26.06.2005., nedjelja
Smješna priča
Onaj tren kada vam se djeca popnu na vrh mozga, svaki sa svojim ćekićem i svim šutom tuku po glavi, napravite ovo i shvatit će te da zapravo cijelo vrijeme pokušavaju doći do vas.
Mjesto radnje: dječja soba
Sudionici: Ćuk, Fjokica, tata i laptop
Kralj povrća je brao povrće iako je jeo grah, a i prdio jako od graha. U svojem gradu ispod svojeg broda tražio je novine. Udahnuo miris novina i slane vode. Čupa travu visoku 3 metra. Dobro - reče: Sve sam obavio. Napio se vode. Uto popije cocacolu sa ledom i limunom.
Ovdje smo skužili da je priča prebezveze jer je jedna riječ premalo, a i Ćuk nekuži kurca pa onda izbacuje riječi bez ikakve povezanosti sa pričom. Mijenjamo pravila i sada svatko smišlja cijelu rečenicu, a ne jednu riječ.
F - Tada je otišao u svoj dvorac i zasadio najdraže povrće po imenu patlidžan.
Ć - Na poslu je i nešto pisao.
K - Morao je hitno napisati pismo svojoj kraljici koja je bila bolesna.
F - Napisao joj je: "Draga moja ženo ozdravi što prije jer ću možda dobiti slom živaca!"!
Ć - Onda je rekao da će piti kokakolu i sa ledom i limunom!
K - Stavio je pismo u kovertu, napisao adresu, nalijepio marku i dao pismo svome poštaru Peri.
F - Kralj je nazvao svoju ženu na mobitel i pitao ju je: Jesi li ozdravila?
Ć - Ona reče - Da, ozdravila sam.
(Ovdje se Fjokica naljutila jer priča nije krenula onim tokom kako je ona htjela pa sam joj rekao da uzme laptop pa nek piše cijelu svoju priču. To nije htjela. Oće da je priča zajednička, ali da ide po njenom. Mala je car!)
K - On poklopi slušalicu i ode u kuhinju.
F - Kada je otišao u kuhinju, žena ga je nazvala i rekla mu je da se stanje pogoršalo.
(i dalje tjera vodu na svoj mlin)
Ć - Gospodar je kokakolu donio kralju i pio sa ledom i sa limunom.
K - U taj tren kralj se razboli.
F - I dobije slom živaca zato što se ženi pogoršalo stanje.
Ć - I ona velika curica je pila kokakolu i za ledom i za limunom.
K - Odveli su kralja u planine u njegovo odmaralište.
F - U njegovom odmaralištu su ga iznenadili njegovi prijatelji.
Ć - U njegovom odmaralištu kralj je kopao zemlju kod Kineza zato jer mu je prijatelj stavio puno zemlje u krevet.
(Ćuk se oteo kontroli - Fjokica i ja umiremo od smiha)
K - Kad je kralj došao malo sebi, odlučio je uzjahati svog konja i otići u planine potpuno sam.
F - Svoju odluku je ispunio i otišao u planine gdje se konj ritnuo, bacio kralja na zemlju i počeo se valjati po podu.
Ć - Konj je mirno jelo travu, a kralj je jeo povrće. Brzo.
K - Odjednom se kralj probudio iz dubokog sna.
(Fjokica u čudu jer sve ovo gore bio san. "Ma nemože tako" - ljuta je. Sad sam već siguran da će mala u budućnosti pričati svoje priče. Poraditi ću na tome.)
F - Kad se probudio iz sna vikao je: jupi jupi, to je samo san.
Laku noć, djeco!
Laku noć, tata!
Laku noć, tata!
|
- 23:37 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
23.06.2005., četvrtak
Mjesec je pun, more je mirno. Dosta romatike - skidaj gaće!
Bijelo dugme - izvještaj.
