|
U posljednjih nekoliko dana moj se život bitno izmjenio. Ili, možda je točnije reći ja sam se promijenila i time prouzročila izmjenu veću od mene same. Povukla sam subinu za ruku. Osjećam kao da je to bilo kauzalno. Neizbježno. Svi mi imamo vlastite pojmove puteva kojima kročimo. Ponekad su ravni, ponekad vijugavi, ponekad se u njima gubimo, ponekad nalazimo. Zašto pojmove? Moramo ih nekako nazvati. Čak i kada nemaju imena. Osjećaji koji nas pritom obujme, pripiju se uz nas kao druga koža, imaju prepoznatljivu nit. Našu. Kao otac i majka, diraju nas u dušu, u korijene, u nešto samo nama poznato, dostupno, dozvoljeno.
Ono što sam nekada branila samoj sebi, nedavno sam si dopustila. Riječ. Nije lijepa. Ni ružna. Istinita je. Ružna je za nekog drugog. Dugo sam debatirala sama sa sobom jesam li zbog toga zlobna? Spadam li na tuđe grane? Ali, taj sam način dugo prakticirala. I svejedno pala. Sa svojih grana. Na tuđu zemlju. Svejedno se uprljala. Tuđim blatom. I suze isplakala. Ne svojim očima. Već tuđim pogledima.
Moja je greška što me to vrijeđa. Sramota vlastitog imena okaljanog postupcima drugih. Jer je moja šutnja dozvola. Ne uzvišena odluka. Zato sam sada ustala. Oprašila sam leđa od otisaka cipela. Ponovo stala pred drvo i pogledala u njega. Visoko je. Koja grana meni pripada? Na koju se smjestim. Za koju se odlučim. Jer krećem ispočetka.
Ne bojim se. Ne nadam se. Koračam sigurno i čisto. Nose me riječi slučajnih prolaznika. Neobičnih kapljica rose na lišću mog drveta. Ne znaju me. A ipak mi šalju vrijedne poruke. Čine ljubazne geste. Zašto sada, pred kraj, nose me zrake dobrote? Pružaju se postojano i sigurno. Da me dohvate. Pomiluju.
Gledam ih oprezno. Želim se približiti. Ali neću. Strah je lekcija koja najviše košta. Ja sam je platila. Ono što od toga imam bespredmetna je inercija. Emocionalna hendikepija. Govorim si da je nužna. Prema izvjesnim događajima i ljudima.
Tada se sjetim, koliko je tužno. Što tako mora biti. Što se moramo ograđivati. Da bi mogli, iznutra, preživjeti.
|
