Podsjetila si me svojom rezignacijom nad katedrom, a također i opažanjem o iluziji superiornosti, na profesora Luriea iz Coetzeeove Sramote, dosta doduše starijeg od tebe, kojeg je odavno ''prestala iznenađivati količina studentskog neznanja. Žive u dobu poslije kršćanstva, poslije povijesti, poslije pismenosti: žive kao da su se jučer izlegli iz jaja.'' Luriejevi studenti (studenti k'o studenti, učenici k'o učenici, svugdje i uvijek isti) ''dok govori, gledaju kroz njega'' - a ''njihova ga ravnodušnost vrijeđa više nego što priznaje''. Ipak uredno sve obavlja što mu je posao. ''Mjesec za mjesecom priprema, prikuplja, čita, ocjenjuje im radove, ispravlja im pogreške, pravopis i sintaksu, ispituje njihove slabašne argumente, na svakom uratku ostavljajući kratak i obziran osvrt. Nastavlja poučavati jer ga to ispunjava živošću; pa i zato što ga to uči poniznosti, omogućuje mu da spozna svoje vlastito, pravo mjesto u svijetu. Nije propustio primijetiti ironiju: onaj koji dolazi poučavati, nauči najvrijedniju od svih pouka, dok oni koji dolaze učiti, ne nauče ništa.''
16.02.2014. (17:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Oh Perce, slično je, ali ne i isto, jer kažeš "studenti k'o studenti, učenici k'o učenici", ali ja prijeđoh iz škole s trogodišnjim zanimanjima u, ironije li, hijerarhijski "bolju", poželjniju školu- i tek se tu susrećem s katatoničnim licima, s nezainteresiranošću, pljuvačkim stavom prema svemu, svemu. Ne znam jesi li gledao film "Jaganjci i lavovi" Roberta Redforda u kojem, između ostalog, student i profesor razgovaraju o razlozima studentova sve slabijeg pojavljivanja na predavanjima i nepostojećeg truda (nasuprot početnom zanosu pri prvom susretu s kolegijem) i student profesoru (doduše ponekad naivno i neuvjerljivo) lijepo objašnjava razloge svoje nezainteresiranosti: I get to be one of those turds in DC- and I do mean pure pieces of shit -who make our laws? I get to be a doughboy who parts his hair like everyone else? The guy who never says anything though he never stops talking. Do I get to be the guy who lectures you on morality while a page jacks me off under the table? Oh, yeah, please. The guy who funnels away a million and bawls like an evangelist when he's caught. And how many never get caught, Doc? Hey, if that's something bigger than being a good Joe with a good job, fuck it. Yeah, that's where you lost me. Ali ne, Pero! Oni nemaju misli! U potpunoj prividnoj demokratizaciji medija i "sudjelovanju" svakog pojedinca, bio on lažno moralističko govno, regular Joe ili što treće, njihov odgovor na kakofoniju svih tih tuđih misli, na neoliberalizam, na simulaciju stvarnosti, na "slobodu izražavanja" koja im je dana dokle god ne pokušavaju dekonstruirati ideološku pozadinu te ekstremne demokratizacije- njihov odgovor na sve to ne postoji! Ne, nije odgovor tišina, nego ona klasična Vrli Novi Svijet, 1984, Davač, Mi uspavanost. Umjesto odgovora, oni se zadovoljno prepuštaju kupki u loncu dok ih netko sporo kuha. No istovremeno, postavljaju se miljama iznad mojih prijašnjih, trogodišnjih učenika, a uistinu su u krivu. Naravno, oni su savršena djeca ove zbilje, jer otvorenost društva i globalizaciju koriste kako bi drugima prijavili što su taj dan pojeli, svakoga dana jednako fascinirani kao i prethodnog. Nije, rekla bih, problem u učenicima niti u mladima, starima ili bilo kojoj drugoj kategoriji- sasvim je slučajno zbog moje profesije ispalo da njih prozivam. Problem je u umišljenim blagodatima slobodnog društva- gdje je mehanizam samozavaravanja postao perpetuum mobile i nitko više nije svjestan da živi u duboko manjkavom društvu.
16.02.2014. (19:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
uh povezala si dvije stvari od kojih me ova druga osobno boli, kad vidim kako se moja djeca odnose prema učenju i knjizi. ne da se hvalim, ali fakat je ovo: bio sam u braku, imao dijete , radio 6 mj. preko student servisa, moji mi nisu ništa pomagali pa sam opet na ETF-u davao godinu početkom srpnja, ovi danas bi to studiranje razvukli do penzije, em što ti kažeš jer ih usmjeruju krivi likovi, em imam osjećaj da im je to u njihovim glavama povezano sa odrastanjem i svijetom odraslih tj. kao da im je škola posljednji bastion djetinjstva koliko god to čudno zvučalo, kao da nekog tzv. mladenačkog doba neće biti. eto laik sam možda i griješim. no što se tiče primitivizma, sretao sam ljude koji su bili primitivni a imali su i jako visoke škole , bili doktori i profesori, a u duši su u stvari bili sitni šverceri i kao da im je ta titula samo bila paravan ili ulaznica da taj sitni šverc nastave i u visokom društvu. isto tako sve oni znaju i sve su pročitali, kao možda ti i ja, i svi drugi načitani ljudi , ali to nešto u njima, neka odluka, neki temelj, možda i kućni odgoj tjeraju ih da to svoje primarno istresu sa jezika prije nego im mozak pošalje točnu, pristojnu i kulturnu informaciju (i napisao bih i provjerenu) . Isto tako radi se i o pojedincu kao mislećem biću koje ima svoje mišljenje i masi koja ima zajedničko. Čitao sam neke sociologe koji kažu da je najveći problem postkomunizma u tim zemljama upravo to: osobni stav i stav grupe. Sloboda i smjelost da kažeš nešto što grupa ne misli. Kad nas proizvaju da ne volimo Srbe, Židove, pedere, lezbe , crnce i sl, mene više muči što je bilo tko tko drugačije misli, pa bio i Hrvat i katolik, gore šikaniran od strane ostalih Hrvata katolika, nego sve prije navedene grupacije i tretira ga se kao izdajicu. Potvrdu tog mog zapažanja dobio sam u slijedećim kratkim citatima koje je napisao J.P Sartre u Mučnini " Nije mu potrebno da ga dugo gledaju, pa da pogode da je mislio poput njih, točno poput njih o svim prednostima u službi njihovih malih uskogrudnosti i tvrdokornih nazora...da brane svete nazore, zdrave nazore, koje su nasliejdili od svojih otaca" usput rečeno dodao bih: iste te očeve i majke ne poštuju za života i jedva čekaju da što prije umru da sve ostave svojoj mladoj zdravoj pametnoj djeci koja nisu u stanju ništa stvoriti...
16.02.2014. (20:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Izdvoji vrijeme, pristižem na jedan oduži tea-time, kad smo već kod sata engleskog! :) Osobno sam tijekom školovanja imao velike probleme, otpore, iskazivane revolte i polemike prema onome što se od mene s katedri tražilo - kako za srednje škole, tako i na faksu. Premda na fakultetu koji nominalno bi trebao odgajati drugačiji princip, svejedno je bio prepunjen paradigmom ''vječitog pedagoga'' (vidi §9) koja mi nije odgovarala, kao ni inače što mi ne odgovara posjednutost na Guzu. Ah, koliko sam samo puta - ja, niži! -pokušavao odmjeriti snage svoje sitne i nevažne pojedinačne gluposti s njihovom stoljetnom skupnom pameću - višom! - i uvijek bi to loše završavalo (po mene, dakako). ''No, no, mali'', govorili bi, mašući kažiprstom gore-dolje, negativno se izražavajući o mojim performansama i savjetujući me da ''poradim malo na gradivu''. Pitali bi me što znam o kliznoj oplati i o barunu Hausmannu, o nekoj tamo katedrali u Parizu i nekakvoj, kažu, jako velikoj crkvi u Rimu, trenutačno bi ustanovili da pričam sve same ''floskule'', i da je ono što govorim samo hir, neznanje, grimasa (pakost?), otkrili bi - aha! - da nisam u stanju reći kako glasi jednadžba gubitka topline, da ne znam rješavati diferencijalne jednadžbe niti nacrtati presjek krilnog prozora, da loše baratam restauratorsko-sanacijskim tehnikama i metodama, da pojma nemam tko je napravio prvu robnu kuću i kad, te konačno - kao vrhunac studentske lošosti i nezrelosti (nemoralnosti?) - da mi uopće nije poznato kako se zvala druga žena Alvara Aalta! Nisam se mogao braniti, uvijek bi me izdao glas: u odsudnom trenutku, umjesto da govorim normalno, ja bih... ppp... propiskutao. Taman u momentu kad bih krenuo protestirati, obratili bi mi se onako kao što se obraća klincu uhvaćenom s prstima u pekmezu - ukebani klinac više nije mogao protestirati, samo bi oborio pogled, pocrvenjevši sramom ukebanog klinca. Preplavio bi me pubertet, cijeloga proželo ono moje davno - tako sam mislio - davno prevladano zelenilo, ta tako mrska i ponižavajuća, prikačena mi uloga malog zelenog. Uzalud samosvijest, jer zaustim, ali riječi niotkuda, jedino mi preostane podići dva prsta (kao da molim za u vece) i... ppp... propiskutati da neću više nikad, da ću se popraviti. Upisom mi je dodijeljena rola bojažljivog omladinca, koji smjerno i stidljivo trčkara za profesorima, povlačeći ih s podaničkim podozrenjem za rukav, moleći ih za stručnu pomoć i minutu vremena, i još pri svemu tome bivajući kompromitirajuće mladolik, zatim čekajući beznačajno na hodnicima, proizvodeći referate (koje nitko ne čita), šrafirajući armirani beton, fotokopirajući na kile kupusastu, glomaznu ''literaturu'' i ''skripta'', štrebajući što i kako mu je rečeno, umiljavajući se degradirano i nezatomivo strepeći kakav će dojam oni, viši (u daljnjem tekstu: Viši), steći o njemu - nižem. Ili usjednuto sjedeći u klupama, kao Guzom prišarafljen, dok Viši vertikalno apsolutizirani u svojim stojećim pojavama sa štapom u ruci kojim pokazuju, određuju, ravnaju nebom i zemljom. Ne kažem, mene osobno nije nitko nikad posebno šikanirao, ali čim bi me Viši npr. ugledali u svom kabinetu, odmah bi mi natočili čašu mlijeka ili me nutkali bombonima i govorili: ''gu, gu, mali'', ''mali, mališane, ma bit će sve u redu... samo treba raditi''; i još bi onda govorili: ''ajde, ajde'' ili ''slatkog li mališana'' ili ''slobodno uzmi bombon''; ili navaljivali opet ''de de'' i ''gu gu'' i ''treba učiti'' i ''samo treba raditi'' (i onda bi još puno puta to ponavljali). Ovo ti pišem ponukan spomenom Jaganjaca i lavova, koje nisam gledao, ali da jesam - sudeći po citatu koji si izdvojila - sjeli bi mi kao kec na desetku za nešto što sam 29.1. kod sebe (možda si čitala, možda nisi čitala) blogoimenjaku Percu odgovorio. Radilo se o onome što i ti ovdje tematiziraš: dijalektika đačke/studentske nezainteresiranosti kao s jedne strane golo ignorantske, katatonične, znak tuposti i indolencije (kao kod ''valley girls'' ili tvojih sadašnjih učenika), no s druge strane, odnosno kod nekih, i opravdane, jer emancipacijske (kao studentove u filmu, ili Percetove). Emancipacijske spram same te paradigme obrazovanja kao posjednutosti na Guzu u ime obaveznog programa kojim se od mene traži gomila napora i ulaganja s kakvim bivam modeliran i odvođen u nešto što zapravo ne želim biti, za što nisam skrojen - i ne samo to, nego i što ocjenjujem kao osobni nazadak. I get to be a doughboy who parts his hair like everyone else?
24.02.2014. (10:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nedavno je jedan od onih liječnika turned političara u medijima reklamirao svoju ideju za projekt ''Hrvatska Florida'' - pak sam nazočio kada se to kritički prodiskutiralo na izvjesnom fejs wallu. Zapala mi je za oko ova rečenica koju je izgovorio (moj bold): ''U protestantskom mentalnom duhu stariji ljudi ostaju sami kod kuće, bez svoje djece, za razliku od kršćanskog mentaliteta''... Prokomentirah: ''Dalmatineri su prepoznatljivi po bijeloj dlaci s karakterističnim crnim mrljama, energičnoj naravi i ušima priljubljenima uz glavu, za razliku od pasa''... Ali razlog zašto to prepričavam je u odgovoru vlasnice profila (inače novinarke specijalizirane za zdravstvo, izuzetno bogatog i visprenog intelekta): ''retorika me ne čudi, medicinari nemaju nikakvo humanističko obrazovanje. Dakle, neobrazovani su'', otpisala mi je. Jednostavna misao, no prožeta bljeskom iznenadnog izricanja naglas i bez krzmanja jednostavne istine koja inače ostaje prešućivana: nemati humanističko obrazovanje = biti naprosto neobrazovan - bez obzira na specijalističke titule, ma i najvišeg ranga. Ta mi se asocijacija javila čitajući onu tvoju rečenicu: ''Moja će djeca jednoga dana biti akademski građani jer su se našla u krivom trenutku na kraju srednje škole i bit će skandalozno neobrazovani, plitki i priprosti''... (Znam, znam, ti si time imala nešto malo drugačije na umu, odnosno u širem zahvatu, od pitanja tipa obrazovanja - ali stay with me još malo.) Sjećam se razgovora koji sam vodio s jednim asistentom na ekonomiji, tada još novopečenim. Pričali smo o tome kako mu je na poslu, kako čuva studente na ispitima i ostalo što se već pita kad se tako priča. Sjećam se da se bio izrazito negativno odredio, čak s ljutnjom, naspram onih koji prepisuju. S nama je bila i mlada profesorka (srednjoškolska) koja mu je davala ''potpuno za pravo''. Razdražila me ta njihova pedagoška, prosvjetarska sporazumnost starog kova (a tako mladi!), pa sam ne bez izazovnosti u tonu primijetio kako, što se mene tiče, nema ničega lošega u prepisivanju. I štoviše, toplo pozdravljam - da je to upravo znak zdravlja, normalnosti, da je baš to još najispravnije što učenici i studenti posađeni u svoju magareću situaciju mogu učiniti. Svakome bih preporučio (nastavio sam prkosno) da na glupom ispitu vara kako zna i umije. I sam bih prepisao - i ponosim se time! Rekao sam: do koje samo mjere moraju biti iskvarena ta djeca da se stjerana u školske klupe još diče poštenjem u učenju! Fuj! - izrazih gađenje. Nisu me shvatili. Nisam uspio ni dovršiti, uzvrpoljiše se, nakostriješiše, izgubiše strpljenje, počeše uglas protestirati: zašto bi oni koji su se trudili i naučili dobili istu ocjenu kao oni koji su prepisali?! Bilo je to u menzi, SD Cvjetno naselje. Uopće, sedam godina proveo sam po zagrebačkim studentskim domovima - upoznavši, između ostaloga, što ima iza kulisa većine ''ratnih'' soba. Imali bi ukupno pet knjiga na policama i svih pet bi bile isključivo stručne fele: priručnici, udžbenici iz nekog faha ili fahidiotske niše. Mimo toga nisu čitali ama baš ništa. Svakodnevica im se prelamala u alternacijski ritam štrebanja s nosom u skriptama i namrštenim čelom (kao faza naprezanja, u nasilnom trpanju u sebe nekog znanja otuđenog od bića) te potpunog puštanja mozga na pašu: video igre, hollywood, lake note i ostalo u vidu frivolne industrije zabave (kao faza opuštanja). Ništa od toga nije problem po sebi, ali jest problem ako se ''slobodno vrijeme'' ne sastoji od ničega osim toga. Samo te dvije faze: struka-zabava-struka-zabava-struka-zabava (dobro, i spavali su). Kako ja to shvaćam, ideja studiranja trebala bi biti u točno suprotnom konceptu: da ''slobodnog vremena'' praktički niti ne bude, nego si uvijek u bavljenju onime što te zanima, što proučavaš - no sada s tom presudnom razlikom da ne mrštiš čelo, ne moraš sebe tjerati, intrinzično si zainteresiran, jer (uvjet takvog koncepta) ovdje više nije posrijedi znanje otuđeno od bića; pa tako, dok ne postoji slobodno vrijeme, zapravo ništa drugo i ne postoji nego slobodno vrijeme. Ali koncept im nije zaživio: nedajbože zamarati mozak još i onda kad ne moraš po sili dužnosti - mozak je nešto čime se služi isključivo u neprijatne svrhe, za rad, koji je kuluk. I u tome je ključ čitave paradigme na kojoj počiva naš obrazovni model. Mozak isključivo u neprijatne svrhe. Zašto sam podozriv prema Stručnjacima & pretendentima na Struku - i povremeno čak neprijateljski raspoložen? Jer u njihovim glavama vlada etika zasluge. Učenje je trpljenje, bol, nešto što se čini kao i sa svakom šljakom - za plaću, iz očekivanja da se bude obeštećen za uloženi trud. Zato se međusobno mjere metrom pravednosti i poštenja u obeštećenju; tko je koliko zaslužio. To je u svojoj jezgri puritanski obzor; ono kantijansko ''iz dužnosti''' - ići protiv sebe kao vrlina. Njihov moral je da koriste, budu korisnima i onda na toj osnovi honorirani.
