve je stvar mjere u životu... ... iako mi je teško shvatljivo kako u osam navečer djeca neće moći vidjeti profane scene ljubavnog odnosa ali će moći vidjeti najteža nasilja, mučenja i patnje, jer ona kakti negdje u kutku nosa nevinu znamenčicu 12... a što se tiče normalnosti zla, valja se sjetiti da ljudi čine ono što čini većina i kada nerijetko dođu vremena u kojima većina čini ili prešutkuje i odobrava zlo onda će pojedinci koji se bore protiv toga biti stigmatizirani...
20.01.2016. (18:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jako je važno stvarati umjetnost koja "nakon čitanja (konzumiranja, upijanja) ne ostavlja čitatelja u nihilističkom raspoloženju, nego ga potiče na duboku refleksiju, sebe i zajednice u kojoj živi". O tome sam više puta polemizirao s @perom u šaci pa sam u tom kontekstu uvijek volio spomenuti divne čovjekoljupce i velike filmske humaniste Mikea Leigha i Kena Loacha. Slično je i Dostojevski volio sve svoje likove, ma kakvi bili, pa je njegovo djelo do vrha napunjeno duševnom energijom koja čovjeka podiže, oplemenjuje i transformira. Nema to ama baš nikakve veze sa socrealističkim ili bilo kakvim ideološkim ključem definiranja ili shvaćanja umjetnosti, to ima veze "tek" s priznavanjem samome sebi da smo duševna bića, da nismo samo prah koji će se u prah vratiti. Upravo ta apsolutna kategorija u nama i jest taj mač preko kojeg se strasno prelamaju polemike o Dobru i Zlu. Zlo je banalno kada ga gledamo kroz prizmu pojedinca (Karamarka, Bujanca, Tepeša, Klemma, Tuđmana, Hitlera, ovog ili onog), ali prestaje biti banalno kada se gleda kroz prizmu društva ili kolektivnog gibanja svijesti. Ono što se dogodilo njemačkom narodu (kao na koncu i našemu) prije i tijekom 2. svjetskog rata sve je drugo, samo ne banalno. Carl Gustav Jung minuciozno je opisao tuđmanizam devedesetih u svojoj Dinamici nesvjesnog, dakle mnogo prije njegova nastanka u vremenu. To su mračne sile kolektivne svijesti i/ili podsvijesti koje se valjaju kao blatne ponornice "ispod zemlje" i trajno vrebaju da se (opet jednom) preliju na površinu. Tko nije u stanju vidjeti ili osjetiti ili naslutiti tu pozadinsku dimenziju naše psihe, koja vrlo stvarno posjeduje kolektivitet, tko sve na ovome svijetu obrazlaže i skenira tek dvodimenzionalnim sociološkim ključem materijalističke paradigme, tome će Zlo vazda biti banalno. Jer mu je i Dobro banalno. Čovjek je biće koje je u visokom stupnju kadro biti hipnotizirano unutarnjim psihičkim inputima kolektivnog predznaka, što vidimo već i u nimalo banalnoj činjenici sveprisutnosti tzv. pametnih telefona u svačijim rukama na ulici, u tramvajima, posvuda. Stoga nam je jedino rješenje daljnji razvoj individualiteta pojedinca, razvoj samostalnosti mišljenja i prosuđivanja u svakom djetetu i školarcu (što, vjerujem, gospon profesor zdušno i čini). Taj razvoj danas mora ići - kako je divno rekao Dalaj Lama - preko i onkraj religiozne svijesti, putem prema stvarnoj i univerzalnoj duhovnosti. To nam je jedini spas od snolikog kolektiviteta u čijoj močvari polusna trajno vrebaju neki novi holokausti.
30.01.2016. (16:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
O-da životu!
Drago mi je što sam pročitala post jer mi je ova psihologija poznata i bliska. Radom na sebi, došla sam do iste spoznaje da je korijen našeg ponašanja u djetinjstvu pa sve manje prosuđujem i osuđujem ljude jer svatko ima svoj razlog i priču zašto je takav. Nesvjesnom čovjeku je ovo nerazumljivo, a kazneno djelo nema opravdanja što se tiče pravne osnove. Pogledajmo oko sebe i vidjet ćemo da u većini slučajeva, sin zlostavljača i sam postaje zlostavljač, kćerka koja je gledala kako otac maltretira majku nalazi takvog muža....Postajemo takvi ili odlazimo u drugu krajnost boreći se nesvjesno protiv toga u sebi.
Imam puno primjera oko sebe pa i sama sam bila kritički nastrojena na svijet jer sam jedino to upijala kao dijete. Osvijestila sam to, prihvatila, otpustila.
Naučeni obrasci ili naslijeđene navike, potisnute traume...sve nas to formira i određuje, često otežava, ali sve se može mijenjati tek kad osvijestimo. Nažalost, baš zbog toga je puno zla i ljudi su loši jedni drugima jer su ,prvenstveno, loši sebi, a nisu svjesni.
Hvala na postu i preporuci.
17.01.2016. (10:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Huxleyev je citat ničeanski (''nije ih malo koji su se izgoneći đavola sami pretvorili u svinje'' - Zaratustra). On, dakle, govori o toj vrsti opasnosti pri bavljenju zlom: pretvorbe u egzorcista, u popa, križara, čistunca. Za Gittu Sereny se, prema ovome što pišeš, ni u jednom momentu ne pomisli da bi bila u opasnosti te vrste pri svom bavljenju zlom (kompliment za nju), ako je i osjećala da u nekoj opasnosti svejedno jest.
