29.11.2005., utorak
Kad se mali procesori slože.
Zamislite koliko ima kompjutera na svijetu.
Sad zamislite koliko ih je trenutno upaljeno.
Što rade ti kompjuteri? Na nekima se vrte neke igrice, na nekima tajnice čukaju dopise, na nekima se trenutno vrti screensaver, neki blogaju, neki slušaju muziku, neki chataju, neki surfaju, neki , neki, neki....
Rade mali milijun stvari, no OGROMAN dio njihovih mogućnosti je neiskorišten. Ne treba vam pentium 4 da bi blogali, slušali mjuzu, itd. No kako tehnologija ide naprijed zašto mi ne bi imali brže procesore za istu cijenu. Kad nam procesorska snaga zatreba, mi ju uzmemo.
Ali, zamislite samo, koliko je te procesorske snage neupotrebljeno.
Ajmo dalje. Što je grid?. Grid je mreža. Mreža računala koji svoju neiskorištenu snagu troše da bi izračunali mali dio nekakavog modela koji će čovječanstvu pomoći da bolje razumije rak, AIDS i slične boleštine i eventualno pronađe lijek.
Ogroman i stravično skup komjuter je potreban da se izračuna model DNA. Međutim, kad bi svi mali kompjuteri svijeta izračunali mali dio tog modela pa to poslali na jedno mjesto koje bi te izračune ujedinilo, vrlo brzo bi dobili taj željeni model.
Postoji mali programčić koji kuži kad vi ništa ne radite na pc-u. On se upali i računa. Kad vi počnete nešto raditi, on se ugasi i vi radite normalno kao da njega nema. Vi se maknete, on nastavi. Kad izračuna dio koji je dobio za napraviti, pošalje ga u lab kad se vi spojite na net.
Simple as that. Moje računalo trenutno računa nešto u vezi sa AIDS-om.
Više o gridu pročitajte na
www.grid.org
a programčić možete skinuti ovdje
http://www.grid.org/download/gold/download.htm
Kad jednom pronađu lijek protiv side ili raka, isti će SIGURNO biti jeftiniji i dostupniji, ako u njegovu cijenu ne bude ukalkulirana cijena one ogromne komjputorčine - kompjutorčinA (množina).
|
- 14:02 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
20.11.2005., nedjelja
Tko zna, zna!
Žali se moja rodica, inače profesorica u jednoj zagrebačkoj gimanziji da su djeca koma. Svaka generacija je sve gora i gora i nezna što će s njima. Dođu djeca iz kojekave selendre sa odličnim ocjenama, a onda ispadne da su sve šupljeglavci. Još ju i roditelji pozivaju na red da kako je njihovo dijete prije godinu dana bilo odlikaš, a sada se jedva provlači.
Postoji jednostavan lijek za to. Taj lijek se zove ispit za roditelje. Vremena se mijenjaju , djeca se mijenjaju, a škole i načini učenja ostaju više manje isti.
Škoje bi trebale napraviti jednostavan test sa pitanjima i odgovorima. Pitanja trebaju biti jednostavna, iz opće kulture, praktična i razumljiva roditeljima. Tj, odgovore na ta pitanja bi roditelji trebali znati. Ispit bi se polagao doma, pred roditeljima. Djete bi dobilo pitanja na koja mora odgovoriti, a ispit bi ocjenjivali roditelji i to prema odgovorima koje su dobili. Ovom jednostavnom metodom bi se roditelj uvjerio da je njegovo dijete totalna neznalica ili pak stvarno wunderkind. Nastavnike bi se oslobodilo neprestanog prozivanja od strane nezadovoljnih roditelja.
Druga stvar o kojoj smo diskutirali je ta da djeca ne znaju nabrojiti planete sunčevog sustava. Iskreno nebih ni ja znao da nam moj pokojni profesor Labmaša nije pokazao tehniku kako da ih se zapamti. Da me netko probudi u 5 ujutro nakon divlje noći ja bi ih znao sve kao od šale. Zašto? Zato što sam zapamtio dvije ključne riječi
"mevezema jusaune +".