24.02.2014. (11:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zašto kod nas ljudi idu u školu? Ne da nauče - rekao je jednom Đoni B. Štulić - nego da dobiju diplomu. Da tako stignu do nekog položaja i vrate onima koji su ih nekad zlostavljali. Kad mladi ljudi sinovi i/ili unuci seljaka - a na ovim prostorima svi smo manje-više sinovi i/ili unuci seljaka - kreću u život, jedna od najvećih motivacija je, ne treba sumnjati: postati gospoda. Zašto učenje i obrazovanje? Jer je to ''ulaganje u sebe'' - ''investicija a ne trošak''. Učimo (mukotrpno, dakako, kao činjenje nečega što inače ne bismo, što ne želimo, što nas gnjavi) zato što ćemo na toj osnovi zatim biti društveno honorirani (imati fine plaće i biti gospoda Stručnjaci). Ovako se to govori: ''Obrazovanje je ključ koji otključava potencijal svake organizacije i otvara vrata rastu, pa čak i u vremenima snažne kompetitivne utakmice. U društvima znanja, kakvima se smatra i Hrvatska, edukacija predstavlja investiciju, a ne trošak, kako se do sada smatralo.'' Dajte mi neku kantu da se izrigam, molim vas. Recimo, liječnička struka je još uvijek, čak i kod nas, na samom vrhu onih koje donose položaj, status, pa i novac. Pa i treptanje okicama podređenih sestara, i glavnih i pomoćnih. Zato će sinovima seljaka prilično rasti zazubice. Istina, selekcija je brutalna, studij je dug i mukotrpan, pa to ohladi neke, ali još uvijek možemo komotno reći: proporcionalno tome kako medicina donosi visok status će na njemu i biti pojačan postotak onih koji su prvenstveno motivirani tom malograđanskom silom društvenog uzgona: postati gospoda, prijeći na planu fasade u viši statusni razred. Zašto, dakle, uopće nije nelogično da natprosječno velik broj liječnika se kasnije sramoti kao političari? Zato što je ulazak u politiku motiviran na isti način. Politika daje status, novac i moć - a naposljetku, političari su (posebno kod nas) i medijske zvijezde par excellence, oni su selebritiji. (A naravno da je za sinove seljaka biti selebriti automatski jednako biti gospoda.) I medicina i politika pojačano privlače isti tip osoba za kandidate - u tome je stvar. Pokondirene tikve.
VASILIJE: Šta je to? Evice, šta je tvojoj materi? FEMA: Dragi moj, ovo nije Evica, ovo je frajla mamzel. Kod noblesa se ne govori ti, nego milostiva gospođa. VASILIJE: Zaboga, gde sam ja? FEMA: Ti si kuću pomeo, dragi moj. Ti si može biti tražio proste ljude, pa si došao kod noblesa. VASILIJE: Ta ja nisam lud, koliko sam puta dolazio dok je još i pokojni majstor živeo. FEMA: Riftik, opominjem se, kad je hteo za pedintera stati. VASILIJE: Kakav pedinter, kad ste mi obećali Evicu? FEMA: Šta, mamzel tebi obećala? To je grubijanstvo. Jokan, Jokan, kumte pisli her, virfte grubijana hinauz. VASILIJE: Ta nemojte se šaliti, majstorice nego ja sam došao da pitam kakve ćemo haljine za Evicu. FEMA: (podboči se): Molim te, kaži mi, s kim misliš ti da govoriš? VASILIJE. Zar vi niste Fema, pokojnog majstor-Pere opančara žena? FEMA: Ja opančarova žena, u ovi 'aljina opančarica? Ah, same daske moraju od žalosti plakati! VASILIJE: Ali zaboga, koliko ste me puta nazvali vašim zetom? FEMA: Ti moj zet, s ovim izdrtim laktovima? Sad će me smesta groznica uhvatiti. VASILIJE: Ali zaboga, majstorice ... FEMA: Ta trista te vraga odnelo, nisam ti ja nikakva majstorica... Taki mi se vuci ispred očiju, nemoj mi smraditi sobu s tvojim 'aljinama. VASILIJE: Slatka majstorice ... FEMA: (uhvati ga za ruku): Marš iz moje kuće, traži majstorice kod tvoga oca, a ne kod noblesa. uh! (Najedanput ga pusti.) Uh! usmradila sam ruku! (Duva u ruku, pa je posle briše maramom.) Sad je moram tri dana prati, dok je opet u nobles dovedem.
Od neškolovanih umova nesnosniji su jedino ono školovani. Šepure se i govore o važnosti obrazovanja. ''Hajde dijete u školu, pa da i ti budeš pametan!'' Kako to samo neumjesno zvuči - ha ha, pa što bi oni još imali s pameću?! Ta oni su radnici, manuelni, to se da prstima napipati! Ne zna što je iluzija superiornosti tko nije svjedočio prizoru provincijskog inženjerčine, ljekarke ili pravnika u preduzeću što nosom paraju nebo svoje palanke - s intelektom kao akademski prefabriciranim škrgama, kemijski očišćeni od prirodne inteligencije - i sav ih prost svijet okolo mora titulirati kao velike intelektualce, gospon doktor gospon odvjetnik gospon inženjer, iako su tek veliki šarani, koji - zato što su im nosevi samo u skriptama bili (i u puštanju mozga na pašu bezmisaone zabave kad ne u skriptama) - umiru u davljenju na čistom zraku čim ih se izvadi van iz njihove Struke.
24.02.2014. (11:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jesenas je umro prof. Boris Magaš, čiju je katedru naslijedila K. - katedra je to kojom sam se i sam svojedobno smucao, pod K.-inom paskom i podrškom. Iskustvo koje sam ovlaš spomenuo u 'Bosonogoj misli' (§12): stavljen u poziciju pedagoškog osoblja, pristupio sam studentima (znajući da K.-ine metode stoje iza mene) s korakom eksplicirane obznane o prekriženosti paradigme ''vječitog pedagoga'' Woolfičinog na predmetnom kolegiju. Povodom Magaševe smrti, jedan mu je bivši student napisao in memoriam naslovljen jednostavno i efektno: ''Učitelju''. Uz upečatljivu rečenicu: ''Imao sam i previše profesora, a samo nekoliko Učitelja''. Što stoji u pozadini ove opreke profesor/učitelj, naizgled možda i nesuvisle? P.Sloterdijk upozorava kako ''u modernom obrazovnom sistemu propada ideja otjelovljene spoznaje u nastavnika kao i u onih što studiraju''; da su suvremeni kibernetički nastavni planovi ''parodija misli o razvoju'', te da se preokrenutost smisla cijele stvari (umjesto da proces saznanja koristi čovjeku, čovjeka se teše u znanju da bi ga se koristilo) možda najviše očituje u tome što nekadašnji ''masters'', učitelji života, postaju tzv. ''profesori'', tj. puki ''vođe treninga u tečajevima nekog od života udaljenog stjecanja znanja. Sveučilišta i škole vježbaju shizoidnu igrariju uloga, u kojoj demotivirana, bezizgledno-inteligentna mladež uči dostići opći standard prosvijećene besmislenosti.'' Potrebna mi je ta konotacija riječi ''učitelj'' - konotacija najbolje vrste mentorstva - da bih opisao što mi je K. bila tijekom faksa i poslije. A upada u oči, već iz ovog kratkog teksta koji si napisala, iz tog uvida u ono što ti se i kako mota po glavi, da i tvoj pristup pripada istom takvom svemiru pedagogije - učiteljka, dakle, kakvu bih si samo poželjeti mogao, prateći na satu širom naćuljenih ušiju, da sam na mjestu te mularije kojoj predaješ (i to ne samo zato što se katkad koristiš i mojim postovima! :)). E, ali mulac ne bi bio mulac da nije mulav još, jel' tako! Raspričao sam se gore o pitanju tipa obrazovanja, odnosno obrnutosti njegovog smisla, jer je to vezano uz njihovu tupu ignoranciju istom tom puritanskom paradigmom procesa znanja, u okviru morala zasluge: to je mentalni prilazak učenju kao nečemu neprijatnom, što se poduzima u otuđenosti, s otporom volje, samo iz eksterne motivacije (radi nagrade, odnosno prijetnje debaklom i kaznom).
24.02.2014. (11:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ti si kao svoje poante istakla još dva momenta. Prvi: pitanje razlike među raznim školama, odnosno smjerovima. Kako to da su ovi iz 4-godišnjeg programa, nominalno prestižnijeg, ''pametnijeg'' - koji se školuje s ambicijom produžavanja u akademske građane, postajanja Stručnjacima - još puno gori u tupilu i prostačkoj ignoranciji od djece iz strukovne škole? Prva pomisao je naprosto primijeniti uvid o iluziji superiornosti pokondirenih tikava što pred dominantno NKV ili SSS općinstvom paraju nosom nebo na ime stečene fahidiotske titule. Međutim, ne čini mi se to tako izravno prenosivo. Teško mi je zamisliti klince da bi si (u komparativnom ogledanju prema strukovnjacima bez akademskih ambicija) bili velevažni po toj osnovi. Nisu to još godine u kojima se za takve stvari mari do razine na kojoj bi bile kriterij statusa. Ponudila si drugo objašnjenje: uspavanost u kakofoniji (post)suvremenog ''neoliberalizma'' i svijeta simulakruma, u prividu anything goes demokratske otvorenosti. No, i u takvoj se interpretaciji nameću dva pitanja. Jesu li učenici strukovne škole manje izloženi tom i takvom svijetu koji živimo? Ne bih rekao da postoji razlika kakva bi objašnjavala razliku u pristupu, ako je doista do toga. I drugo: zar nekad, prije, nije bilo isto tako kao danas što se tiče općenite učeničke blaziranosti i iluzije superiornosti? To je i opće mjesto - kad god gledamo seriju ili film sa školskim motivima, uvijek tako nekako izgleda odnos prema nastavi. Ja se sjećam i svog razreda... pa i samog sebe, konačno (premda si volim utvarati da je moj slučaj spadao u one kao iz Redfordovog filma:)). Evo kako mi to sve izgleda: razlog zašto se tvoji sadašnji učenici postavljaju u blase iluziju superiornosti nad nekim pojavama je u karakterističnoj sklonosti te dobi ka too cool for school afektiranosti, grimasama u skladu sa sustavom vrijednosti koji među njima vlada - pri čemu ove iz 4-godišnjeg programa, u komparaciji s bivšim ti pulenima iz strukovne, više obilježava ljestvica po kojoj poželjno, sexy, nobles biva taj neki površinski dezen ''suvremenosti'', ''urbanosti'', feš žargoni, oh so cool stilizacije i sl., te će se i više nadnositi nadmeno nad sadržajima koji im se kroz tu ključanicu ukazuju anahronima, seoskima, prevaziđenima, suviše ordinarnima, suprotnima njihovoj prenadraženoj estetici ''svega što vole mladi'', dakle primordijalnima, za prezreti. Djecu u strukovnoj, pri istom principu, obilježavat će nešto drugačija stilizacija nego njih, pa neće skroz iste stvari prepoznati kao pogodne za izrugati. Anything goes kakofonija u kojoj živimo doprinosi tehnološkom i društveno-klimatskom platformom po kojoj sa svojim grimasama i zapuštenostima mogu biti glasniji, slobodniji, bezočniji - i nevažniji nego nekad (dok nevažnost specifične težine pojedinca perpetuira indolenciju; nepodnošljiva lakoća postojanja).
24.02.2014. (11:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Uf, uz čaj si mi bome dao i puno madeleinki za žvakanje. Ne znam jesam li ti to ikada rekla (malo sam zaboravna u posljednje vrijeme), ali uvijek mi je smiješno kad kažeš tea- time, jer mi je ime zajedničko riječi za čaj pa osjećam kao da stvarno pijem čaj s kolegom i prijateljem. Ovo što spominješ kako si se tijekom školov anja uvijek osjećao potlačenim, malim, a konzekventno i ljutim, ništa mi nije strano. I sama sam se uvijek tako osjećala. Nebrojeno sam puta bila ljutita jer je netko ponovno odlučio polemizirati o strelici/ strjelici, jer je moja nastava književnosti završila na Moći savjesti kao da poslije nje nije ništa više napisano (pa se ti snađi sam), jer je netko pametnim prstom pouke maloj meni pokazivao gdje mi je mjesto i pljuvao u moje nove dioptrijske naočale . Sve je to meni itekako poznato. Ta, kad bih počela nabrajati gdje si ti stao, davati pandan robnim kućama i restauracijsko- sanacijskim tehnikama (posebno mi se urezalo u pamćenje kad si onomad citirao svoj esej o restauraciji kojim si raskrinkao samog sebe kao prepisivača iz literature i profesora kao onoga tko tvoje prepisivanje prešutno prihvaća), mogla bih napisati čitav roman o svom pseudo- studiranju. No, iako to sad nije poanta, svejedno ću navesti nešto što se, mislim, nadovezuje na tvoj komentar. U ljeto prije upisa na fakultet, kad sam se pripremala za prijemni iz hrvatskog jezika, nije mi još bilo potpuno jasno koja je točno razlika između priloga i prijedloga. Isto tako, nisam imala pojma koja je razlika između palatalizacije i sibilarizacije. Izašla sam na prijemni bez da sam to znala. Bila sam prva na listi jer su to bila jedina dva odgovora koja mi nisu bila točna. Voljela bih reći da je to zato što je to bilo JEDINO od elementarnih znanja koje ja nisam imala, ali ne bi to bila istina. Istina je bliže tome da sam naštrebetala neke gluposti o Rumancu Trojskom i već ono što se tražilo i eto, potrefilo me da nije bilo JOŠ elementarnih pitanja. Osjećaj je svejedno ostao- nekako sam se provukla kao najveća prevarantica na fakultet bez glasovnih promjena. Valjda zato što je bilo tako očito, tako jednostavno i bjelodano, zato me nitko nije mogao prozvati za to, jer bilo je nemoguće da to ne znam! Isto je to istina i sad. Iako za sebe imam uredništvo lingvističkog časopisa, priznajem da je moje znanje manjkavo. Bez obzira na to moje neimanje muda za prepisivanje, svejedno hrpu stvari ne znam jer mi ih glava jednostavno nije htjela. Radije sam onako srčano išla riskirati ispit bez tih (što god da riječ „elementarno“ uopće značila) znanja. To me opet podsjeća na onu curicu u Rusiji koja je udarila profu koji ju je zlostavljao (iz tvog posta o cvrčku i mravu)- uvijek kad se nađem na nekom stručnom skupu ili u društvu kolega sustručnjaka, oblije me hladan znoj kad oni krenu citirati Gundulića kao iz rukava, a ja ni ne znam o čemu se to ono pravo radilo u Dubravki (ili se kaže ipak po novom Dubravci? Znam da se ime Dubravka u dativu sklanja bez promjene, ali ovdje je riječ o imenu djela, a ja nikako da zapamtim točno iako već tisućiti put konzultiram gramatiku oko toga) i onda mislim kako ja nisam zaslužila tu svoju diplomu, a oni jesu. Da, ja se još uvijek ponekad osjećam nedostatno, iako predmnijevam da je i kod tih seronja koji uopće osjećaju potrebu citirati Dubravku (i to ne mislim onaj najpoznatiji dio o slobodi, nego neki dio gdje se pastiri igraju ili takvo što) riječ o osjećaju nedostatnosti. No, previše prepričavam.
24.02.2014. (22:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U meni se u to vrijeme također probudio bunt, želja za djelovanjem protiv tog toliko nepravednog i, po meni također nazadnog sustava. Tako sam na glotodidaktici namjerno infantilno sjedila i kloparala nogama jer sam jako niska pa sam to mogla. Držala sam poluotvorena usta i zvjerala po prostoriji. Pričala i smijala se. Da, sve sam to radila na fakultetu. Bio je to zapravo izraz nemoći jer ničim drugim nisam mogla iskazati svoje nezadovoljstvo predmetom. U znanstvenim radovima koje sam pisala često sam znala jednostavno izmisliti broj stranice. Primjerice, Harmer 2001:243, a svi dobro znamo da konkretna literatura ima samo 22 stranice. Priželjkivala sam da me netko uhvati u tome, da mi makar time dokažu da je nekome ipak bitno što je ovaj ili onaj prdonja rekao o vrstama dikatata. Ali nisu. Volim misliti da sam i ja bila poput dečka iz Jaganjaca i lavova. Znaš, moj sadašnji učenici moraju naučiti definiciju rukovanja. Rekli su mi to jednom prilikom. U tom sam trenutku suosjećala s njima toliko da sam poželjela srušiti čitavu državu zbog njih. Ista je stvar posrijedi kao i s mojim vrstama dikatata. Dosad sam se u svemu s tobom složila, je li tako? No tu dolazimo do onoga u čemu neću. Ti impliciraš i ekspliciraš da je studentsko i učeničko postojanje reakcija na besmisao postojećeg sustava obrazovanja: Kako ja to shvaćam, ideja studiranja trebala bi biti u točno suprotnom konceptu: da ''slobodnog vremena'' praktički niti ne bude, nego si uvijek u bavljenju onime što te zanima, što proučavaš - no sada s tom presudnom razlikom da ne mrštiš čelo, ne moraš sebe tjerati, intrinzično si zainteresiran, jer (uvjet takvog koncepta) ovdje više nije posrijedi znanje otuđeno od bića; pa tako, dok ne postoji slobodno vrijeme, zapravo ništa drugo i ne postoji nego slobodno vrijeme. Ti kažeš da su za to krivi stručnjaci koji forsiraju etiku zasluge. Ja bih s druge strane rekla da zasluga uzajamna. Malo je onih koji su poput tebe smatrali da je patnja i nazadovanje to štrebetanje napamet, ta akademska manira koju si morao nabaciti svaki put kada bi pisao neki seminar, a zapravo si prepisivao tuđe riječi. Složit ću se da je sve povezano s jačajućom meritokracijom gdje je trud i rad važniji od prirodnih talenata ili čak zdravog razuma u mnogim slučajevima pa se gura one koji su spremni najviše raditi za ovaj ili onaj prestiž.
