|
Dok sam bila dijete sanjarila sam samo o ljubavi. Ništa me drugo nije moglo zarobiti kao maštanje o želji što mi je srasla iza rebara, kao nakupina tkiva srebrnaste boje svjetlucala je u mraku na samu pomisao da sam voljena. Ovakvu kakva jesam, da me prihvati otvorenog srca i raširenih ruku što me zovu u zagrljaj, pa bez obzira je li bogataš ili siromah, ugledan ili nepoznat, uspješan ili mu ne ide od ruke, ja ću ga voljeti.
To je sve što mu mogu dati. To je sve što imam. I nije malo. Količine povjerenja, razumijevanja i vjernosti skladištila sam u svoje odaje, slagala jedne na druge, od parketa do stropa naslanjala uz zidove, pa skidala lustere i zavjese da bi napravila mjesta za nove sve dok nisam zaklonila prozore i balkone, a dvorac osjećaja ispunila nadom da ću dana o kojem snivam ovo spremljeno i neizbrojano blago moći darovati onome tko ga osvoji.
I nisam imala predrasuda prema muškarcima. Dječacima. Momcima. Nisam ih htjela sve. Htjela sam jednog koji će me voljeti kao da u meni vidi djevojke i žene koje je želio imati, za koje se pitao kakve su kada im nije imao hrabrosti pristupiti ili kada su ga razočarale očima duše što ih je gledao onima u glavi. Mnogo je to znam, nisam skromna u ljubavi, niti ciljam nisko, moj pogled uperen je u visine što ne govore ni ne šute, već u one što mi pitanjem za smisao odvraćaju pitanjem za svrhu, tvrdeći da to nije isto. Namrštim se tome i danas, pa se pravim da razmišljam dok zapravo osjećam, još uvijek pameću želim proniknuti u ono što me nje i koštalo. Jer ljubav, osjećaj smisla, svrhe, cilja i njihove poveznice samnom nemaju računa, iako mi se čini da nakon pogleda uprtih u nebo ponekad odlazim sa vrećicom potrepština.
Bog mi je dao sve što sam ga tražila i svejedno sam ga mnogo puta pitala zašto je u danom bio uvjet opstanka. Ali to je jedino pravedno, da se zasluži to što je darovano, pa su dvije mlade duše tri ljeta ljubile pisma i telefonske slušalice odvojeno, svako sa svoje strane zemljopisne širine da bi opravdale željeno. I znam da još uvijek nisu. Ljubav što je primamo uzajamna je sreća koju oko sebe ne vidimo često. Tada me nagonski zapecne osjećaj krivnje i žalosti, što svi ljudi nemaju prilike osjetiti kako je buditi se pored sna što se ostvario upravo meni i gledam ga svakog dana budnim očima.
A tada opazim golemu razliku svojih postupaka naspram tuđih i povratim razum u ladicu, zaključam stol, pa ključ zataknem na privjesak remena. Kao upraviteljica sirotišta hodnicima koračam milosrdna, ali nimalo kriva što tuđa sudbina drijema na pomoćnom krevetu grupne spavaonice što ih množim sa desetak katova. Jer da stranca nazoveš obitelji, potrebno je dati volju koju želiš primiti, ne čekati čudo, a zatim je pokazati. Riskirati, to mora svako srce koje želi imati. Da, pritom može izgubiti, ali koliko gubi ako ne želi pokušati, neće saznati ako se ne odluči, tek kakav je osjećaj kritizirati. Iz svoje sjene prostrti će glas zagušljivo i nezdravo kao dim cigarete, da se utješi kako jedini porok duše služi kako bi se odagnale životne sjete. Kao sjećanje na nešto što nisu ni imali, kao zabludu da inače ne gubimo u životu, premda svakoga dana nešto se izgubi pa se pronađe, stoga nije li pretijesno reći da je lakše onome tko ima, kad imamo svi? Priliku i izbor, kolike god smo sposobni da ih se ostvari.
Mnogo je odricanja potrebno, u jednom, a još više u dva srca. Za uspjeh koji nikad nema kraja, za put koji se stalno nastavlja, zavinutim stepenicama, blatnim odronima i pokislim jamama, mekim oblacima, travama izniknulim posred zrnaca suhog pijeska i poljima komadića pamuka što ih skupljaju ruke vrijednih ljubavnika. Da se pronađe, ostvari i sačuva mir što ga ljubav nudi. Da si voljen, ne da te uvijek razumiju, da nisi sam, premda si ponekad usamljen, da imaš čvrstu ruku pored sebe i kad ti se čini da si slab. Nije li to vrijedno rata sa samim sobom? Jer tek kad se drugome predaš, a ne počiniš izdaju, pronaći ćeš još mnogo sebe. Za voljeti drugog koji čini tu razliku.
|