Velik sam pobornik koncepta ''banalnosti zla'' (kao što je moguće i vidjeti iz priloženog). Slažem se ipak da u slučajevima tipa Mary Bell nije aplikabilan (za Speera se već ne bih složio, ili ne do kraja). Jasno da su moguće razne pozadine razvoja zlih ponašanja kod ljudi - ugrubo bismo ih mogli podijeliti na psihološke i sociološke (pri čemu je ''banalnost zla'' važeća za potonje). Osobno su mi sociološke intelektualno uzbudljivije, uz to što ih smatram i društveno značajnijima.
17.01.2016. (16:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
"Tko je pravedan i govori iskreno;
tko mrzi na dobitak od nasilja;
tko otresa ruku svoju da ne primi poklona;
tko zatiskuje uši svoje, da ne čuje za krv;
tko zatvara oči svoje, da ne vidi zla s dopadanjem:"
što je ovim dijelom dakle...? mislim da o zlu t r e b a pričati mladima sa svrhom da se ne ponavlja, sjećam se s kakvim sam zanimanjem pratio "Shoah" kad mi je bilo dvadeset... a od onih koji će o zlu slušati trebalo bi - u većini slučajeva - manje biti impresioniranih od užasnutih... što se tiče onih koji zlo istjeruju, sjetim se često jedne stare izreke koja veli da "čovjeku treba deset godina da bi postao sudac, ali sucu treba još deset godina da bi postao čovjek..."
sve je stvar mjere u životu...
... iako mi je teško shvatljivo kako u osam navečer djeca neće moći vidjeti profane scene ljubavnog odnosa ali će moći vidjeti najteža nasilja, mučenja i patnje, jer ona kakti negdje u kutku nosa nevinu znamenčicu 12...
a što se tiče normalnosti zla, valja se sjetiti da ljudi čine ono što čini većina i kada nerijetko dođu vremena u kojima većina čini ili prešutkuje i odobrava zlo onda će pojedinci koji se bore protiv toga biti stigmatizirani...
20.01.2016. (18:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Jako je važno stvarati umjetnost koja "nakon čitanja (konzumiranja, upijanja) ne ostavlja čitatelja u nihilističkom raspoloženju, nego ga potiče na duboku refleksiju, sebe i zajednice u kojoj živi". O tome sam više puta polemizirao s @perom u šaci pa sam u tom kontekstu uvijek volio spomenuti divne čovjekoljupce i velike filmske humaniste Mikea Leigha i Kena Loacha. Slično je i Dostojevski volio sve svoje likove, ma kakvi bili, pa je njegovo djelo do vrha napunjeno duševnom energijom koja čovjeka podiže, oplemenjuje i transformira. Nema to ama baš nikakve veze sa socrealističkim ili bilo kakvim ideološkim ključem definiranja ili shvaćanja umjetnosti, to ima veze "tek" s priznavanjem samome sebi da smo duševna bića, da nismo samo prah koji će se u prah vratiti. Upravo ta apsolutna kategorija u nama i jest taj mač preko kojeg se strasno prelamaju polemike o Dobru i Zlu. Zlo je banalno kada ga gledamo kroz prizmu pojedinca (Karamarka, Bujanca, Tepeša, Klemma, Tuđmana, Hitlera, ovog ili onog), ali prestaje biti banalno kada se gleda kroz prizmu društva ili kolektivnog gibanja svijesti. Ono što se dogodilo njemačkom narodu (kao na koncu i našemu) prije i tijekom 2. svjetskog rata sve je drugo, samo ne banalno. Carl Gustav Jung minuciozno je opisao tuđmanizam devedesetih u svojoj Dinamici nesvjesnog, dakle mnogo prije njegova nastanka u vremenu. To su mračne sile kolektivne svijesti i/ili podsvijesti koje se valjaju kao blatne ponornice "ispod zemlje" i trajno vrebaju da se (opet jednom) preliju na površinu. Tko nije u stanju vidjeti ili osjetiti ili naslutiti tu pozadinsku dimenziju naše psihe, koja vrlo stvarno posjeduje kolektivitet, tko sve na ovome svijetu obrazlaže i skenira tek dvodimenzionalnim sociološkim ključem materijalističke paradigme, tome će Zlo vazda biti banalno. Jer mu je i Dobro banalno. Čovjek je biće koje je u visokom stupnju kadro biti hipnotizirano unutarnjim psihičkim inputima kolektivnog predznaka, što vidimo već i u nimalo banalnoj činjenici sveprisutnosti tzv. pametnih telefona u svačijim rukama na ulici, u tramvajima, posvuda. Stoga nam je jedino rješenje daljnji razvoj individualiteta pojedinca, razvoj samostalnosti mišljenja i prosuđivanja u svakom djetetu i školarcu (što, vjerujem, gospon profesor zdušno i čini). Taj razvoj danas mora ići - kako je divno rekao Dalaj Lama - preko i onkraj religiozne svijesti, putem prema stvarnoj i univerzalnoj duhovnosti. To nam je jedini spas od snolikog kolektiviteta u čijoj močvari polusna trajno vrebaju neki novi holokausti.
30.01.2016. (16:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...