24.02.2014. (22:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Podsjetio si me na onu pjesmu Johna Mayera “Waiting on the world to change”:
Me and all my friends We're all misunderstood They say we stand for nothing and There's no way we ever could
Now we see everything that's going wrong With the world and those who lead it We just feel like we don't have the means To rise above and beat it
So we keep waiting Waiting on the world to change
I da pitaš moje učenike zašto su tako katatonični vjerojatno bi ti odgovorili nešto unutar tih okvira. Ali u isto vrijeme, oni čak ni ne pokušavaju preispitati smisao učenja definicije rukovanja, nego poslušno uče. A što se tiče mojih učenika obrtnika, može se opet ilustrirati razlika preko Jaganjaca i lavova. Redford priča studentu o svoja prijašnja dva studenta koja su ga toliko impresionirala kao on. Njih su se dvojica prijavili u rat (jer im je to bio najlakši način za otplatu studentskog duga, jer su pripadali rasnim i nacionalnim manjinama i nitko ih nije zarezivao, jer su uistinu vjerovali da baš njima zvono zvoni itd). Ovaj cinični studoš misli da je to idiotarija, a Redford mu odgovara: The first guys to sign up to fight are the ones this country doesn't treat well. Here are Ernest and Arian growing up in these neighbourhood where people butcher each other for simple-minded shit. "You were raised in a neighbourhood two blocks south from mine." Bam! "The rims on your car are better than mine." Bam! What do they do after scraping themselves up and getting outta there in one piece? Fight for the country that ignores these neighbourhoods unless there's a riot or a drive-by epidemic. Istu tu vrstu osoba viđala sam u Virovitici. Ne znam zašto, ali oni su movers and shakers. Oni, iz nekog čudnog razloga, srljaju u promjene, stvarni su akteri svog života. Još uvijek moram shvatiti zašto. S ovim se posljednjim dijelom potpuno slažem. Too cool for school i sve što vole mladi i anything goes.
24.02.2014. (22:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dakle, u posljednja dva dana neprestance razmišljam o tvom dijelu odgovora koji se tiče prepisivanja: I štoviše, toplo pozdravljam - da je to upravo znak zdravlja, normalnosti, da je baš to još najispravnije što učenici i studenti posađeni u svoju magareću situaciju mogu učiniti. Svakome bih preporučio (nastavio sam prkosno) da na glupom ispitu vara kako zna i umije. I sam bih prepisao - i ponosim se time! Rekao sam: do koje samo mjere moraju biti iskvarena ta djeca da se stjerana u školske klupe još diče poštenjem u učenju! Fuj! - izrazih gađenje. Nisu me shvatili. Nisam uspio ni dovršiti, uzvrpoljiše se, nakostriješiše, izgubiše strpljenje, počeše uglas protestirati: zašto bi oni koji su se trudili i naučili dobili istu ocjenu kao oni koji su prepisali?! I čitavo vrijeme razmišljam o istinitosti tih tvojih riječi i jesam li možda u krivu što o prepisivanju razmišljam na način bliži ovom spomenutom asistentu na ekonomiji i novopečenoj profesorici. Ti nekako provlačiš kroz taj dio teksta da je studentski životni stil struka- zabava- struka- zabava- struka- zabava odgovor na "nasilno trpanje u sebe nekog znanja otuđenog od vlastitog bića", a. k. a. da oni ne rade ništa pametno sa svojim slobodnim vremenom zato što svu energiju troše na tlaku i prisilno učenje. Isto tako, da je prepisivanje odgovor na istu stvar- učenje hrpe idiotarija- pa je samim time čisto logično prepisivati. I o tome razmišljam kad sama vozim autić i zapravo, svaki slobodan trenutak uopće. No, stvar je u tome da je moje iskustvo potpuno drukčije, a u duhu solipsizma, teško mi je uvidjeti da neko tuđe iskustvo nije takvo. Dakle, moje iskustvo je bilo otprilike ovakvo: tijekom faksa susrela sam se s mnogima koji su prepisivali i tada sam to prvi puta počela osuđivati. Nije mi smetalo srednjoškolsko prepisivanje koje se svodilo na preživljavanje za većinu nas- to mi je bilo ok, ali prepisivanje na faksu bilo mi je vrijedno prijezira upravo zbog toga što je riječ o tako visokoj instanci obrazovanja. Nitko, nikakav roditelj, nikakva čvrsta autoritarna ruka nije studente prisiljavala na studiranje niti bi oni trpjeli ikakve reperkusije da kojim slučajem nisu položili neki ispit. Dakle, više nije bila riječ o instinktu za preživljavanjem, nego nečem uistinu prijezira vrijednom- častohleplju. Prepisivali su, jer su željeli završiti fakultet. A željeli su završiti fakultet, zato da imaju završen fakultet. Opet, govorim samo o vlastitom iskustvu. Mnogi su otišli na taj fakultet zato da se mogu dulje zajebavati i bančiti na pjena partijima, a potom su još i prepisivali kako bi mogli imati diplomu koji još uvijek mogu nazvati prestižom. Radim posao koji volim, stvarno volim i unatoč tomu postojao je dobar dio predmeta koji su me nervirali dozlaboga i nisam ih htjela učiti. Svejedno, 70% predmeta koje sam imala uistinu sam osjećala, ili sam makar osjećala dio njih, mogla sam u njima naći makar dio za koji bih se uhvatila, koji bi me zaintrigirao. S druge strane, mnogi ljudi s kojima sam studirala bili su roboti bez duše koji su bili spremni ili prepisati (i to ne prepisati za 2, što bih nazvala preživljavanjem) ili učiti cijelu noć za 5 gradivo od kojega im je bilo zlo. Čak sam poznavala osobu koja je ispit prepisala za 3, zatim odbila ocjenu i ponovno prepisala za 5. I vjerujem da nije bila jedina. Kakav je to način, pribjegavati FUJ prijevari zato da bi dobio dekanovu nagradu ili asistentsko mjesto na fakultetu? Pa nije li to najgora vrsta ljudi, koji svojim postupcima pokazuju da ne vjeruju u sustav, ali iz vlastite dobrobiti spremni su progutati i govno samo kako bi postali dijelom tog istog sustava? Oba postupka, i prepisivanje i učenje nečega u što ne vjeruješ- prisilno, osuđujem jednako. No i dalje suočena sa svojom solipsističkom Teošću tvrdim da je fakultet previsoka instanca za prepisivačinu. S druge strane, ponukana tvojim riječima počela sam razmišljati o onom filmu Gattaca gdje mladi Ethan Hawke nema potrebne predispozicije da ode na neku misiju u svemir pa zamijeni identitet s Judeom Lawom koji ima superioran DNK, ali doživio je neku nesreću i izgubio osjet u nogama. Ethan ima želju, ali ne i predispozicije pa varanjem i laganjem pokušava doći do cilja. U filmu s Ethanom suosjećam iako on na alternativan način pokušava doći do cilja jer je ortodoksni način izvan njegovih mogućnosti. Sa svojim kolegama studošima koji možda nemaju predispozicije (iako, tko danas nema predispozicije za štrebačinu? ta to je izgleda svima najdraži način dokazivanja) ne suosjećam. Ali, Ethan "prepisuje" jer ne može naučiti, a htio bi.
26.02.2014. (14:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dobro- priznat ću i ovo- talentirana sam za predavanje. Čini se jednostavnim, ali nije. Možda je dio razloga i u tome što se postavljam iznad u odnosu na one koji su završili isti fakultet, a nesuvisli su, plitki, loši pedagozi i ljudi, imaju tako teške govorne mane da ne mogu normalno komunicirati, a koji konkuriraju na isti posao kao i ja. I svaki put me pobijede. Solipsist, što da ti kažem.
26.02.2014. (14:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Maksimalno mi je drago čuti da osjećaš slično kao i ja glede ovog Tea timea. :) Nisam te zaboravio... dosta toga sam si zabilježio da ti raspišem još pod ovom temom. Ma i tu osjećamo slično, tek će se razmotati do koje mjere, buš vidla. Nemamo ti i ja tu razilaženja, ne. Hm... upravo sam skužio da bih ovo ti također mogao zapisati i kao diftonško tea, što bi bila zgodna inverzija (čitajući se isto ali pišući drugačije) u odnosu na igru gore s tvojim imenom i vremenom za čaj (pišu se isto, čitaju drugačije). Pisat ću te odsad kao T, može? U tome je odmah sve sadržano - i zamjenica 2.l.j. i ime ti kako ga se čita i inicijal imena i vrijeme za naš čaj, a i vaša Teost. :) Ali sada evo opet moram na put, pa čim se vratim... od pitanja prepisivačine pa nadalje, redom!
23.03.2014. (10:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
''čitav roman o svom pseudo- studiranju'' ''Bila sam prva na listi jer su to bila jedina dva odgovora koja mi nisu bila točna. (...) potrefilo me da nije bilo JOŠ elementarnih pitanja. Osjećaj je svejedno ostao- nekako sam se provukla kao najveća prevarantica na fakultet bez glasovnih promjena. Valjda zato što je bilo tako očito, tako jednostavno i bjelodano, zato me nitko nije mogao prozvati za to, jer bilo je nemoguće da to ne znam! Isto je to istina i sad. Iako za sebe imam uredništvo lingvističkog časopisa, priznajem da je moje znanje manjkavo.'' ''oblije me hladan znoj kad oni krenu citirati Gundulića kao iz rukava, a ja ni ne znam o čemu se to ono pravo radilo'' ''a ja nikako da zapamtim točno iako već tisućiti put konzultiram gramatiku oko toga) i onda mislim kako ja nisam zaslužila tu svoju diplomu, a oni jesu. Da, ja se još uvijek ponekad osjećam nedostatno''
Kako sam ja uvijek didaktički pripravan za lekciju iz literature, evo i sad jednog odlomka u kojem sam se svojedobno jako prepoznao, munjom rezonancije koja me proparala u istom trenu kako sam pročitao (a tvoje riječi gore mi ju vratile u sadašnjicu). Kafkino Pismo ocu: ''Nikad se neću probiti kroz niže razrede osnovne škole, mislio sam, ali uspio sam, i čak dobio nagradu; ali sigurno neću proći prijemni ispit za srednju školu, ali uspio sam; ali sada ću definitivno pasti prvu godinu srednje škole, ne, nisam pao i uspijevao sam iznova i iznova. To, kako bilo, nije proizvelo nimalo samopouzdanja; naprotiv, uvijek sam bio uvjeren (...) da što više uspijevam, gore će ispasti. Često sam u svom umu vidio grozan zbor nastavnika (...) kako se sastaju nakon što bih prošao prvi razred, i onda u drugom razredu, kad bih to prošao, i onda u trećem razredu i tako dalje, da bi ispitali taj jedinstven, nečuven slučaj, kako sam ja, najnesposobniji i, u svakom slučaju, najveća neznalica od svih, uspio dopuzati čak do tog razreda, koji će me dakako, sad kad je svačija pozornost usredotočena na mene, smjesta ispljunuti van, uz klicanje svih punopravnih, sada oslobođenih te more.'' Javlja mu se kasnije i pitanje izbora karijere (ali sav vruć od vlastitog sadržaja koji je tražio kanalizaciju): ''Što mi je, u takvim okolnostima, bilo stalo do lekcija? Tko je bio kadar rasplamsati u meni iskru interesa? Lekcije su me interesirale (...) onako kao što se bankovni činovnik pronevjeritelj, još uvijek na svom poslu i dršćući pred mišlju o bivanju otkrivenim, interesira za sitni rutinski posao u banci za koji se još mora pobrinuti. Tako je malo, tako udaljeno sve bilo u usporedbi s glavnom stvari. (...) Kao dijete stalno sam, po tvom mišljenju, učio i kasnije stalno pisao. To nije ni izdaleka tako. Moglo bi se prije reći, i s puno manje pretjerivanja, da sam učio malo i naučio ništa. (...) Imao sam, čim sam počeo misliti, tako duboke tjeskobe oko uspostavljanja svoje vlastite duhovne egzistencije da sam bio ravnodušan prema svemu drugome. Židovski srednjoškolski učenici ovdje su često čudni, nalazi se na njima najnevjerojatnijih stvari, ali moju hladnu, jedva prikrivenu, neuništivu, dječje bespomoćnu do točke na kojoj postaje smiješna, grubo samodovoljnu ravnodušnost, ravnodušnost samodovoljna ali hladno maštovita djeteta, nisam našao nigdje drugdje (...) Jedino što je okupiralo moj um bila je briga oko samoga sebe, i to na najrazličitije načine. (...) Moj ukupan saldo obavljenog posla, kako na poslu (gdje, naravno, lijenost baš i nije upadljiva stvar i manje-više je bila držana u redu mojom točnošću) tako i kod kuće, je minijaturan; kad bi ti imao ikakvu ideju o tome, zaprepastila bi te. Vjerovatno uopće nisam lijen po prirodi, samo što za mene nije bilo ničega za raditi.''
18.04.2014. (04:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tvoje ponašanje na glotodidaktici podsjetilo me na moje na nacrtnoj geometriji, s brucoške godine. Kako sam došao iz gimnazije (dakle, ne iz srednje tehničkog smjera), bio mi je to prvi susret s predmetnim predmetom, osim toga je vladala strašna neka gužva na prvim predavanjima, u čemu se ja nisam uspio razabrati niti potom išta kužio na vježbama što bih trebao raditi. Ne samo ja, nego ogromnom većinom ljudi nisu to kužili (za nacrtnu i vlada fama da treba jedan period da bi se ''progledalo''), no svi ostali su ipak uredno precrtavali s ploče i pravili se da kuže što crtaju, ili barem da nešto rade. Izuzev mene, koji sam neskriveno iz vježbi u vježbe - čitao sportske novosti. Jer nisam niš kužio, a bilo mi glupo glumiti budalu, tobože da radim i kužim iako ne kužim. Nacrtnu sam naposljetku skužio i naučio sâm, iz knjige (kako najviše i volim), i to tek kada sam ju spremao za ispit. Na ispitu sam (sjećam se kristalno još uvijek) nacrtao sva četiri zadatka, i to sva četiri besprijekorno - jer jednom kad nešto naučim, onda to zbilja znam. Dođem na usmeni... dobijem da ponovo nacrtam aksonometriju kugle (jedan od četiri zadatka s pismenog) - ja nacrtao potpuno istovjetno kao prvi put, aha, sad je dobro nacrtano. Mislim si... kad se sve zbroji i oduzme, i na pismenom i na usmenom dakle bez ijednog propusta, 100% riješio, idealan test. Hoću li peticu dobiti? A ne - trojku! A iz vježbi - čitaj: serije matematičkih crteža smo svi precrtavali i predavali jedne te iste, uniformno, ali bi netko za istu stvar dobio 2 a netko 5 - zaključio mi dvojku. Najesen pak, kad sam polagao Nacrtnu II, dao mi je prvo dvojku iz ispita (iako sam ponovo sve bez greške riješio), a potom otvorio bilježnicu u kojoj su pisale ocjene iz vježbi (sve trojke od prve do zadnje), pa pred mojim očima 10 trojki zaključio u dvojku. :D Ne znam koja je pouka ove anegdote... vjerojatno da nije profesorima najbitnije krajnje znanje studenta (godinama poslije sam instrukcije držao iz tog predmeta), već dobro zapamte one koji se ni ne pretvaraju da prate, otvoreno se glupirajući ili čitajući novine. :)
18.04.2014. (04:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ali odlutah s pitanja prepisivačine. Ama, vaša Teosti, pa razumije se da o takvim vidovima prepisivanja koje navodiš mislim posve jednako kao T. Prepisati, pa još se buniti jer htjeti 5 (opet prepisujući)? Prepisati iz cinične pobude za budućim stjecanjem (materijalnim i statusnim)? Prepisati, kako si rekla: ''kao roboti bez duše'', da bi se na prijevaru iskamčilo nagrade, položaje, počasti, uhljebljenja? Znam da uopće ne moram to ni izreći da bi znala kako nisam takvo što imao na umu pri svojoj apologiji prepisivanja. Čak je suvišno moralizirati, logika je dovoljna. O opravdanosti možemo govoriti - istakla si i sama tu logiku stvari - jedino ako je prisutan element prinude. Djeca, rekoh, stjerana u školske klupe''... Dok ako nisi stjeran, nego si svojevoljno odlučio (slučaj faks), sigurno da se ne možeš ni pozvati na samoobranu iz nužde kao ono što bi opravdavalo činjenicu da varaš. Istina, postoje i na faksu slučajevi koji ulaze u sivu zonu. Pohađao sam, recimo - po sili obaveznog programa - kolegij ''Planiranje i organizacija građenja''. Položio sam tako što sam bezočno prepisao, nisam uopće pokušavao to učiti. Zašto? Jer je sam ispit postavljen kao farsa. Radi se o ustrojavanju gradilišta, izradi gantograma, troškovnika i sl... Potonje se npr. sastoji od gomile repetitivnih litanija - a kvaka je da profesor inzistira na identičnom tekstu kao u skripta, doslovno ni jedan zarez se ne smije razlikovati. Pritom trebaš ispisati puste stranice, opširno je to izrazito. Pošto je apsolutno nemoguće pri tolikim količinama gradiva naučiti sve tako u fotografskom presliku kako je traženo - upravo angažmanom, pokušavši učiti, garantiraš si pad. Neki zarez ćeš pogriješiti, nisi stroj, a onda moraš na usmeni, a to znači da iz kabineta nećeš izaći s ocjenom u indexu. Radi se o programatskom ohrabrivanju taktike prepisivanja: ona je bukvalno jedini način da prođeš. Nema dvojbe da je i profesoru to jasno, premda asistenti na samom ispitu glume budale i ne žmire, ne dozvoljavaju prepisivanje, moraš se dobro pomučiti da uspiješ (krvavo zaradiš svoju ocjenu!:)))). Primjer koji je zapravo srodan tvom s Ethanom Hawkom - ne doduše na prvu loptu, ali da na dubljoj razini. Hoću reći: najdublji kriterij tu nije moći ili ne moći zadovoljiti na pošten način (''Ethan prepisuje jer ne može naučiti, a htio bi'') nego to što se ne radi o pizdunskom cilju kao u onim gore slučajevima. Mi simpatiziramo Ethana u njegovom cilju - zato navijamo za njega, zato smo u našem bazičnom moralnom osjećaju suglasni s time da zaobiđe pravila (pa i varanjem). Njegova želja da ode na misiju u svemir izaziva u nama odobravanje i razumijevanje, čini nam se bez daljnjega opravdanije i smislenije i ljudskije da mu se ostvari ta želja nego što nam je stalo do ispoštovanja hladne regule. Ali isto ne vrijedi za potrebu recimo (evo je baš upala primjerčina) Milijana Brkića da ima akademsku diplomu zato da bi ispunio formalne uvjete za uvaliti guzicu na položaje. Pa i u manje đikanskim primjerima: potrebu za dokopavanjem titula koje donose prestiž i status.