Mi smo samo trebali zapamtiti te dvije riječi. MErkur, VEnera, ZEmlja, MArs, JUpiter, SAturn, Uran, NEptun + PLuton. Jednostavno. Nikad ih neću zaboraviti i ZNAM da ih ZNAM po redu. Na taj način treba učiti djecu, a ne da bubaju planete napamet bez ikakvog reda i poretka. Nikad ih neće zapamtiti linerano. Možda neka i hoće, ali na ovaj način će ih zapamtiti svi.
Koje države su graničile sa bivšom Jugom. ?
Postojala je jednostavna formula.
Juga je bila okružena BRIGAMA.
Koji debil nebi znao nabrojiti te države?
Slike, neobične riječi, asocijacije i zapravo bilo što neobično što nas asocira na neku stvar. To je ključ uspješnog učenja i podučavanja.
A ne naučite sve od stranice 36 do stranice 48. Do sutra.
Ništa od takvog učenja. Učenje mora biti zabavno da bi ga djeca prihvatila.
Eto toliko od mene.
|
- 22:27 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
15.11.2005., utorak
Zagreb večeras, a u srcu mome otok
- 22:44 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
13.11.2005., nedjelja
20000 kokica u kutiji žigica
Ja ne volim vegetarijansku hranu. To mi je kao da jedem travu. Ja ju ne mrzim jer me moj stari učio da ne mrzim nikoga i ništa. Možeš i imaš pravo nešto ne voljeti , ali ništa ne smiješ mrziti. Mržnja te sputava.
Moj stari ne mrzi Srbe, ali ih ne voli. Kad se samo sjetim svih njegovih pokušaja da me što više udalji od svega što je srpsko. Kao klincima, nije nam dao gledati "Bolji život". Koliko god je mogao me udaljavao od stripova sa srpskim prevodima. A najuporniji je bio u uvjeravanjima da su neke riječi srpske i da mi u hrvatskom jeziku imamo "prekrasnih" riječi koje polako zaboravljamo. Pizdio je na sve i svakoga kad smo učili ćirilcu. Jedan primjer - u dalmaciji prije 15 godina, tenisice su se zvale "patike". Svi su govorili patike. Ja nisam pred njim. Jer bi on dobivao slom živaca. Ma kakve patike - da te nisam čuo. To su tenisice.
Nedjeljom su bili dnevnici iz drugih tv centara. To se nije gledalo jer nije htio da mi slušamo budalaštine tipa "more na Jadranu" (jadranu sa dugim a) - malo do umereno talasasto.
No najviše je ludio zbog šibica. Nisu šibice nego žigice. Šibice su srpska riječ, a mi Hrvati imamo prekrasnu riješ za to. To su žigice. Onda bi objašnjavao zašto su to žigice, a ne šibice. Zato što se njima nešto užge. Slom živaca bi imao kad smo čitali Andresenovu bajku - Djevojčica sa "šibicama". Odmah je gledao tko je izdavač knjige i tko ju je lektorirao te govorio da pojma nemaju. Čak se i mater tome smijala. Pa svi govore šibice. Što daviš dicu? Nama je to bilo smiješno. Ta njegova borba protiv srbizama. Svaki put. Svaki put kad bi netko rekao šibice on bi ispravljao. Ponekad smo namjerno govorili šibice samo da nas on ispravlja.
Sinoć navečer odem u dućan po kokice. Prije toga objašnjavam Fjokici koja je izjavila da ne voli čitati, da je moja najdraža knjiga iz djetinjstva bila "20000 molja pod morem". Ja sam, kako klinac, znao ispeći dvije teće kokica, uzeti Julesa i s njim satima istraživati podmorski svijet, proživljavati te opasnosti i avanture, zamišljati da sam član posade Nautilusa itd. Pokušavam joj dočarati čaroliju knjige i navesti ju da počne čitati. Evo otići ću u dućan po kokice.
Ulazim u dućan i tražim kokice. Nema.
Sad moram do konzuma, a nemam cigareta.