Stadion se počeo puniti već oko 16 sati. Red za ulaz se protezao sve do Svetica. Staro - mlado, zdravo - bolesno, crno - bijelo. Ljudi, čekajući na ulaz, pjevali su njihove pjesme. Povijest je bila tu. Kako se stadion popunjavao, tako je temperatura rasla. U 21:05 izlaze "bili botuni". Opći delirij. Svi skaču, stadion se trese kao kad je Dinamo napunio Partizana. Islamović počinje - "Danas otvaram oči", publika u extazi odgovara "nakon svih ovih godina" . Ruke u zraku, tu i tamo neka suza. Emocije pršte. Počinje vatromet koji te emocije potencira na petu. Spektakl poprima svoj oblik.
Ma serem, nisam bio na koncertu. Žena i ja smo bacili sex na ex i išli spavati. Jedina dugmad koju sam sinoć uživo vidio su bila ona na njenim prsima. ;-)
|
- 12:11 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
21.06.2005., utorak
Ženine priče.
Čitam ove postove što Demjan piše i razmišljanja su slijedeća.
Nakon prvog posta mi je bilo bad. Što ona sad tu ima iznostiti takve stvari cijelom svijetu? Međutim, što god ona odlučila ja ju podržim osim kad ne smisli neku totalnu budalaštinu. I tako post za postom, na površinu počnu isplivavati sjećanja koja se dugo nisu javljala u mome mozgu. Nekih detalji su opisani u tančine, dok se nekih uopće ne sjećam, a neki, kojih se ja dobro sjećam, su izostavljeni. Onaj "znakoviti nožić" je totalno izbrisan iz moga pamćenja. Ne sjećam ga se. Ali, lijepo je osvježiti ostala sjećanja. Do prije ovih postova naš život sam doživljavao kao prosječan život dvoje mladih koji se vole, rade pizdarije i na kraju, dođu djeca pa se vjenčaju. Onda prestaje zabava i zajebancija i počinje okrutna stvarnost (obitelj, podstanarsvo, krpanje kraja s krajem, računi...). Međutim, situacija i događaji, koji su doveli do toga, uopće nisu obični i prosječni. Ali kako vrijeme otječe oni sve dublje padaju u dubine zaborava. A to nije dobro. I zato mi se ovi njeni postovi sviđaju. Bude i lijepa i ružna sjećanja. Ružna su već toliko daleko da više ne bole, a ona lijepa dokazuju da se sve može kad se voli i kad se hoće. A to svi pomalo zaboravljamo i to nevalja.
|
- 12:53 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
09.06.2005., četvrtak
Politički spam
Ovaj post sam već duže vremena htio napisati, ali se ili ne sjetim ili kad se sjetim nemam vremena itd.
Evo sad sam se sjetio i imam vremena. Nedavno su bili nekakvi izbori. Ne samo da su nas bombardirali sa idiotskim plakatima, glupim reklamama koje nepuše ni djeca, obećanjima o besplatnom gradskom prevozu i sličnim budalaštima nego sam čak i u poštanskom sandučiću našao pismo HDZ-a kojim on mene obavještava što će sve raditi ako oni dođu na vlast. Pismo je potpisano od nekog frajera čije ime prvi put čujem koji bi kao trebao sjediti negdje i odlučivati što će se raditi u Novom Zagrebu. To pismo je završilo u košu isti tren ALI (OGROMNO ALI).
Pismo je bilo adresirano na MOJE ime i prezime. Nebi ni to bilo ništa čudno da sam ja vlasnik stana u kojem stanujem. Ja sam podstanar i nisam prijavljen. Sva moja pošta stiže na adresu na kojoj sam prijavljen, ali ja ne živim tamo. Pandurija misli da ja živim na drugoj adresi, banke također, moja firma također, kartičari isto tako. Jedina institucija koja zna za moje ime i moju podstanarsku adresu je T-COM. Jer telefonska linja u podstanarskom stanu glasi na moje ime. Malo mi je nevjerovatno da su išli prepisivati imenik ili vaditi jednog po jednog iz online imenika. To je bilo cirkularno pismo sa gotovim podacima.
Na moju službenu adresu nije stiglo takvo pismo.