18.04.2014. (05:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ostanimo još malo na ovom terenu sive zone. Da pođem od osobnog slučaja: najbliži mi je. Bila bi to posebna litanija kada bih ti sada krenuo odmotavati što me sve i kako nagnalo da upišem studij koji jesam. Radilo se o koktelu koji nije isključivo patetičan, sadržava i momente inercije, no - ne objašnjavajući sada podrobnije - bit će dovoljno reći kako ta moja odluka ne može biti okvalificirana u ladicu s onim ciničnima od gore, onim ''robotima bez duše'', tj. ne bismo mogli mojoj želji da dođem do cilja (završetka faksa) prekrižiti svaku simpatičnost na taj način. Međutim, dolazak do cilja, koji mi jest dakle usidren u intrinzičnosti i odabran po slobodnom nahođenju, a također i legitiman na strani simpatičnosti, ispunjen je ipak nizom posve neintrinzičnih silovanosti - i koje su upitne ne samo time što nisu intrinzične, nego i time što nisu niti smislene. Situacije (ne otkrivam ti sada toplu vodu, znam) u kojima mi je obezvrijeđena logika, u kojima sam naglavačke izbačen iz stanja razmišljanja vlastitom glave, ali se svejedno od mene traži da postavljene probleme riješim vlastitom glavom - a posađen u nedorečenosti. Uzmi samo onu uzrečicu po kojoj su ''dobra skripta i dobra informacija 80% ispita''. Što je isto kao da se kaže: uvijek si u nedoumici što i kako uopće učiti, jer vlada raspašoj, lako je otići u pogrešnom smjeru, gomila je stvari koja ostaje visjeti u zraku, da se snalaziš, sam istražuješ - po geslu da je to faks, i da studenti trebaju sami istraživati, baš ''studirati''. Da, ali pritom provjera znanja ne funkcionira po istom principu, ispipavajući posjeduje li student neki globalni kvantum znanja o predmetu, nego tražeći specificirane odgovore. Traže nazad striktno ono što nisu dali striktno. A postavljaju se i pitanja smislenosti otuda što testiranje, kao što često biva, zahtijeva napore i pripremljenosti što nemaju svrhu izvan čina ispita samog, kao i lažnosti šireg smisla, koja iz ovoga proizlazi. Recimo, kada sam polagao kolegij o projektantskim tipologijama školskih zgrada, što se više bližio dan ispita - ja sam o tim crtežima (za koje sam znao da se očekuje od mene da ih tog dana mogu reproducirati, za ocjenu ili pad), sve manje mislio u skladu sa smislom čitavog procesa, tj. projektantski, da naučim nešto iz seminalnih primjera, da naučim misliti problematiku preko njih; prestao sam mariti i razmišljati o naravi neke škole, koliko je dobra ili nije, sviđa li mi se, i uopće o čemu se tu radi, kakva ideja prostorne organizacije stoji iza; išao sam još samo za jednim: koliko je tu školu lako ili teško nacrtati, zapamtiti. Gledam u predložak - trebam zapamtiti sve ove brojke, proporcije, rasporede, sisteme, rastere, presjeke, izmaknuća, zavoje, sanitarije, stubišta, kojekakve detalje... I da, te regule vremenskih ograničenja, s vječnim žurbama, jurenjima, kovitlacima koji ne daju do daha, izbacujući iz stanja u kojem bi bilo moguće to proklamirano studiranje - jer, zbog prirode procesa učenja (da ne stoji s mirom ono što je jednom naučeno, nego se gubi, blijedi, stalno zaboravlja) - ja to moram u ograničenom broju dana sve, da bih imao u sebi kao cjelovit paket koji će me se tražiti na ispitu, u nekom času, tog i tog dana, u toliko i toliko ujutro, u ograničenom vremenskom okviru, npr. sat vremena, koji opet nema svrhe van samog čina testiranja (jer zadnji smisao zašto postoji taj kolegij nije u tome da ja nešto mogu nacrtati u sat vremena). Itd.itd. I poanta: ja to jesam upisao bez prisile, po slobodnom nahođenju, što bi po onoj formuli od gore značilo da varanje ni u kojem trenu nije opravdano - no vrijedi li doista taj imperativ patetičnog odnosa, odnosno isključivo poštenog pristupa, bez prepisivanja, za one prepreke do mog legitimno motiviranog cilja koje su same već unaprijed u raskoraku s tim ciljem, odnosno vlastitom svrhom? Jesam li dužan i na njihovo svladavanje biti legitimno motiviran ili mogu i cinički? Ali na ovoj smo točki tek zagrebali po centralnom aspektu stvari - koji ne mogu sada otvarati, prenakrcan mi je značajima, a ja već preumoran. Nastavit ću...
18.04.2014. (05:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Joj joj, tako bih svašta odgovorila, ali neću ti "upadati u riječ", pričekat ću da razviješ "centralni aspekt stvari". Mislim da isto mislimo, tj. znam da isto mislimo, zato ne bih htjela sada reći nešto što ćeš ti ionako reći!
18.04.2014. (10:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne sjećam se više koju sam točno misaonu liniju ovdje htio dopisati tada, lani, no vjerojatno je bilo nešto što uviđam i sada kad čitam. Mogu povezati konce i bez da se sjetim. Na ovome smo ostali: ''I poanta: ja to jesam upisao bez prisile, po slobodnom nahođenju, što bi po onoj formuli od gore značilo da varanje ni u kojem trenu nije opravdano - no vrijedi li doista taj imperativ patetičnog odnosa, odnosno isključivo poštenog pristupa, bez prepisivanja, za one prepreke do mog legitimno motiviranog cilja koje su same već unaprijed u raskoraku s tim ciljem, odnosno vlastitom svrhom? Jesam li dužan i na njihovo svladavanje biti legitimno motiviran ili mogu i cinički?'' Ali to je za mene tek prva razina - i nipošto najvažnija - zašto imam problem s etikom ugrađenom u obrazovni sustav, s njenim raznim moralizmima (između ostaloga, pitanje prepisivanja). Nije tek do pitanja prinudnosti (koja karakterizira školu, ne i fakultet), te ostalih pogrešnih metoda u procesu prenošenja znanja, nego otpor imam i spram tog znanja kao takvog.
20.08.2015. (20:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U Guzici sam spominjao Gombrowiczev posjet Njemačkoj '64, nakon četvrt stoljeća u Argentini, kad promatra poslijeratne Nijemce: ''ono što pritišće kad se ima posla s njima, jest svijest da se tu igra ozbiljno: to je narod nimalo drugorazredan, nego onaj koji ide u prvoj liniji''. Upada u oči pri toj prvorazrednosti naglasak na tehničku stranu: ''lice elektrotehničara koji popravlja vodove u liftu, usredotočeno, bolno, gotovo mučeničko''. Takvo je lice neobično rašireno i možda najupečatljivija karakteristika nove generacije Nijemaca: kreativnost, sposobnost, ali koja je tehničarska po prirodi: ostvaruje se kao ingenioznost ne u bavljenju sobom, ne više Bitkom kao nekada, već - nečime drugim. ''Za vrijeme čitavog mog boravka u Berlinu, nije mi naišao nijedan Goethe, Hegel, Beethoven, čak i ništa što bi me izdaleka podsjećalo na njih. Sigurno ima dosta sjajnih tehničkih talenata, ali genijalnost - ona duhovna - bježi iz ljudi u proizvod, u stroj, svira u frčanju transmisijskih kaiša, tamo su genijalni... van sebe...'' Drugom prilikom, dok je sjedio u kavani s pjesnikom Helzerom, uđe 20-ak osoba, spajaju stolove, pita Gombrowicz Helzera tko su ti, kaže ovaj: stručnjaci. Ali što je to, što se ovo zbiva, kao da neki ''mrtvac'' sjedi s njima i pije? ''Kad bi čak i sjedio s njima neki mrtvac - objasni vrijedno - ipak uzmite u obzir da oni kao stručnjaci tako baš puno nisu ovdje prisutni, čak bi se moglo reći da su odsutni, jer napokon, stručnjak valjano postoji samo u svojoj struci, te njihovu odsutnost nekako ublažava prisutnost mrtvaca, koji, da se tako izrazim, je s njima i nije. Govorio je to polako i, možda, s izvjesnom suzdržanošću ili kolebanjem, ja pogledah po dvorani i moradoh u duši priznati da svi tu zapravo i jesu... a i nisu... jer sjedeći tu, za kavom, oni su ipak bili negdje drugdje, svaki u svojoj struci, u svojoj kancelariji. Pa ipak u Berlinu ta nepotpunost postojanja (koja je dopuštala privid, fatamorganu, perverzije i druge zloupotrebe), s kojom sam toliko puta imao posla u Poljskoj, u Argentini, imala je u sebi svu ozbiljnost njemačke tehnike i njemačkog rada, san je laž, a Bog istina, možda i nisu bili tako puno stvarni, ali bili su oni koji ostvaruju... te onda stvarni u svom djelovanju, a nestvarni u svom postojanju?''
20.08.2015. (21:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Gore sam pričao o svom nesuglasju s etikom zasluge prisutnom u diskursu ''zašto bi oni koji su se trudili i naučili dobili istu ocjenu kao oni koji su prepisali?!'' Ali važno je bilo da sam taj prizor iz menze s. doma nastavio neposredno na onu epizodu s bljeskom jednostavne istine: ''nemati humanističko obrazovanje = biti naprosto neobrazovan - bez obzira na specijalističke titule, ma i najvišeg ranga''. No, i to je samo približno pogađanje, jer istinsko obrazovanje - da se ne bi radilo o znanju otuđenom od bića - može biti jedino ono iz humanističkog sektora, no obratno ne vrijedi: neko humanističko može svejedno biti od otuđene vrste. Stoga sam oslovio gore i pravi, precizni kriterij: radi li se o obrazovanju čija je svrha korištenje čovjeku ili korištenje čovjeka. ''Njihov moral je da koriste, budu korisnima i onda na toj osnovi honorirani.'' Stara je ta priča o dvije sorte edukacijskog cilja. Kada je, recimo, Montaigne pisao svoje Oglede aktualno je bilo 16. stoljeće - pismenih je malo, škola i obrazovanje su elitistički znamen. A kad se uči, onda se precizno zna što se uči: matematiku-gramatiku-dijalektiku-grčki-latinski-pravo. Mladi Michel prolazi kroz takav trening u prestižnoj školi u Bourdeauxu, a zatim kao i svi koji završe prestižne škole i steknu normirani program učenosti, postaje javni ili sudski funkcioner... No, sve mu je to skupa ubrzo dojadilo. Prodaje svoju službu (tako se to tada radilo) i epikurejskom se gestom povlači iz javnog života u dokolicu svoga zamka - čitati i pisati kako mu dođe. U svojoj biblioteci od 1500 naslova daje uklesati čuveni natpis: ''Godine gospodnje 1571, s 38 godina, zadnjega dana veljače, na svoj rođendan, Michel de Montaigne, već odavno umoran od sudske i javne službe, ali još u punoj snazi, povukao se u naručje učenih djevica, gdje će u tišini i bezbrižnosti provesti ono malo što mu ostaje od života, već preko pola puta. Ako sudbina dozvoli, dovršit će ovo boravište, ovo slatko drevno utočište, koje je posvetio svojoj slobodi, miru i dokolici.'' Dosta mu više bilo dosadne učenosti na način obaveznog programa matematike, gramatike, dijalektike, grčkog, latinskog i prava! Odsad dolazi u obzir jedino više slobodan stil, koji mu bolje prati trenutno raspoloženje. Karakterizirano neobaveznošću: ''Tu listam čas jednu knjigu, čas drugu, bez reda i plana, nadohvat; ponekad razmišljam, ponekad bilježim i diktiram, šetajući gore-dolje, svoja razmišljanja...'' Umjesto da on koristi, odsad će ga u knjigama i procesu znanja zanimati jedino kako da se koristi njemu. ''Rado se vraćam na temu besmisla našeg obrazovanja: nije mu cilj da nas učini dobrima i mudrima, nego učenima. I uspjelo je. Nije nas naučilo da tražimo vrlinu i da prigrlimo mudrost: utuvilo nam je njihovu izvedenicu i etimologiju. Mi znamo deklinirati vrlinu, ako je već ne znamo voljeti; ako ne znamo što je to mudrost iz iskustva i prakse, mi to znamo u riječima i napamet.'' Ovaj je citat obojan prirodom školovanja u njegovo doba, koja više ne odgovara onoj iz našeg, pa otuda moguć izvor nesporazuma u pojmu ''učenosti''. Ali treba shvatiti poantu: Montaigneov je obrat zasnovan na obratu od altruizma prema egoizmu. U francuskoj renesansi, edukacija s altruističkom premisom (službovanja) je bila privilegija elite i manifestirala se kao bjelokosna učenost. U današnje doba, edukacija s altruističkom premisom je demokratska stvar i manifestira se kao inicijacija za tržište rada; znanje je roba.
21.08.2015. (02:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Montaigne se pitao zašto učeni postaju učeni; čime su na dnu svog bića motivirani na to? ''Onaj onamo, sav slinav, krmeljiv i prljav, koga vidiš kako u ponoć izlazi iz sobe za rad, misliš li da on po knjigama traži kako da postane čestitiji, zadovoljniji, mudriji? Ništa od svega toga. Umrijet će tu ili će otkriti potomstvu metar Plautovih stihova i točan pravopis neke latinske riječi. Tko je taj koji neće rado trampiti zdravlje, spokojstvo i život za ugled i slavu, najnekorisniji, najbezvredniji lažni novac kod nas u optjecaju.'' Pa zar ga ti stihovi i taj pravopis doista baš toliko pogađaju u dušu? U knjizi Schopenhauer kao odgajatelj mladi akademski građanin Nietzsche ogledava se oko sebe u potrazi za odgovorima na takva pitanja. On tu daje više motivacijskih faktora krvavog ponoćnog rada stručnjaka/učenjaka, od čega za ovu priliku izdvajam, pod jedan, ''motiv zarađivanja kruha'' (gdje se istini ''služi ako je kadra direktno dovesti do plaća i viših položaja, ili barem steći sklonost onih koji mogu dati kruha i počasti)'', te pod dva, ''poštovanje spram ostalih učenjaka, strah od njihova nepoštovanja, rjeđi, ali viši motiv od prethodnoga, no ipak još veoma čest. Svi se članovi ceha međusobno nadziru na najzavidniji način, kako bi zaista po imenu svoga izumitelja bila krštena istina od koje toliko mnogo toga ovisi: kruh, služba, počast. Strogo se drugome ukazuje svoje štovanje za istinu koju je otkrio, da bi se dug ponovno zatražilo natrag ako se jednom i sam otkrije istinu. Neistina, zabluda zvučno će eksplodirati, kako broj suparnika ne bi postao prevelik.'' Za suvremeni obrazovni sistem vrijedi ona Sloterdijkova (imaš je isto gore) da se radi o ''parodiji misli o razvoju'' i da se preokrenutost naglavačke cijele stvari (umjesto da proces saznanja koristi čovjeku, čovjeka se teše u znanju da bi ga se koristilo) najviše očituje u tome da se učitelji pretvaraju u puke ''vođe treninga u tečajevima nekog od života udaljenog stjecanja znanja. Sveučilišta i škole vježbaju shizoidnu igrariju uloga, u kojoj demotivirana, bezizgledno-inteligentna mladež uči dostići opći standard prosvijećene besmislenosti.'' Kompletan slijed škole i sveučilišta - jer to je zajednički, neodvojiv sustav - preparira nas da budemo kotačići u mehanizmu neke struke i funkcioniranja društvenih mehanizama. Umjesto dostojne sebičnosti, da se kompromitiramo ciničnim altruizmom. Gombrowicz svom Dnevniku 1961. povjerava odium prema jedinki kotačiću: ''Liči na cijev koja propušta hranu, ali je ne vari; nikad to njegovo znanje ne postaje u njemu njegovo osobno; on je od glave do pete samo oruđe, instrument. Razgovara se s takvim profesorom kao s ribom izvađenom iz vode, svaki od njih umire ako ga izvučeš iz njegove struke (...) Slijepi zidari koji redaju ciglicu na ciglicu, ali koji ne znaju što grade! Oni su radnici! Oni su suradnici! Ako je jedan rekao a, drugi govori b, a treći c, i tako se stvara dominirajuća Rečenica, svaki je funkcija svakoga, svaki se služi svakim, svi su uvijek sluge...'' Montaigne je bio prvi koji artikulira pitanje opravdanosti zlopaćenja gradivom iz školskog programa (u tadašnje doba, rekli smo, matematikom-gramatikom-dijalektikom-grčkim-latinskim-pravom). ''Učenost je jedina vrijednost koju učenjaci koji se bave ocjenjivanjem knjiga priznaju, a naobrazba i erudicija jedine intelektualne djelatnosti koje dopuštaju. Ako ste pobrkali Scipione, nemate više što pametno reći, zar ne! Prema njihovu mišljenju, ako ne poznajete Aristotela, ne poznajete sebe.'' Montaigne odbacuje tu stručnjačku učenost kao nešto samosvršno, što služi stjecanju statusa putem pružanja i naplaćivanja društvu altruističnih stručnjačkih usluga (kod njih tada: javne službe), no je de facto beskorisno za njegovu egoističnu ambiciju obrazovanja samo za vlastitu svrhu. Ima li moja cijenjena osoba što od toga? No, pa to je sve za nju ipak pusta gnjavaža... ''Među našim uobičajenim radnjama, od tisuće nema jedne koja nas se zaista tiče.''
(Nisam gotov, ali umoran sam već, nastavit ću sutra...)