Dajte mi samo ronhil i žigice.
I dobijem Ronhil i žigice na kojima piše "ŽIGICE".
Evo došao je moj stari na svoje. Nakon 60 godina koje je proživio u svom mraku i strahu od srbizama, neshvaćen od okoline i sprdan od obitelji zbog svojih uvjerenja.
Stari, čestitam ti na tvojoj dosljednosti. Pravi si.
|
- 09:46 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
10.11.2005., četvrtak
Što nas to usmjeri?
Nego, malo prelistavam knjigu svog djetinjstva i mladosti i gledam gdje sam sad. Također čitam knjige djetinjstva i mladosti mojih frendova. Kakvi smo bili i gdje smo sad.
Početak srednje škole. Jebenti što smo uživali. Išli smo u gimanziju i bili djeca uzornih roditelja. Sve sami direktori, diplingovi, doktori, profešuri itd. Nije bilo lako biti dijete takvih roditelja. Morali smo doma biti dobri. Morali smo imati dobre ocjene.U većini smo bili vrlo dobri učenici. Sve one stvari koje nisu dobre i koje, kao "mi ne radimo" radili smo poskrivečki. Prije ulaska u kuću mazali smo prste žvakama da ne smrde po duvanu. Popili bi samo jedno pivo jer nemožeš doma doći pijan. Pazili smo na te stvari. Sjećam se triske i predike kad sam izjavio da sam popio dvije pive. - Što si bio toliko ŽEDAN?
I tako je većina nas iz gimnazije, nakon svršetka iste, pobjegla u Zagreb. Velika većina pozavršavala fakultete, zaposlila se. Neki su dobili dobar posao u Zadru pa rade tamo. Neki su u Zagrebu, a za neke se nezna gdje su po bijelome svijetu.
Jedan od nas nije pušio, nije pio, nije se drogirao, ali je uvijek sudjelovao u zajedničkim zafrkavanjima. Odlikaš, faks u roku, odmah posao. Nakon par godina rada on je sada faca u svom poslu, diže velike novce, radi sve manje, a savjetuje sve više. Super mu je.
Mi ostali koji smo pušili, pili i drogirali se, uza sve to smo ipak napravili nešto u svom životu, ali ipak ne toliko kao ovaj gornji. Sada kad mi pričamo o tome slažemo se u tome da nismo pretjerivali u "nedozvoljenim stvarima" iz straha i poštovanja prema roditeljima.
Idemo sad do kvarta.
U kvartu smo bili miješani. Ovo miješani, mislim na različite škole koje smo polazili.
Ta ekipa je išla u ekonomsku, pomorsku, tehničku, turističku, obrtničku itd školu. I tamo smo radili čuda i gluposti. Oni su uvijek imali nekakvih problema u školi i slabije ocjene. Oni su pušili travu svaki dan, oni su pili po više piva i pijani dolazili doma, što mi nismo mogli ni sanjati. Njima su majke ispod kreveta pripremale kadine (lavore) s vodom i šugamane uz uzglavlje da kad dođu pijani doma ne rigaju po sobi nego u kadin i da se onda obrišu pripremljenim šugamanom. To je meni bilo neshvatljivo. Mene bi stari složio sa zemljom da sam takav došao doma.
I tako danas pričam sa tim dečkima. Većina njih je bez posla ili imaju neki usrani posao kojeg ne vole. I sami kažu da im je život u kurcu. Vise po kafićima i kladionicama. Neznaju kako dalje. Zabijeni u nepokretnost. Bezidejni. I dalje smo mi odlični frendovi, ali život nas je podijelio.
Glavno pitanje je zašto?
Što je to zbog čega naš "wunderkind" ima potpuno sređen život, većina gimnazijalaca je na dobrom putu da potpuno sredi život, a velika većina ovih koji nisu išli u gimnaziju, po vlastitom priznanju, ima život u kurcu?
Obrazovanje, roditelji, profesori, rat, ocjene, sreća .......?
Što je uzrokovalo takav razvoj naših života?
|
- 15:09 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|