|
Tek sam danas shvatila koliko sam brzopleta. Mnogi mi to govore, a ja uporno ne vjerujem. Čak mi ponekad zvuči i kao kompliment. Ne znam točno zašto, kada razmišljam o toj tezi ništa mi ne staje iza znaka jednakosti. Mjesto ostaje prazno.
Kada pišem, ili samo razmišljam o pisanju, dok radim nešto drugo i olovka mi nije pri ruci, dijalozi i radnje mi ponekad toliko brzo tutnje glavom da me podsjećaju na japanske vlakove. Stotine kilometara na sat, cijela mreža mojih neuronskih podražaja juri amo pa tamo, i s vremena na vrijeme si pomislim kako bi bilo dobro da postoji neki uređaj sličan ekg-u, samo za glavu, pa da se prljepi na čelo ili sljepoočnicu i snima sve što mi prolazi mislima. Koliko je ta ideja užasno glupa, svejedno bi mi dobro došao takav izum. I ne samo meni, vjerujem. Zašto? Jer kad imam "napadaje" inspiracije olovka nije dovoljna, trebalo bi nas biti barem dvoje-troje da svi zapišemo istovremene opaske različitih destinacija. Naravno, ja moram izabrati prioritetne čime se one manje važnije, a opet u globalu vidim, najvažnije, zaborave. Izgube, kao papirić na ulici neke svjetske metropole vjetrovitog dana, kojeg će pregaziti milioni cipela i potpetica, ne znajući da je jedna od poderanih misli upravo moja. A tko mi je i kriv? Sama sam ju izgubila, mijenjala za otkriće trenutka koje će zatim ispaštati njene mnogo duže verzije prije nego se spasim od propasti. I tako sam, danas, stajala na rubu. Gledala sam dolje suznim očima i zamišljala kako nestajem u bezdanu. U dubini pogleda, ispod magluštine i hladnih stijena, nadomak dna, povukla me nečija mreža. Kao starog ribara, čija sjećanja pamte kako je i on jednom bio nadomak prolomljenih oblaka, koje je izrezao pad mog tijela ostavljajući trag, kao dijete škarama nakon rezanja papirnatog lika.
I jesam od papira. Onih koje pišem svojim osjećanjima. I jesam i dijete. Jer ne razmišljam u širinu. Samo dubinu. Mislim da time obuhvaćam potrebne stavke razmišljanja i nadoknađujem manjkove razumijevanja istih, a zapravo griješim. Tanka sam i dugačka. Ljudima pokušavam objasniti tko sam, a kako da me vide kad sam crta? Povučena rukom ili ravnalom, nije velika razlika, izdaleka sam svejedno nevidljiva. Čemu da se približe, kad je takvih puna cijela bilježnica?
Tanka sam.
Vrijeme je da se udebljam.
|