21.08.2015. (02:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Podsjetila si me svojom rezignacijom nad katedrom, a također i opažanjem o iluziji superiornosti, na profesora Luriea iz Coetzeeove Sramote, dosta doduše starijeg od tebe, kojeg je odavno ''prestala iznenađivati količina studentskog neznanja. Žive u dobu poslije kršćanstva, poslije povijesti, poslije pismenosti: žive kao da su se jučer izlegli iz jaja.'' Luriejevi studenti (studenti k'o studenti, učenici k'o učenici, svugdje i uvijek isti) ''dok govori, gledaju kroz njega'' - a ''njihova ga ravnodušnost vrijeđa više nego što priznaje''. Ipak uredno sve obavlja što mu je posao. ''Mjesec za mjesecom priprema, prikuplja, čita, ocjenjuje im radove, ispravlja im pogreške, pravopis i sintaksu, ispituje njihove slabašne argumente, na svakom uratku ostavljajući kratak i obziran osvrt. Nastavlja poučavati jer ga to ispunjava živošću; pa i zato što ga to uči poniznosti, omogućuje mu da spozna svoje vlastito, pravo mjesto u svijetu. Nije propustio primijetiti ironiju: onaj koji dolazi poučavati, nauči najvrijedniju od svih pouka, dok oni koji dolaze učiti, ne nauče ništa.''
16.02.2014. (17:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Oh Perce, slično je, ali ne i isto, jer kažeš "studenti k'o studenti, učenici k'o učenici", ali ja prijeđoh iz škole s trogodišnjim zanimanjima u, ironije li, hijerarhijski "bolju", poželjniju školu- i tek se tu susrećem s katatoničnim licima, s nezainteresiranošću, pljuvačkim stavom prema svemu, svemu.
Ne znam jesi li gledao film "Jaganjci i lavovi" Roberta Redforda u kojem, između ostalog, student i profesor razgovaraju o razlozima studentova sve slabijeg pojavljivanja na predavanjima i nepostojećeg truda (nasuprot početnom zanosu pri prvom susretu s kolegijem) i student profesoru (doduše ponekad naivno i neuvjerljivo) lijepo objašnjava razloge svoje nezainteresiranosti:
I get to be one of those turds in DC- and I do mean pure pieces of shit -who make our laws? I get to be a doughboy who parts his hair like everyone else? The guy who never says anything though he never stops talking. Do I get to be the guy who lectures you on morality while a page jacks me off under the table? Oh, yeah, please. The guy who funnels away a million and bawls like an evangelist when he's caught. And how many never get caught, Doc? Hey, if that's something bigger than being a good Joe with a good job, fuck it.
Yeah, that's where you lost me.
Ali ne, Pero! Oni nemaju misli! U potpunoj prividnoj demokratizaciji medija i "sudjelovanju" svakog pojedinca, bio on lažno moralističko govno, regular Joe ili što treće, njihov odgovor na kakofoniju svih tih tuđih misli, na neoliberalizam, na simulaciju stvarnosti, na "slobodu izražavanja" koja im je dana dokle god ne pokušavaju dekonstruirati ideološku pozadinu te ekstremne demokratizacije- njihov odgovor na sve to ne postoji! Ne, nije odgovor tišina, nego ona klasična Vrli Novi Svijet, 1984, Davač, Mi uspavanost.
Umjesto odgovora, oni se zadovoljno prepuštaju kupki u loncu dok ih netko sporo kuha.
No istovremeno, postavljaju se miljama iznad mojih prijašnjih, trogodišnjih učenika, a uistinu su u krivu. Naravno, oni su savršena djeca ove zbilje, jer otvorenost društva i globalizaciju koriste kako bi drugima prijavili što su taj dan pojeli, svakoga dana jednako fascinirani kao i prethodnog. Nije, rekla bih, problem u učenicima niti u mladima, starima ili bilo kojoj drugoj kategoriji- sasvim je slučajno zbog moje profesije ispalo da njih prozivam.
Problem je u umišljenim blagodatima slobodnog društva- gdje je mehanizam samozavaravanja postao perpetuum mobile i nitko više nije svjestan da živi u duboko manjkavom društvu.
16.02.2014. (19:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
creativa
uh povezala si dvije stvari od kojih me ova druga osobno boli, kad vidim kako se moja djeca odnose prema učenju i knjizi. ne da se hvalim, ali fakat je ovo: bio sam u braku, imao dijete , radio 6 mj. preko student servisa, moji mi nisu ništa pomagali pa sam opet na ETF-u davao godinu početkom srpnja, ovi danas bi to studiranje razvukli do penzije, em što ti kažeš jer ih usmjeruju krivi likovi, em imam osjećaj da im je to u njihovim glavama povezano sa odrastanjem i svijetom odraslih tj. kao da im je škola posljednji bastion djetinjstva koliko god to čudno zvučalo, kao da nekog tzv. mladenačkog doba neće biti. eto laik sam možda i griješim. no što se tiče primitivizma, sretao sam ljude koji su bili primitivni a imali su i jako visoke škole , bili doktori i profesori, a u duši su u stvari bili sitni šverceri i kao da im je ta titula samo bila paravan ili ulaznica da taj sitni šverc nastave i u visokom društvu. isto tako sve oni znaju i sve su pročitali, kao možda ti i ja, i svi drugi načitani ljudi , ali to nešto u njima, neka odluka, neki temelj, možda i kućni odgoj tjeraju ih da to svoje primarno istresu sa jezika prije nego im mozak pošalje točnu, pristojnu i kulturnu informaciju (i napisao bih i provjerenu) . Isto tako radi se i o pojedincu kao mislećem biću koje ima svoje mišljenje i masi koja ima zajedničko. Čitao sam neke sociologe koji kažu da je najveći problem postkomunizma u tim zemljama upravo to: osobni stav i stav grupe. Sloboda i smjelost da kažeš nešto što grupa ne misli. Kad nas proizvaju da ne volimo Srbe, Židove, pedere, lezbe , crnce i sl, mene više muči što je bilo tko tko drugačije misli, pa bio i Hrvat i katolik, gore šikaniran od strane ostalih Hrvata katolika, nego sve prije navedene grupacije i tretira ga se kao izdajicu. Potvrdu tog mog zapažanja dobio sam u slijedećim kratkim citatima koje je napisao J.P Sartre u Mučnini " Nije mu potrebno da ga dugo gledaju, pa da pogode da je mislio poput njih, točno poput njih o svim prednostima u službi njihovih malih uskogrudnosti i tvrdokornih nazora...da brane svete nazore, zdrave nazore, koje su nasliejdili od svojih otaca" usput rečeno dodao bih: iste te očeve i majke ne poštuju za života i jedva čekaju da što prije umru da sve ostave svojoj mladoj zdravoj pametnoj djeci koja nisu u stanju ništa stvoriti...
16.02.2014. (20:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Izdvoji vrijeme, pristižem na jedan oduži tea-time, kad smo već kod sata engleskog! :)
Osobno sam tijekom školovanja imao velike probleme, otpore, iskazivane revolte i polemike prema onome što se od mene s katedri tražilo - kako za srednje škole, tako i na faksu. Premda na fakultetu koji nominalno bi trebao odgajati drugačiji princip, svejedno je bio prepunjen paradigmom ''vječitog pedagoga'' (vidi §9) koja mi nije odgovarala, kao ni inače što mi ne odgovara posjednutost na Guzu. Ah, koliko sam samo puta - ja, niži! -pokušavao odmjeriti snage svoje sitne i nevažne pojedinačne gluposti s njihovom stoljetnom skupnom pameću - višom! - i uvijek bi to loše završavalo (po mene, dakako). ''No, no, mali'', govorili bi, mašući kažiprstom gore-dolje, negativno se izražavajući o mojim performansama i savjetujući me da ''poradim malo na gradivu''. Pitali bi me što znam o kliznoj oplati i o barunu Hausmannu, o nekoj tamo katedrali u Parizu i nekakvoj, kažu, jako velikoj crkvi u Rimu, trenutačno bi ustanovili da pričam sve same ''floskule'', i da je ono što govorim samo hir, neznanje, grimasa (pakost?), otkrili bi - aha! - da nisam u stanju reći kako glasi jednadžba gubitka topline, da ne znam rješavati diferencijalne jednadžbe niti nacrtati presjek krilnog prozora, da loše baratam restauratorsko-sanacijskim tehnikama i metodama, da pojma nemam tko je napravio prvu robnu kuću i kad, te konačno - kao vrhunac studentske lošosti i nezrelosti (nemoralnosti?) - da mi uopće nije poznato kako se zvala druga žena Alvara Aalta!
Nisam se mogao braniti, uvijek bi me izdao glas: u odsudnom trenutku, umjesto da govorim normalno, ja bih... ppp... propiskutao. Taman u momentu kad bih krenuo protestirati, obratili bi mi se onako kao što se obraća klincu uhvaćenom s prstima u pekmezu - ukebani klinac više nije mogao protestirati, samo bi oborio pogled, pocrvenjevši sramom ukebanog klinca. Preplavio bi me pubertet, cijeloga proželo ono moje davno - tako sam mislio - davno prevladano zelenilo, ta tako mrska i ponižavajuća, prikačena mi uloga malog zelenog. Uzalud samosvijest, jer zaustim, ali riječi niotkuda, jedino mi preostane podići dva prsta (kao da molim za u vece) i... ppp... propiskutati da neću više nikad, da ću se popraviti.
Upisom mi je dodijeljena rola bojažljivog omladinca, koji smjerno i stidljivo trčkara za profesorima, povlačeći ih s podaničkim podozrenjem za rukav, moleći ih za stručnu pomoć i minutu vremena, i još pri svemu tome bivajući kompromitirajuće mladolik, zatim čekajući beznačajno na hodnicima, proizvodeći referate (koje nitko ne čita), šrafirajući armirani beton, fotokopirajući na kile kupusastu, glomaznu ''literaturu'' i ''skripta'', štrebajući što i kako mu je rečeno, umiljavajući se degradirano i nezatomivo strepeći kakav će dojam oni, viši (u daljnjem tekstu: Viši), steći o njemu - nižem. Ili usjednuto sjedeći u klupama, kao Guzom prišarafljen, dok Viši vertikalno apsolutizirani u svojim stojećim pojavama sa štapom u ruci kojim pokazuju, određuju, ravnaju nebom i zemljom. Ne kažem, mene osobno nije nitko nikad posebno šikanirao, ali čim bi me Viši npr. ugledali u svom kabinetu, odmah bi mi natočili čašu mlijeka ili me nutkali bombonima i govorili: ''gu, gu, mali'', ''mali, mališane, ma bit će sve u redu... samo treba raditi''; i još bi onda govorili: ''ajde, ajde'' ili ''slatkog li mališana'' ili ''slobodno uzmi bombon''; ili navaljivali opet ''de de'' i ''gu gu'' i ''treba učiti'' i ''samo treba raditi'' (i onda bi još puno puta to ponavljali).
Ovo ti pišem ponukan spomenom Jaganjaca i lavova, koje nisam gledao, ali da jesam - sudeći po citatu koji si izdvojila - sjeli bi mi kao kec na desetku za nešto što sam 29.1. kod sebe (možda si čitala, možda nisi čitala) blogoimenjaku Percu odgovorio. Radilo se o onome što i ti ovdje tematiziraš: dijalektika đačke/studentske nezainteresiranosti kao s jedne strane golo ignorantske, katatonične, znak tuposti i indolencije (kao kod ''valley girls'' ili tvojih sadašnjih učenika), no s druge strane, odnosno kod nekih, i opravdane, jer emancipacijske (kao studentove u filmu, ili Percetove). Emancipacijske spram same te paradigme obrazovanja kao posjednutosti na Guzu u ime obaveznog programa kojim se od mene traži gomila napora i ulaganja s kakvim bivam modeliran i odvođen u nešto što zapravo ne želim biti, za što nisam skrojen - i ne samo to, nego i što ocjenjujem kao osobni nazadak.
I get to be a doughboy who parts his hair like everyone else?
24.02.2014. (10:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Nedavno je jedan od onih liječnika turned političara u medijima reklamirao svoju ideju za projekt ''Hrvatska Florida'' - pak sam nazočio kada se to kritički prodiskutiralo na izvjesnom fejs wallu. Zapala mi je za oko ova rečenica koju je izgovorio (moj bold): ''U protestantskom mentalnom duhu stariji ljudi ostaju sami kod kuće, bez svoje djece, za razliku od kršćanskog mentaliteta''... Prokomentirah: ''Dalmatineri su prepoznatljivi po bijeloj dlaci s karakterističnim crnim mrljama, energičnoj naravi i ušima priljubljenima uz glavu, za razliku od pasa''... Ali razlog zašto to prepričavam je u odgovoru vlasnice profila (inače novinarke specijalizirane za zdravstvo, izuzetno bogatog i visprenog intelekta): ''retorika me ne čudi, medicinari nemaju nikakvo humanističko obrazovanje. Dakle, neobrazovani su'', otpisala mi je.
Jednostavna misao, no prožeta bljeskom iznenadnog izricanja naglas i bez krzmanja jednostavne istine koja inače ostaje prešućivana: nemati humanističko obrazovanje = biti naprosto neobrazovan - bez obzira na specijalističke titule, ma i najvišeg ranga.
Ta mi se asocijacija javila čitajući onu tvoju rečenicu: ''Moja će djeca jednoga dana biti akademski građani jer su se našla u krivom trenutku na kraju srednje škole i bit će skandalozno neobrazovani, plitki i priprosti''... (Znam, znam, ti si time imala nešto malo drugačije na umu, odnosno u širem zahvatu, od pitanja tipa obrazovanja - ali stay with me još malo.)
Sjećam se razgovora koji sam vodio s jednim asistentom na ekonomiji, tada još novopečenim. Pričali smo o tome kako mu je na poslu, kako čuva studente na ispitima i ostalo što se već pita kad se tako priča. Sjećam se da se bio izrazito negativno odredio, čak s ljutnjom, naspram onih koji prepisuju. S nama je bila i mlada profesorka (srednjoškolska) koja mu je davala ''potpuno za pravo''. Razdražila me ta njihova pedagoška, prosvjetarska sporazumnost starog kova (a tako mladi!), pa sam ne bez izazovnosti u tonu primijetio kako, što se mene tiče, nema ničega lošega u prepisivanju. I štoviše, toplo pozdravljam - da je to upravo znak zdravlja, normalnosti, da je baš to još najispravnije što učenici i studenti posađeni u svoju magareću situaciju mogu učiniti. Svakome bih preporučio (nastavio sam prkosno) da na glupom ispitu vara kako zna i umije. I sam bih prepisao - i ponosim se time! Rekao sam: do koje samo mjere moraju biti iskvarena ta djeca da se stjerana u školske klupe još diče poštenjem u učenju! Fuj! - izrazih gađenje. Nisu me shvatili. Nisam uspio ni dovršiti, uzvrpoljiše se, nakostriješiše, izgubiše strpljenje, počeše uglas protestirati: zašto bi oni koji su se trudili i naučili dobili istu ocjenu kao oni koji su prepisali?!
Bilo je to u menzi, SD Cvjetno naselje. Uopće, sedam godina proveo sam po zagrebačkim studentskim domovima - upoznavši, između ostaloga, što ima iza kulisa većine ''ratnih'' soba. Imali bi ukupno pet knjiga na policama i svih pet bi bile isključivo stručne fele: priručnici, udžbenici iz nekog faha ili fahidiotske niše. Mimo toga nisu čitali ama baš ništa. Svakodnevica im se prelamala u alternacijski ritam štrebanja s nosom u skriptama i namrštenim čelom (kao faza naprezanja, u nasilnom trpanju u sebe nekog znanja otuđenog od bića) te potpunog puštanja mozga na pašu: video igre, hollywood, lake note i ostalo u vidu frivolne industrije zabave (kao faza opuštanja). Ništa od toga nije problem po sebi, ali jest problem ako se ''slobodno vrijeme'' ne sastoji od ničega osim toga. Samo te dvije faze: struka-zabava-struka-zabava-struka-zabava (dobro, i spavali su). Kako ja to shvaćam, ideja studiranja trebala bi biti u točno suprotnom konceptu: da ''slobodnog vremena'' praktički niti ne bude, nego si uvijek u bavljenju onime što te zanima, što proučavaš - no sada s tom presudnom razlikom da ne mrštiš čelo, ne moraš sebe tjerati, intrinzično si zainteresiran, jer (uvjet takvog koncepta) ovdje više nije posrijedi znanje otuđeno od bića; pa tako, dok ne postoji slobodno vrijeme, zapravo ništa drugo i ne postoji nego slobodno vrijeme. Ali koncept im nije zaživio: nedajbože zamarati mozak još i onda kad ne moraš po sili dužnosti - mozak je nešto čime se služi isključivo u neprijatne svrhe, za rad, koji je kuluk. I u tome je ključ čitave paradigme na kojoj počiva naš obrazovni model. Mozak isključivo u neprijatne svrhe.
Zašto sam podozriv prema Stručnjacima & pretendentima na Struku - i povremeno čak neprijateljski raspoložen? Jer u njihovim glavama vlada etika zasluge. Učenje je trpljenje, bol, nešto što se čini kao i sa svakom šljakom - za plaću, iz očekivanja da se bude obeštećen za uloženi trud. Zato se međusobno mjere metrom pravednosti i poštenja u obeštećenju; tko je koliko zaslužio. To je u svojoj jezgri puritanski obzor; ono kantijansko ''iz dužnosti''' - ići protiv sebe kao vrlina. Njihov moral je da koriste, budu korisnima i onda na toj osnovi honorirani.
24.02.2014. (11:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Zašto kod nas ljudi idu u školu? Ne da nauče - rekao je jednom Đoni B. Štulić - nego da dobiju diplomu. Da tako stignu do nekog položaja i vrate onima koji su ih nekad zlostavljali.
Kad mladi ljudi sinovi i/ili unuci seljaka - a na ovim prostorima svi smo manje-više sinovi i/ili unuci seljaka - kreću u život, jedna od najvećih motivacija je, ne treba sumnjati: postati gospoda.
Zašto učenje i obrazovanje? Jer je to ''ulaganje u sebe'' - ''investicija a ne trošak''. Učimo (mukotrpno, dakako, kao činjenje nečega što inače ne bismo, što ne želimo, što nas gnjavi) zato što ćemo na toj osnovi zatim biti društveno honorirani (imati fine plaće i biti gospoda Stručnjaci).
Ovako se to govori: ''Obrazovanje je ključ koji otključava potencijal svake organizacije i otvara vrata rastu, pa čak i u vremenima snažne kompetitivne utakmice. U društvima znanja, kakvima se smatra i Hrvatska, edukacija predstavlja investiciju, a ne trošak, kako se do sada smatralo.''
Dajte mi neku kantu da se izrigam, molim vas.
Recimo, liječnička struka je još uvijek, čak i kod nas, na samom vrhu onih koje donose položaj, status, pa i novac. Pa i treptanje okicama podređenih sestara, i glavnih i pomoćnih. Zato će sinovima seljaka prilično rasti zazubice. Istina, selekcija je brutalna, studij je dug i mukotrpan, pa to ohladi neke, ali još uvijek možemo komotno reći: proporcionalno tome kako medicina donosi visok status će na njemu i biti pojačan postotak onih koji su prvenstveno motivirani tom malograđanskom silom društvenog uzgona: postati gospoda, prijeći na planu fasade u viši statusni razred. Zašto, dakle, uopće nije nelogično da natprosječno velik broj liječnika se kasnije sramoti kao političari? Zato što je ulazak u politiku motiviran na isti način. Politika daje status, novac i moć - a naposljetku, političari su (posebno kod nas) i medijske zvijezde par excellence, oni su selebritiji. (A naravno da je za sinove seljaka biti selebriti automatski jednako biti gospoda.) I medicina i politika pojačano privlače isti tip osoba za kandidate - u tome je stvar. Pokondirene tikve.
VASILIJE: Šta je to? Evice, šta je tvojoj materi?
FEMA: Dragi moj, ovo nije Evica, ovo je frajla mamzel. Kod noblesa se ne govori ti, nego milostiva gospođa.
VASILIJE: Zaboga, gde sam ja?
FEMA: Ti si kuću pomeo, dragi moj. Ti si može biti tražio proste ljude, pa si došao kod noblesa.
VASILIJE: Ta ja nisam lud, koliko sam puta dolazio dok je još i pokojni majstor živeo.
FEMA: Riftik, opominjem se, kad je hteo za pedintera stati.
VASILIJE: Kakav pedinter, kad ste mi obećali Evicu?
FEMA: Šta, mamzel tebi obećala? To je grubijanstvo. Jokan, Jokan, kumte pisli her, virfte grubijana hinauz.
VASILIJE: Ta nemojte se šaliti, majstorice nego ja sam došao da pitam kakve ćemo haljine za Evicu.
FEMA: (podboči se): Molim te, kaži mi, s kim misliš ti da govoriš?
VASILIJE. Zar vi niste Fema, pokojnog majstor-Pere opančara žena?
FEMA: Ja opančarova žena, u ovi 'aljina opančarica? Ah, same daske moraju od žalosti plakati!
VASILIJE: Ali zaboga, koliko ste me puta nazvali vašim zetom?
FEMA: Ti moj zet, s ovim izdrtim laktovima? Sad će me smesta groznica uhvatiti.
VASILIJE: Ali zaboga, majstorice ...
FEMA: Ta trista te vraga odnelo, nisam ti ja nikakva majstorica... Taki mi se vuci ispred očiju, nemoj mi smraditi sobu s tvojim 'aljinama.
VASILIJE: Slatka majstorice ...
FEMA: (uhvati ga za ruku): Marš iz moje kuće, traži majstorice kod tvoga oca, a ne kod noblesa. uh! (Najedanput ga pusti.) Uh! usmradila sam ruku! (Duva u ruku, pa je posle briše maramom.) Sad je moram tri dana prati, dok je opet u nobles dovedem.
Od neškolovanih umova nesnosniji su jedino ono školovani. Šepure se i govore o važnosti obrazovanja. ''Hajde dijete u školu, pa da i ti budeš pametan!'' Kako to samo neumjesno zvuči - ha ha, pa što bi oni još imali s pameću?! Ta oni su radnici, manuelni, to se da prstima napipati! Ne zna što je iluzija superiornosti tko nije svjedočio prizoru provincijskog inženjerčine, ljekarke ili pravnika u preduzeću što nosom paraju nebo svoje palanke - s intelektom kao akademski prefabriciranim škrgama, kemijski očišćeni od prirodne inteligencije - i sav ih prost svijet okolo mora titulirati kao velike intelektualce, gospon doktor gospon odvjetnik gospon inženjer, iako su tek veliki šarani, koji - zato što su im nosevi samo u skriptama bili (i u puštanju mozga na pašu bezmisaone zabave kad ne u skriptama) - umiru u davljenju na čistom zraku čim ih se izvadi van iz njihove Struke.
24.02.2014. (11:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Jesenas je umro prof. Boris Magaš, čiju je katedru naslijedila K. - katedra je to kojom sam se i sam svojedobno smucao, pod K.-inom paskom i podrškom. Iskustvo koje sam ovlaš spomenuo u 'Bosonogoj misli' (§12): stavljen u poziciju pedagoškog osoblja, pristupio sam studentima (znajući da K.-ine metode stoje iza mene) s korakom eksplicirane obznane o prekriženosti paradigme ''vječitog pedagoga'' Woolfičinog na predmetnom kolegiju.
Povodom Magaševe smrti, jedan mu je bivši student napisao in memoriam naslovljen jednostavno i efektno: ''Učitelju''. Uz upečatljivu rečenicu: ''Imao sam i previše profesora, a samo nekoliko Učitelja''.
Što stoji u pozadini ove opreke profesor/učitelj, naizgled možda i nesuvisle? P.Sloterdijk upozorava kako ''u modernom obrazovnom sistemu propada ideja otjelovljene spoznaje u nastavnika kao i u onih što studiraju''; da su suvremeni kibernetički nastavni planovi ''parodija misli o razvoju'', te da se preokrenutost smisla cijele stvari (umjesto da proces saznanja koristi čovjeku, čovjeka se teše u znanju da bi ga se koristilo) možda najviše očituje u tome što nekadašnji ''masters'', učitelji života, postaju tzv. ''profesori'', tj. puki ''vođe treninga u tečajevima nekog od života udaljenog stjecanja znanja. Sveučilišta i škole vježbaju shizoidnu igrariju uloga, u kojoj demotivirana, bezizgledno-inteligentna mladež uči dostići opći standard prosvijećene besmislenosti.''
Potrebna mi je ta konotacija riječi ''učitelj'' - konotacija najbolje vrste mentorstva - da bih opisao što mi je K. bila tijekom faksa i poslije.
A upada u oči, već iz ovog kratkog teksta koji si napisala, iz tog uvida u ono što ti se i kako mota po glavi, da i tvoj pristup pripada istom takvom svemiru pedagogije - učiteljka, dakle, kakvu bih si samo poželjeti mogao, prateći na satu širom naćuljenih ušiju, da sam na mjestu te mularije kojoj predaješ (i to ne samo zato što se katkad koristiš i mojim postovima! :)). E, ali mulac ne bi bio mulac da nije mulav još, jel' tako!
Raspričao sam se gore o pitanju tipa obrazovanja, odnosno obrnutosti njegovog smisla, jer je to vezano uz njihovu tupu ignoranciju istom tom puritanskom paradigmom procesa znanja, u okviru morala zasluge: to je mentalni prilazak učenju kao nečemu neprijatnom, što se poduzima u otuđenosti, s otporom volje, samo iz eksterne motivacije (radi nagrade, odnosno prijetnje debaklom i kaznom).
24.02.2014. (11:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ti si kao svoje poante istakla još dva momenta. Prvi: pitanje razlike među raznim školama, odnosno smjerovima. Kako to da su ovi iz 4-godišnjeg programa, nominalno prestižnijeg, ''pametnijeg'' - koji se školuje s ambicijom produžavanja u akademske građane, postajanja Stručnjacima - još puno gori u tupilu i prostačkoj ignoranciji od djece iz strukovne škole? Prva pomisao je naprosto primijeniti uvid o iluziji superiornosti pokondirenih tikava što pred dominantno NKV ili SSS općinstvom paraju nosom nebo na ime stečene fahidiotske titule. Međutim, ne čini mi se to tako izravno prenosivo. Teško mi je zamisliti klince da bi si (u komparativnom ogledanju prema strukovnjacima bez akademskih ambicija) bili velevažni po toj osnovi. Nisu to još godine u kojima se za takve stvari mari do razine na kojoj bi bile kriterij statusa. Ponudila si drugo objašnjenje: uspavanost u kakofoniji (post)suvremenog ''neoliberalizma'' i svijeta simulakruma, u prividu anything goes demokratske otvorenosti. No, i u takvoj se interpretaciji nameću dva pitanja. Jesu li učenici strukovne škole manje izloženi tom i takvom svijetu koji živimo? Ne bih rekao da postoji razlika kakva bi objašnjavala razliku u pristupu, ako je doista do toga. I drugo: zar nekad, prije, nije bilo isto tako kao danas što se tiče općenite učeničke blaziranosti i iluzije superiornosti? To je i opće mjesto - kad god gledamo seriju ili film sa školskim motivima, uvijek tako nekako izgleda odnos prema nastavi. Ja se sjećam i svog razreda... pa i samog sebe, konačno (premda si volim utvarati da je moj slučaj spadao u one kao iz Redfordovog filma:)).
Evo kako mi to sve izgleda: razlog zašto se tvoji sadašnji učenici postavljaju u blase iluziju superiornosti nad nekim pojavama je u karakterističnoj sklonosti te dobi ka too cool for school afektiranosti, grimasama u skladu sa sustavom vrijednosti koji među njima vlada - pri čemu ove iz 4-godišnjeg programa, u komparaciji s bivšim ti pulenima iz strukovne, više obilježava ljestvica po kojoj poželjno, sexy, nobles biva taj neki površinski dezen ''suvremenosti'', ''urbanosti'', feš žargoni, oh so cool stilizacije i sl., te će se i više nadnositi nadmeno nad sadržajima koji im se kroz tu ključanicu ukazuju anahronima, seoskima, prevaziđenima, suviše ordinarnima, suprotnima njihovoj prenadraženoj estetici ''svega što vole mladi'', dakle primordijalnima, za prezreti. Djecu u strukovnoj, pri istom principu, obilježavat će nešto drugačija stilizacija nego njih, pa neće skroz iste stvari prepoznati kao pogodne za izrugati.
Anything goes kakofonija u kojoj živimo doprinosi tehnološkom i društveno-klimatskom platformom po kojoj sa svojim grimasama i zapuštenostima mogu biti glasniji, slobodniji, bezočniji - i nevažniji nego nekad (dok nevažnost specifične težine pojedinca perpetuira indolenciju; nepodnošljiva lakoća postojanja).
24.02.2014. (11:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Uf, uz čaj si mi bome dao i puno madeleinki za žvakanje. Ne znam jesam li ti to ikada rekla (malo sam zaboravna u posljednje vrijeme), ali uvijek mi je smiješno kad kažeš tea- time, jer mi je ime zajedničko riječi za čaj pa osjećam kao da stvarno pijem čaj s kolegom i prijateljem.
Ovo što spominješ kako si se tijekom školov anja uvijek osjećao potlačenim, malim, a konzekventno i ljutim, ništa mi nije strano. I sama sam se uvijek tako osjećala. Nebrojeno sam puta bila ljutita jer je netko ponovno odlučio polemizirati o strelici/ strjelici, jer je moja nastava književnosti završila na Moći savjesti kao da poslije nje nije ništa više napisano (pa se ti snađi sam), jer je netko pametnim prstom pouke maloj meni pokazivao gdje mi je mjesto i pljuvao u moje nove dioptrijske naočale . Sve je to meni itekako poznato. Ta, kad bih počela nabrajati gdje si ti stao, davati pandan robnim kućama i restauracijsko- sanacijskim tehnikama (posebno mi se urezalo u pamćenje kad si onomad citirao svoj esej o restauraciji kojim si raskrinkao samog sebe kao prepisivača iz literature i profesora kao onoga tko tvoje prepisivanje prešutno prihvaća), mogla bih napisati čitav roman o svom pseudo- studiranju.
No, iako to sad nije poanta, svejedno ću navesti nešto što se, mislim, nadovezuje na tvoj komentar.
U ljeto prije upisa na fakultet, kad sam se pripremala za prijemni iz hrvatskog jezika, nije mi još bilo potpuno jasno koja je točno razlika između priloga i prijedloga. Isto tako, nisam imala pojma koja je razlika između palatalizacije i sibilarizacije. Izašla sam na prijemni bez da sam to znala. Bila sam prva na listi jer su to bila jedina dva odgovora koja mi nisu bila točna. Voljela bih reći da je to zato što je to bilo JEDINO od elementarnih znanja koje ja nisam imala, ali ne bi to bila istina. Istina je bliže tome da sam naštrebetala neke gluposti o Rumancu Trojskom i već ono što se tražilo i eto, potrefilo me da nije bilo JOŠ elementarnih pitanja. Osjećaj je svejedno ostao- nekako sam se provukla kao najveća prevarantica na fakultet bez glasovnih promjena. Valjda zato što je bilo tako očito, tako jednostavno i bjelodano, zato me nitko nije mogao prozvati za to, jer bilo je nemoguće da to ne znam!
Isto je to istina i sad. Iako za sebe imam uredništvo lingvističkog časopisa, priznajem da je moje znanje manjkavo.
Bez obzira na to moje neimanje muda za prepisivanje, svejedno hrpu stvari ne znam jer mi ih glava jednostavno nije htjela. Radije sam onako srčano išla riskirati ispit bez tih (što god da riječ „elementarno“ uopće značila) znanja.
To me opet podsjeća na onu curicu u Rusiji koja je udarila profu koji ju je zlostavljao (iz tvog posta o cvrčku i mravu)- uvijek kad se nađem na nekom stručnom skupu ili u društvu kolega sustručnjaka, oblije me hladan znoj kad oni krenu citirati Gundulića kao iz rukava, a ja ni ne znam o čemu se to ono pravo radilo u Dubravki (ili se kaže ipak po novom Dubravci? Znam da se ime Dubravka u dativu sklanja bez promjene, ali ovdje je riječ o imenu djela, a ja nikako da zapamtim točno iako već tisućiti put konzultiram gramatiku oko toga) i onda mislim kako ja nisam zaslužila tu svoju diplomu, a oni jesu. Da, ja se još uvijek ponekad osjećam nedostatno, iako predmnijevam da je i kod tih seronja koji uopće osjećaju potrebu citirati Dubravku (i to ne mislim onaj najpoznatiji dio o slobodi, nego neki dio gdje se pastiri igraju ili takvo što) riječ o osjećaju nedostatnosti. No, previše prepričavam.
24.02.2014. (22:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
U meni se u to vrijeme također probudio bunt, želja za djelovanjem protiv tog toliko nepravednog i, po meni također nazadnog sustava. Tako sam na glotodidaktici namjerno infantilno sjedila i kloparala nogama jer sam jako niska pa sam to mogla. Držala sam poluotvorena usta i zvjerala po prostoriji. Pričala i smijala se. Da, sve sam to radila na fakultetu. Bio je to zapravo izraz nemoći jer ničim drugim nisam mogla iskazati svoje nezadovoljstvo predmetom. U znanstvenim radovima koje sam pisala često sam znala jednostavno izmisliti broj stranice. Primjerice, Harmer 2001:243, a svi dobro znamo da konkretna literatura ima samo 22 stranice. Priželjkivala sam da me netko uhvati u tome, da mi makar time dokažu da je nekome ipak bitno što je ovaj ili onaj prdonja rekao o vrstama dikatata. Ali nisu.
Volim misliti da sam i ja bila poput dečka iz Jaganjaca i lavova.
Znaš, moj sadašnji učenici moraju naučiti definiciju rukovanja. Rekli su mi to jednom prilikom. U tom sam trenutku suosjećala s njima toliko da sam poželjela srušiti čitavu državu zbog njih. Ista je stvar posrijedi kao i s mojim vrstama dikatata. Dosad sam se u svemu s tobom složila, je li tako? No tu dolazimo do onoga u čemu neću. Ti impliciraš i ekspliciraš da je studentsko i učeničko postojanje reakcija na besmisao postojećeg sustava obrazovanja:
Kako ja to shvaćam, ideja studiranja trebala bi biti u točno suprotnom konceptu: da ''slobodnog vremena'' praktički niti ne bude, nego si uvijek u bavljenju onime što te zanima, što proučavaš - no sada s tom presudnom razlikom da ne mrštiš čelo, ne moraš sebe tjerati, intrinzično si zainteresiran, jer (uvjet takvog koncepta) ovdje više nije posrijedi znanje otuđeno od bića; pa tako, dok ne postoji slobodno vrijeme, zapravo ništa drugo i ne postoji nego slobodno vrijeme.
Ti kažeš da su za to krivi stručnjaci koji forsiraju etiku zasluge. Ja bih s druge strane rekla da zasluga uzajamna. Malo je onih koji su poput tebe smatrali da je patnja i nazadovanje to štrebetanje napamet, ta akademska manira koju si morao nabaciti svaki put kada bi pisao neki seminar, a zapravo si prepisivao tuđe riječi.
Složit ću se da je sve povezano s jačajućom meritokracijom gdje je trud i rad važniji od prirodnih talenata ili čak zdravog razuma u mnogim slučajevima pa se gura one koji su spremni najviše raditi za ovaj ili onaj prestiž.
24.02.2014. (22:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Podsjetio si me na onu pjesmu Johna Mayera “Waiting on the world to change”:
Me and all my friends
We're all misunderstood
They say we stand for nothing and
There's no way we ever could
Now we see everything that's going wrong
With the world and those who lead it
We just feel like we don't have the means
To rise above and beat it
So we keep waiting
Waiting on the world to change
I da pitaš moje učenike zašto su tako katatonični vjerojatno bi ti odgovorili nešto unutar tih okvira. Ali u isto vrijeme, oni čak ni ne pokušavaju preispitati smisao učenja definicije rukovanja, nego poslušno uče.
A što se tiče mojih učenika obrtnika, može se opet ilustrirati razlika preko Jaganjaca i lavova. Redford priča studentu o svoja prijašnja dva studenta koja su ga toliko impresionirala kao on. Njih su se dvojica prijavili u rat (jer im je to bio najlakši način za otplatu studentskog duga, jer su pripadali rasnim i nacionalnim manjinama i nitko ih nije zarezivao, jer su uistinu vjerovali da baš njima zvono zvoni itd). Ovaj cinični studoš misli da je to idiotarija, a Redford mu odgovara:
The first guys to sign up to fight are the ones this country doesn't treat well. Here are Ernest and Arian growing up in these neighbourhood where people butcher each other for simple-minded shit. "You were raised in a neighbourhood two blocks south from mine." Bam! "The rims on your car are better than mine." Bam! What do they do after scraping themselves up and getting outta there in one piece? Fight for the country that ignores these neighbourhoods unless there's a riot or a drive-by epidemic.
Istu tu vrstu osoba viđala sam u Virovitici. Ne znam zašto, ali oni su movers and shakers. Oni, iz nekog čudnog razloga, srljaju u promjene, stvarni su akteri svog života. Još uvijek moram shvatiti zašto.
S ovim se posljednjim dijelom potpuno slažem. Too cool for school i sve što vole mladi i anything goes.
24.02.2014. (22:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Dakle, u posljednja dva dana neprestance razmišljam o tvom dijelu odgovora koji se tiče prepisivanja:
I štoviše, toplo pozdravljam - da je to upravo znak zdravlja, normalnosti, da je baš to još najispravnije što učenici i studenti posađeni u svoju magareću situaciju mogu učiniti. Svakome bih preporučio (nastavio sam prkosno) da na glupom ispitu vara kako zna i umije. I sam bih prepisao - i ponosim se time! Rekao sam: do koje samo mjere moraju biti iskvarena ta djeca da se stjerana u školske klupe još diče poštenjem u učenju! Fuj! - izrazih gađenje. Nisu me shvatili. Nisam uspio ni dovršiti, uzvrpoljiše se, nakostriješiše, izgubiše strpljenje, počeše uglas protestirati: zašto bi oni koji su se trudili i naučili dobili istu ocjenu kao oni koji su prepisali?!
I čitavo vrijeme razmišljam o istinitosti tih tvojih riječi i jesam li možda u krivu što o prepisivanju razmišljam na način bliži ovom spomenutom asistentu na ekonomiji i novopečenoj profesorici. Ti nekako provlačiš kroz taj dio teksta da je studentski životni stil struka- zabava- struka- zabava- struka- zabava odgovor na "nasilno trpanje u sebe nekog znanja otuđenog od vlastitog bića", a. k. a. da oni ne rade ništa pametno sa svojim slobodnim vremenom zato što svu energiju troše na tlaku i prisilno učenje.
Isto tako, da je prepisivanje odgovor na istu stvar- učenje hrpe idiotarija- pa je samim time čisto logično prepisivati.
I o tome razmišljam kad sama vozim autić i zapravo, svaki slobodan trenutak uopće.
No, stvar je u tome da je moje iskustvo potpuno drukčije, a u duhu solipsizma, teško mi je uvidjeti da neko tuđe iskustvo nije takvo. Dakle, moje iskustvo je bilo otprilike ovakvo: tijekom faksa susrela sam se s mnogima koji su prepisivali i tada sam to prvi puta počela osuđivati. Nije mi smetalo srednjoškolsko prepisivanje koje se svodilo na preživljavanje za većinu nas- to mi je bilo ok, ali prepisivanje na faksu bilo mi je vrijedno prijezira upravo zbog toga što je riječ o tako visokoj instanci obrazovanja. Nitko, nikakav roditelj, nikakva čvrsta autoritarna ruka nije studente prisiljavala na studiranje niti bi oni trpjeli ikakve reperkusije da kojim slučajem nisu položili neki ispit. Dakle, više nije bila riječ o instinktu za preživljavanjem, nego nečem uistinu prijezira vrijednom- častohleplju. Prepisivali su, jer su željeli završiti fakultet. A željeli su završiti fakultet, zato da imaju završen fakultet. Opet, govorim samo o vlastitom iskustvu. Mnogi su otišli na taj fakultet zato da se mogu dulje zajebavati i bančiti na pjena partijima, a potom su još i prepisivali kako bi mogli imati diplomu koji još uvijek mogu nazvati prestižom.
Radim posao koji volim, stvarno volim i unatoč tomu postojao je dobar dio predmeta koji su me nervirali dozlaboga i nisam ih htjela učiti. Svejedno, 70% predmeta koje sam imala uistinu sam osjećala, ili sam makar osjećala dio njih, mogla sam u njima naći makar dio za koji bih se uhvatila, koji bi me zaintrigirao.
S druge strane, mnogi ljudi s kojima sam studirala bili su roboti bez duše koji su bili spremni ili prepisati (i to ne prepisati za 2, što bih nazvala preživljavanjem) ili učiti cijelu noć za 5 gradivo od kojega im je bilo zlo. Čak sam poznavala osobu koja je ispit prepisala za 3, zatim odbila ocjenu i ponovno prepisala za 5. I vjerujem da nije bila jedina. Kakav je to način, pribjegavati FUJ prijevari zato da bi dobio dekanovu nagradu ili asistentsko mjesto na fakultetu? Pa nije li to najgora vrsta ljudi, koji svojim postupcima pokazuju da ne vjeruju u sustav, ali iz vlastite dobrobiti spremni su progutati i govno samo kako bi postali dijelom tog istog sustava?
Oba postupka, i prepisivanje i učenje nečega u što ne vjeruješ- prisilno, osuđujem jednako.
No i dalje suočena sa svojom solipsističkom Teošću tvrdim da je fakultet previsoka instanca za prepisivačinu.
S druge strane, ponukana tvojim riječima počela sam razmišljati o onom filmu Gattaca gdje mladi Ethan Hawke nema potrebne predispozicije da ode na neku misiju u svemir pa zamijeni identitet s Judeom Lawom koji ima superioran DNK, ali doživio je neku nesreću i izgubio osjet u nogama. Ethan ima želju, ali ne i predispozicije pa varanjem i laganjem pokušava doći do cilja. U filmu s Ethanom suosjećam iako on na alternativan način pokušava doći do cilja jer je ortodoksni način izvan njegovih mogućnosti. Sa svojim kolegama studošima koji možda nemaju predispozicije (iako, tko danas nema predispozicije za štrebačinu? ta to je izgleda svima najdraži način dokazivanja) ne suosjećam. Ali, Ethan "prepisuje" jer ne može naučiti, a htio bi.
26.02.2014. (14:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Dobro- priznat ću i ovo- talentirana sam za predavanje. Čini se jednostavnim, ali nije. Možda je dio razloga i u tome što se postavljam iznad u odnosu na one koji su završili isti fakultet, a nesuvisli su, plitki, loši pedagozi i ljudi, imaju tako teške govorne mane da ne mogu normalno komunicirati, a koji konkuriraju na isti posao kao i ja. I svaki put me pobijede.
Solipsist, što da ti kažem.
26.02.2014. (14:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Maksimalno mi je drago čuti da osjećaš slično kao i ja glede ovog Tea timea. :)
Nisam te zaboravio... dosta toga sam si zabilježio da ti raspišem još pod ovom temom. Ma i tu osjećamo slično, tek će se razmotati do koje mjere, buš vidla. Nemamo ti i ja tu razilaženja, ne.
Hm... upravo sam skužio da bih ovo ti također mogao zapisati i kao diftonško tea, što bi bila zgodna inverzija (čitajući se isto ali pišući drugačije) u odnosu na igru gore s tvojim imenom i vremenom za čaj (pišu se isto, čitaju drugačije).
Pisat ću te odsad kao T, može? U tome je odmah sve sadržano - i zamjenica 2.l.j. i ime ti kako ga se čita i inicijal imena i vrijeme za naš čaj, a i vaša Teost. :)
Ali sada evo opet moram na put, pa čim se vratim... od pitanja prepisivačine pa nadalje, redom!
23.03.2014. (10:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
''čitav roman o svom pseudo- studiranju''
''Bila sam prva na listi jer su to bila jedina dva odgovora koja mi nisu bila točna. (...) potrefilo me da nije bilo JOŠ elementarnih pitanja. Osjećaj je svejedno ostao- nekako sam se provukla kao najveća prevarantica na fakultet bez glasovnih promjena. Valjda zato što je bilo tako očito, tako jednostavno i bjelodano, zato me nitko nije mogao prozvati za to, jer bilo je nemoguće da to ne znam!
Isto je to istina i sad. Iako za sebe imam uredništvo lingvističkog časopisa, priznajem da je moje znanje manjkavo.''
''oblije me hladan znoj kad oni krenu citirati Gundulića kao iz rukava, a ja ni ne znam o čemu se to ono pravo radilo''
''a ja nikako da zapamtim točno iako već tisućiti put konzultiram gramatiku oko toga) i onda mislim kako ja nisam zaslužila tu svoju diplomu, a oni jesu. Da, ja se još uvijek ponekad osjećam nedostatno''
Kako sam ja uvijek didaktički pripravan za lekciju iz literature, evo i sad jednog odlomka u kojem sam se svojedobno jako prepoznao, munjom rezonancije koja me proparala u istom trenu kako sam pročitao (a tvoje riječi gore mi ju vratile u sadašnjicu). Kafkino Pismo ocu:
''Nikad se neću probiti kroz niže razrede osnovne škole, mislio sam, ali uspio sam, i čak dobio nagradu; ali sigurno neću proći prijemni ispit za srednju školu, ali uspio sam; ali sada ću definitivno pasti prvu godinu srednje škole, ne, nisam pao i uspijevao sam iznova i iznova. To, kako bilo, nije proizvelo nimalo samopouzdanja; naprotiv, uvijek sam bio uvjeren (...) da što više uspijevam, gore će ispasti. Često sam u svom umu vidio grozan zbor nastavnika (...) kako se sastaju nakon što bih prošao prvi razred, i onda u drugom razredu, kad bih to prošao, i onda u trećem razredu i tako dalje, da bi ispitali taj jedinstven, nečuven slučaj, kako sam ja, najnesposobniji i, u svakom slučaju, najveća neznalica od svih, uspio dopuzati čak do tog razreda, koji će me dakako, sad kad je svačija pozornost usredotočena na mene, smjesta ispljunuti van, uz klicanje svih punopravnih, sada oslobođenih te more.''
Javlja mu se kasnije i pitanje izbora karijere (ali sav vruć od vlastitog sadržaja koji je tražio kanalizaciju): ''Što mi je, u takvim okolnostima, bilo stalo do lekcija? Tko je bio kadar rasplamsati u meni iskru interesa? Lekcije su me interesirale (...) onako kao što se bankovni činovnik pronevjeritelj, još uvijek na svom poslu i dršćući pred mišlju o bivanju otkrivenim, interesira za sitni rutinski posao u banci za koji se još mora pobrinuti. Tako je malo, tako udaljeno sve bilo u usporedbi s glavnom stvari. (...) Kao dijete stalno sam, po tvom mišljenju, učio i kasnije stalno pisao. To nije ni izdaleka tako. Moglo bi se prije reći, i s puno manje pretjerivanja, da sam učio malo i naučio ništa. (...) Imao sam, čim sam počeo misliti, tako duboke tjeskobe oko uspostavljanja svoje vlastite duhovne egzistencije da sam bio ravnodušan prema svemu drugome. Židovski srednjoškolski učenici ovdje su često čudni, nalazi se na njima najnevjerojatnijih stvari, ali moju hladnu, jedva prikrivenu, neuništivu, dječje bespomoćnu do točke na kojoj postaje smiješna, grubo samodovoljnu ravnodušnost, ravnodušnost samodovoljna ali hladno maštovita djeteta, nisam našao nigdje drugdje (...) Jedino što je okupiralo moj um bila je briga oko samoga sebe, i to na najrazličitije načine. (...) Moj ukupan saldo obavljenog posla, kako na poslu (gdje, naravno, lijenost baš i nije upadljiva stvar i manje-više je bila držana u redu mojom točnošću) tako i kod kuće, je minijaturan; kad bi ti imao ikakvu ideju o tome, zaprepastila bi te. Vjerovatno uopće nisam lijen po prirodi, samo što za mene nije bilo ničega za raditi.''
18.04.2014. (04:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Tvoje ponašanje na glotodidaktici podsjetilo me na moje na nacrtnoj geometriji, s brucoške godine. Kako sam došao iz gimnazije (dakle, ne iz srednje tehničkog smjera), bio mi je to prvi susret s predmetnim predmetom, osim toga je vladala strašna neka gužva na prvim predavanjima, u čemu se ja nisam uspio razabrati niti potom išta kužio na vježbama što bih trebao raditi. Ne samo ja, nego ogromnom većinom ljudi nisu to kužili (za nacrtnu i vlada fama da treba jedan period da bi se ''progledalo''), no svi ostali su ipak uredno precrtavali s ploče i pravili se da kuže što crtaju, ili barem da nešto rade. Izuzev mene, koji sam neskriveno iz vježbi u vježbe - čitao sportske novosti. Jer nisam niš kužio, a bilo mi glupo glumiti budalu, tobože da radim i kužim iako ne kužim. Nacrtnu sam naposljetku skužio i naučio sâm, iz knjige (kako najviše i volim), i to tek kada sam ju spremao za ispit. Na ispitu sam (sjećam se kristalno još uvijek) nacrtao sva četiri zadatka, i to sva četiri besprijekorno - jer jednom kad nešto naučim, onda to zbilja znam. Dođem na usmeni... dobijem da ponovo nacrtam aksonometriju kugle (jedan od četiri zadatka s pismenog) - ja nacrtao potpuno istovjetno kao prvi put, aha, sad je dobro nacrtano. Mislim si... kad se sve zbroji i oduzme, i na pismenom i na usmenom dakle bez ijednog propusta, 100% riješio, idealan test. Hoću li peticu dobiti? A ne - trojku! A iz vježbi - čitaj: serije matematičkih crteža smo svi precrtavali i predavali jedne te iste, uniformno, ali bi netko za istu stvar dobio 2 a netko 5 - zaključio mi dvojku. Najesen pak, kad sam polagao Nacrtnu II, dao mi je prvo dvojku iz ispita (iako sam ponovo sve bez greške riješio), a potom otvorio bilježnicu u kojoj su pisale ocjene iz vježbi (sve trojke od prve do zadnje), pa pred mojim očima 10 trojki zaključio u dvojku. :D
Ne znam koja je pouka ove anegdote... vjerojatno da nije profesorima najbitnije krajnje znanje studenta (godinama poslije sam instrukcije držao iz tog predmeta), već dobro zapamte one koji se ni ne pretvaraju da prate, otvoreno se glupirajući ili čitajući novine. :)
18.04.2014. (04:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ali odlutah s pitanja prepisivačine. Ama, vaša Teosti, pa razumije se da o takvim vidovima prepisivanja koje navodiš mislim posve jednako kao T. Prepisati, pa još se buniti jer htjeti 5 (opet prepisujući)? Prepisati iz cinične pobude za budućim stjecanjem (materijalnim i statusnim)? Prepisati, kako si rekla: ''kao roboti bez duše'', da bi se na prijevaru iskamčilo nagrade, položaje, počasti, uhljebljenja? Znam da uopće ne moram to ni izreći da bi znala kako nisam takvo što imao na umu pri svojoj apologiji prepisivanja. Čak je suvišno moralizirati, logika je dovoljna. O opravdanosti možemo govoriti - istakla si i sama tu logiku stvari - jedino ako je prisutan element prinude. Djeca, rekoh, stjerana u školske klupe''... Dok ako nisi stjeran, nego si svojevoljno odlučio (slučaj faks), sigurno da se ne možeš ni pozvati na samoobranu iz nužde kao ono što bi opravdavalo činjenicu da varaš.
Istina, postoje i na faksu slučajevi koji ulaze u sivu zonu. Pohađao sam, recimo - po sili obaveznog programa - kolegij ''Planiranje i organizacija građenja''. Položio sam tako što sam bezočno prepisao, nisam uopće pokušavao to učiti. Zašto? Jer je sam ispit postavljen kao farsa. Radi se o ustrojavanju gradilišta, izradi gantograma, troškovnika i sl... Potonje se npr. sastoji od gomile repetitivnih litanija - a kvaka je da profesor inzistira na identičnom tekstu kao u skripta, doslovno ni jedan zarez se ne smije razlikovati. Pritom trebaš ispisati puste stranice, opširno je to izrazito. Pošto je apsolutno nemoguće pri tolikim količinama gradiva naučiti sve tako u fotografskom presliku kako je traženo - upravo angažmanom, pokušavši učiti, garantiraš si pad. Neki zarez ćeš pogriješiti, nisi stroj, a onda moraš na usmeni, a to znači da iz kabineta nećeš izaći s ocjenom u indexu. Radi se o programatskom ohrabrivanju taktike prepisivanja: ona je bukvalno jedini način da prođeš. Nema dvojbe da je i profesoru to jasno, premda asistenti na samom ispitu glume budale i ne žmire, ne dozvoljavaju prepisivanje, moraš se dobro pomučiti da uspiješ (krvavo zaradiš svoju ocjenu!:)))).
Primjer koji je zapravo srodan tvom s Ethanom Hawkom - ne doduše na prvu loptu, ali da na dubljoj razini. Hoću reći: najdublji kriterij tu nije moći ili ne moći zadovoljiti na pošten način (''Ethan prepisuje jer ne može naučiti, a htio bi'') nego to što se ne radi o pizdunskom cilju kao u onim gore slučajevima. Mi simpatiziramo Ethana u njegovom cilju - zato navijamo za njega, zato smo u našem bazičnom moralnom osjećaju suglasni s time da zaobiđe pravila (pa i varanjem). Njegova želja da ode na misiju u svemir izaziva u nama odobravanje i razumijevanje, čini nam se bez daljnjega opravdanije i smislenije i ljudskije da mu se ostvari ta želja nego što nam je stalo do ispoštovanja hladne regule. Ali isto ne vrijedi za potrebu recimo (evo je baš upala primjerčina) Milijana Brkića da ima akademsku diplomu zato da bi ispunio formalne uvjete za uvaliti guzicu na položaje. Pa i u manje đikanskim primjerima: potrebu za dokopavanjem titula koje donose prestiž i status.
18.04.2014. (05:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ostanimo još malo na ovom terenu sive zone. Da pođem od osobnog slučaja: najbliži mi je. Bila bi to posebna litanija kada bih ti sada krenuo odmotavati što me sve i kako nagnalo da upišem studij koji jesam. Radilo se o koktelu koji nije isključivo patetičan, sadržava i momente inercije, no - ne objašnjavajući sada podrobnije - bit će dovoljno reći kako ta moja odluka ne može biti okvalificirana u ladicu s onim ciničnima od gore, onim ''robotima bez duše'', tj. ne bismo mogli mojoj želji da dođem do cilja (završetka faksa) prekrižiti svaku simpatičnost na taj način. Međutim, dolazak do cilja, koji mi jest dakle usidren u intrinzičnosti i odabran po slobodnom nahođenju, a također i legitiman na strani simpatičnosti, ispunjen je ipak nizom posve neintrinzičnih silovanosti - i koje su upitne ne samo time što nisu intrinzične, nego i time što nisu niti smislene.
Situacije (ne otkrivam ti sada toplu vodu, znam) u kojima mi je obezvrijeđena logika, u kojima sam naglavačke izbačen iz stanja razmišljanja vlastitom glave, ali se svejedno od mene traži da postavljene probleme riješim vlastitom glavom - a posađen u nedorečenosti.
Uzmi samo onu uzrečicu po kojoj su ''dobra skripta i dobra informacija 80% ispita''. Što je isto kao da se kaže: uvijek si u nedoumici što i kako uopće učiti, jer vlada raspašoj, lako je otići u pogrešnom smjeru, gomila je stvari koja ostaje visjeti u zraku, da se snalaziš, sam istražuješ - po geslu da je to faks, i da studenti trebaju sami istraživati, baš ''studirati''. Da, ali pritom provjera znanja ne funkcionira po istom principu, ispipavajući posjeduje li student neki globalni kvantum znanja o predmetu, nego tražeći specificirane odgovore. Traže nazad striktno ono što nisu dali striktno. A postavljaju se i pitanja smislenosti otuda što testiranje, kao što često biva, zahtijeva napore i pripremljenosti što nemaju svrhu izvan čina ispita samog, kao i lažnosti šireg smisla, koja iz ovoga proizlazi. Recimo, kada sam polagao kolegij o projektantskim tipologijama školskih zgrada, što se više bližio dan ispita - ja sam o tim crtežima (za koje sam znao da se očekuje od mene da ih tog dana mogu reproducirati, za ocjenu ili pad), sve manje mislio u skladu sa smislom čitavog procesa, tj. projektantski, da naučim nešto iz seminalnih primjera, da naučim misliti problematiku preko njih; prestao sam mariti i razmišljati o naravi neke škole, koliko je dobra ili nije, sviđa li mi se, i uopće o čemu se tu radi, kakva ideja prostorne organizacije stoji iza; išao sam još samo za jednim: koliko je tu školu lako ili teško nacrtati, zapamtiti. Gledam u predložak - trebam zapamtiti sve ove brojke, proporcije, rasporede, sisteme, rastere, presjeke, izmaknuća, zavoje, sanitarije, stubišta, kojekakve detalje... I da, te regule vremenskih ograničenja, s vječnim žurbama, jurenjima, kovitlacima koji ne daju do daha, izbacujući iz stanja u kojem bi bilo moguće to proklamirano studiranje - jer, zbog prirode procesa učenja (da ne stoji s mirom ono što je jednom naučeno, nego se gubi, blijedi, stalno zaboravlja) - ja to moram u ograničenom broju dana sve, da bih imao u sebi kao cjelovit paket koji će me se tražiti na ispitu, u nekom času, tog i tog dana, u toliko i toliko ujutro, u ograničenom vremenskom okviru, npr. sat vremena, koji opet nema svrhe van samog čina testiranja (jer zadnji smisao zašto postoji taj kolegij nije u tome da ja nešto mogu nacrtati u sat vremena). Itd.itd.
I poanta: ja to jesam upisao bez prisile, po slobodnom nahođenju, što bi po onoj formuli od gore značilo da varanje ni u kojem trenu nije opravdano - no vrijedi li doista taj imperativ patetičnog odnosa, odnosno isključivo poštenog pristupa, bez prepisivanja, za one prepreke do mog legitimno motiviranog cilja koje su same već unaprijed u raskoraku s tim ciljem, odnosno vlastitom svrhom? Jesam li dužan i na njihovo svladavanje biti legitimno motiviran ili mogu i cinički?
Ali na ovoj smo točki tek zagrebali po centralnom aspektu stvari - koji ne mogu sada otvarati, prenakrcan mi je značajima, a ja već preumoran. Nastavit ću...
18.04.2014. (05:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Joj joj, tako bih svašta odgovorila, ali neću ti "upadati u riječ", pričekat ću da razviješ "centralni aspekt stvari". Mislim da isto mislimo, tj. znam da isto mislimo, zato ne bih htjela sada reći nešto što ćeš ti ionako reći!
18.04.2014. (10:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
ja koristim riječ "čoban" jer mi je super iako sam svjestan da postoje pastiri savjesniji od malograđana...
22.04.2014. (17:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ne sjećam se više koju sam točno misaonu liniju ovdje htio dopisati tada, lani, no vjerojatno je bilo nešto što uviđam i sada kad čitam. Mogu povezati konce i bez da se sjetim.
Na ovome smo ostali: ''I poanta: ja to jesam upisao bez prisile, po slobodnom nahođenju, što bi po onoj formuli od gore značilo da varanje ni u kojem trenu nije opravdano - no vrijedi li doista taj imperativ patetičnog odnosa, odnosno isključivo poštenog pristupa, bez prepisivanja, za one prepreke do mog legitimno motiviranog cilja koje su same već unaprijed u raskoraku s tim ciljem, odnosno vlastitom svrhom? Jesam li dužan i na njihovo svladavanje biti legitimno motiviran ili mogu i cinički?''
Ali to je za mene tek prva razina - i nipošto najvažnija - zašto imam problem s etikom ugrađenom u obrazovni sustav, s njenim raznim moralizmima (između ostaloga, pitanje prepisivanja). Nije tek do pitanja prinudnosti (koja karakterizira školu, ne i fakultet), te ostalih pogrešnih metoda u procesu prenošenja znanja, nego otpor imam i spram tog znanja kao takvog.
20.08.2015. (20:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
U Guzici sam spominjao Gombrowiczev posjet Njemačkoj '64, nakon četvrt stoljeća u Argentini, kad promatra poslijeratne Nijemce: ''ono što pritišće kad se ima posla s njima, jest svijest da se tu igra ozbiljno: to je narod nimalo drugorazredan, nego onaj koji ide u prvoj liniji''. Upada u oči pri toj prvorazrednosti naglasak na tehničku stranu: ''lice elektrotehničara koji popravlja vodove u liftu, usredotočeno, bolno, gotovo mučeničko''. Takvo je lice neobično rašireno i možda najupečatljivija karakteristika nove generacije Nijemaca: kreativnost, sposobnost, ali koja je tehničarska po prirodi: ostvaruje se kao ingenioznost ne u bavljenju sobom, ne više Bitkom kao nekada, već - nečime drugim. ''Za vrijeme čitavog mog boravka u Berlinu, nije mi naišao nijedan Goethe, Hegel, Beethoven, čak i ništa što bi me izdaleka podsjećalo na njih. Sigurno ima dosta sjajnih tehničkih talenata, ali genijalnost - ona duhovna - bježi iz ljudi u proizvod, u stroj, svira u frčanju transmisijskih kaiša, tamo su genijalni... van sebe...''
Drugom prilikom, dok je sjedio u kavani s pjesnikom Helzerom, uđe 20-ak osoba, spajaju stolove, pita Gombrowicz Helzera tko su ti, kaže ovaj: stručnjaci. Ali što je to, što se ovo zbiva, kao da neki ''mrtvac'' sjedi s njima i pije? ''Kad bi čak i sjedio s njima neki mrtvac - objasni vrijedno - ipak uzmite u obzir da oni kao stručnjaci tako baš puno nisu ovdje prisutni, čak bi se moglo reći da su odsutni, jer napokon, stručnjak valjano postoji samo u svojoj struci, te njihovu odsutnost nekako ublažava prisutnost mrtvaca, koji, da se tako izrazim, je s njima i nije. Govorio je to polako i, možda, s izvjesnom suzdržanošću ili kolebanjem, ja pogledah po dvorani i moradoh u duši priznati da svi tu zapravo i jesu... a i nisu... jer sjedeći tu, za kavom, oni su ipak bili negdje drugdje, svaki u svojoj struci, u svojoj kancelariji. Pa ipak u Berlinu ta nepotpunost postojanja (koja je dopuštala privid, fatamorganu, perverzije i druge zloupotrebe), s kojom sam toliko puta imao posla u Poljskoj, u Argentini, imala je u sebi svu ozbiljnost njemačke tehnike i njemačkog rada, san je laž, a Bog istina, možda i nisu bili tako puno stvarni, ali bili su oni koji ostvaruju... te onda stvarni u svom djelovanju, a nestvarni u svom postojanju?''
20.08.2015. (21:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Gore sam pričao o svom nesuglasju s etikom zasluge prisutnom u diskursu ''zašto bi oni koji su se trudili i naučili dobili istu ocjenu kao oni koji su prepisali?!'' Ali važno je bilo da sam taj prizor iz menze s. doma nastavio neposredno na onu epizodu s bljeskom jednostavne istine: ''nemati humanističko obrazovanje = biti naprosto neobrazovan - bez obzira na specijalističke titule, ma i najvišeg ranga''.
No, i to je samo približno pogađanje, jer istinsko obrazovanje - da se ne bi radilo o znanju otuđenom od bića - može biti jedino ono iz humanističkog sektora, no obratno ne vrijedi: neko humanističko može svejedno biti od otuđene vrste. Stoga sam oslovio gore i pravi, precizni kriterij: radi li se o obrazovanju čija je svrha korištenje čovjeku ili korištenje čovjeka. ''Njihov moral je da koriste, budu korisnima i onda na toj osnovi honorirani.''
Stara je ta priča o dvije sorte edukacijskog cilja. Kada je, recimo, Montaigne pisao svoje Oglede aktualno je bilo 16. stoljeće - pismenih je malo, škola i obrazovanje su elitistički znamen. A kad se uči, onda se precizno zna što se uči: matematiku-gramatiku-dijalektiku-grčki-latinski-pravo. Mladi Michel prolazi kroz takav trening u prestižnoj školi u Bourdeauxu, a zatim kao i svi koji završe prestižne škole i steknu normirani program učenosti, postaje javni ili sudski funkcioner... No, sve mu je to skupa ubrzo dojadilo. Prodaje svoju službu (tako se to tada radilo) i epikurejskom se gestom povlači iz javnog života u dokolicu svoga zamka - čitati i pisati kako mu dođe. U svojoj biblioteci od 1500 naslova daje uklesati čuveni natpis: ''Godine gospodnje 1571, s 38 godina, zadnjega dana veljače, na svoj rođendan, Michel de Montaigne, već odavno umoran od sudske i javne službe, ali još u punoj snazi, povukao se u naručje učenih djevica, gdje će u tišini i bezbrižnosti provesti ono malo što mu ostaje od života, već preko pola puta. Ako sudbina dozvoli, dovršit će ovo boravište, ovo slatko drevno utočište, koje je posvetio svojoj slobodi, miru i dokolici.'' Dosta mu više bilo dosadne učenosti na način obaveznog programa matematike, gramatike, dijalektike, grčkog, latinskog i prava! Odsad dolazi u obzir jedino više slobodan stil, koji mu bolje prati trenutno raspoloženje. Karakterizirano neobaveznošću: ''Tu listam čas jednu knjigu, čas drugu, bez reda i plana, nadohvat; ponekad razmišljam, ponekad bilježim i diktiram, šetajući gore-dolje, svoja razmišljanja...''
Umjesto da on koristi, odsad će ga u knjigama i procesu znanja zanimati jedino kako da se koristi njemu. ''Rado se vraćam na temu besmisla našeg obrazovanja: nije mu cilj da nas učini dobrima i mudrima, nego učenima. I uspjelo je. Nije nas naučilo da tražimo vrlinu i da prigrlimo mudrost: utuvilo nam je njihovu izvedenicu i etimologiju. Mi znamo deklinirati vrlinu, ako je već ne znamo voljeti; ako ne znamo što je to mudrost iz iskustva i prakse, mi to znamo u riječima i napamet.''
Ovaj je citat obojan prirodom školovanja u njegovo doba, koja više ne odgovara onoj iz našeg, pa otuda moguć izvor nesporazuma u pojmu ''učenosti''. Ali treba shvatiti poantu: Montaigneov je obrat zasnovan na obratu od altruizma prema egoizmu. U francuskoj renesansi, edukacija s altruističkom premisom (službovanja) je bila privilegija elite i manifestirala se kao bjelokosna učenost. U današnje doba, edukacija s altruističkom premisom je demokratska stvar i manifestira se kao inicijacija za tržište rada; znanje je roba.
21.08.2015. (02:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Montaigne se pitao zašto učeni postaju učeni; čime su na dnu svog bića motivirani na to? ''Onaj onamo, sav slinav, krmeljiv i prljav, koga vidiš kako u ponoć izlazi iz sobe za rad, misliš li da on po knjigama traži kako da postane čestitiji, zadovoljniji, mudriji? Ništa od svega toga. Umrijet će tu ili će otkriti potomstvu metar Plautovih stihova i točan pravopis neke latinske riječi. Tko je taj koji neće rado trampiti zdravlje, spokojstvo i život za ugled i slavu, najnekorisniji, najbezvredniji lažni novac kod nas u optjecaju.'' Pa zar ga ti stihovi i taj pravopis doista baš toliko pogađaju u dušu?
U knjizi Schopenhauer kao odgajatelj mladi akademski građanin Nietzsche ogledava se oko sebe u potrazi za odgovorima na takva pitanja. On tu daje više motivacijskih faktora krvavog ponoćnog rada stručnjaka/učenjaka, od čega za ovu priliku izdvajam, pod jedan, ''motiv zarađivanja kruha'' (gdje se istini ''služi ako je kadra direktno dovesti do plaća i viših položaja, ili barem steći sklonost onih koji mogu dati kruha i počasti)'', te pod dva, ''poštovanje spram ostalih učenjaka, strah od njihova nepoštovanja, rjeđi, ali viši motiv od prethodnoga, no ipak još veoma čest. Svi se članovi ceha međusobno nadziru na najzavidniji način, kako bi zaista po imenu svoga izumitelja bila krštena istina od koje toliko mnogo toga ovisi: kruh, služba, počast. Strogo se drugome ukazuje svoje štovanje za istinu koju je otkrio, da bi se dug ponovno zatražilo natrag ako se jednom i sam otkrije istinu. Neistina, zabluda zvučno će eksplodirati, kako broj suparnika ne bi postao prevelik.''
Za suvremeni obrazovni sistem vrijedi ona Sloterdijkova (imaš je isto gore) da se radi o ''parodiji misli o razvoju'' i da se preokrenutost naglavačke cijele stvari (umjesto da proces saznanja koristi čovjeku, čovjeka se teše u znanju da bi ga se koristilo) najviše očituje u tome da se učitelji pretvaraju u puke ''vođe treninga u tečajevima nekog od života udaljenog stjecanja znanja. Sveučilišta i škole vježbaju shizoidnu igrariju uloga, u kojoj demotivirana, bezizgledno-inteligentna mladež uči dostići opći standard prosvijećene besmislenosti.''
Kompletan slijed škole i sveučilišta - jer to je zajednički, neodvojiv sustav - preparira nas da budemo kotačići u mehanizmu neke struke i funkcioniranja društvenih mehanizama. Umjesto dostojne sebičnosti, da se kompromitiramo ciničnim altruizmom. Gombrowicz svom Dnevniku 1961. povjerava odium prema jedinki kotačiću: ''Liči na cijev koja propušta hranu, ali je ne vari; nikad to njegovo znanje ne postaje u njemu njegovo osobno; on je od glave do pete samo oruđe, instrument. Razgovara se s takvim profesorom kao s ribom izvađenom iz vode, svaki od njih umire ako ga izvučeš iz njegove struke (...) Slijepi zidari koji redaju ciglicu na ciglicu, ali koji ne znaju što grade! Oni su radnici! Oni su suradnici! Ako je jedan rekao a, drugi govori b, a treći c, i tako se stvara dominirajuća Rečenica, svaki je funkcija svakoga, svaki se služi svakim, svi su uvijek sluge...''
Montaigne je bio prvi koji artikulira pitanje opravdanosti zlopaćenja gradivom iz školskog programa (u tadašnje doba, rekli smo, matematikom-gramatikom-dijalektikom-grčkim-latinskim-pravom). ''Učenost je jedina vrijednost koju učenjaci koji se bave ocjenjivanjem knjiga priznaju, a naobrazba i erudicija jedine intelektualne djelatnosti koje dopuštaju. Ako ste pobrkali Scipione, nemate više što pametno reći, zar ne! Prema njihovu mišljenju, ako ne poznajete Aristotela, ne poznajete sebe.'' Montaigne odbacuje tu stručnjačku učenost kao nešto samosvršno, što služi stjecanju statusa putem pružanja i naplaćivanja društvu altruističnih stručnjačkih usluga (kod njih tada: javne službe), no je de facto beskorisno za njegovu egoističnu ambiciju obrazovanja samo za vlastitu svrhu. Ima li moja cijenjena osoba što od toga? No, pa to je sve za nju ipak pusta gnjavaža... ''Među našim uobičajenim radnjama, od tisuće nema jedne koja nas se zaista tiče.''
(Nisam gotov, ali umoran sam već, nastavit ću sutra...)
21.08.2015. (02:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...