Nagradno pitanje:
Odakle HDZ-u moja podstanarska adresa?
|
- 22:52 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
07.06.2005., utorak
Produženi vikend u Zagrebu
Bruška je teška selendra 14 kilometara sjeverozapadno od Benkovca. Samo da ne zaboravim ponoviti - to je teška selendra. Četnik, Kapetan Dragan, u Bruškoj, nakon što su izgubili Maslenicu, osniva trening centar za elitnu srpsku paravojnusrbočetničku jedinicu pod nazivom "Knindže". Te "Knindže" su u žaru obuke i treninga srušili obližnju crkvu. Ostali su samo kameni zidovi.
8.8.1996 - četvrtak
Tri voda 113 šibenske brigade dobivaju zadatak čišćenja.
Upadamo u kamione i nakon sat vermena vožnje po kolovoškom zvizdanu koji topi Bukovački kamen stižemo na mjesto zločina. Svatko dobiva svoj zadatak. Prvi vod ima zadatak potpuno očistiti groblje. Drugi vod izvlači materijal iz crkve dok je treći zadužen da se sav izvučeni materijal spali. Na stotinjak metara od crkve nalazi se jama široka desetak, a duboka oko četiri metra. U nju smo bacali grede koje su nekoć držale krov crkve. Bilo je tu i starih drvenih klupa, milijun dasaka, smeća, sve zaraslo u travurinu koje je sunce spržilo. Mene je dopalo da materijal za spaljivanje bacam u jamu. Vrući vjetar palio mi je lice, a znoj se cijedio u potocima. Jebo sam mater i četnicima i ko ih je napravio. Sjetio sam se majke i onom idiotu kome je prvom palo napamet da tu, usred ničega, napravi selo. Jebo sam majku i našem zapovjedniku i onome kome je palo napamet da baš mi moramo čistiti ovu pripizdinu. Nakon što se vatra rasplamsala nije se znalo odakle vrućina dolazi. Sunce piči odozgo, vjetar sa strane, vatra iz rupe. Strašno. Imaš ono govno od čuturice i to je sve što imaš. Ovi iz crkve i groblja donose tolike količine greda i dasaka da vatra ne stigne progutati prethodnu turu. Plamen se, kad naleti udar vjetra, diže i do 10 metara u zrak. Podne je. Gori zemlja, gori kamen, gori zrak, gori sve u pičku materinu.
Razmišljam o njoj. Jeli ili nije? Da li je sve u redu? Da li ju boli? Da li je gotovo? Termin je prošao već par dana, a ja sam u vukojebini i neznanju.
Evo nova tura materijala. Nesmijem više bacati unutra jer je vatra toliko visoka da ju vjetar nosi prema nepreglednom polju suhe travurine. Još mi samo fali da moram i vatrogasca glumiti. Ma nek ide sve u kurac. Trpaj unutra. Trpaj u pakao.
- Andrej, što misliš je li rodila?
- Ma jebote, kako je krenula neće roditi još 10 dana. Znaćeš za dva sata kad se vratimo u vojarnu.
Vatra polako jenjava, jenjava i paklena vrućina. Sada je samo jebeno odvratno vruće, ali bar više nije pakleno. Smrdljivi i sljepljeni smjesom od dima, znoja, ugljena, pepela, zemlje i vjerovatno još nečega samo se nemogu više sjetiti, penjemo se na kamione. A, divno je ovdje. 20 smrdljivih crnaca pod plastičnom smb ceradom ispod koje je barem 45 stupnjeva. Zraka naravno da nema pa svi dišu na usta. Manje osjećamo zajednički smrad. Krećemo. Stižemo u vojarnu u kojoj je taman vrijeme pred večeru. Sva vojska je slobodna. Svi su spicanjeni i šeću se po onom kurcu di se diže zastava. Njih miljon čeka red na govornici.
- Ajmo razlaz. Čovjek mora znati jeli mu žena rodila ili ne. - dere se Andrej
Svi se miču i čekaju moju reakciju.
- Mama i mala su dobro. - govori punica - Kile, dužinu, vrijeme poroda nisam čuo. Nije mi ni bilo bitno. Dobro su. Pao mi je kamen sa srca i razbio nogu. Dobro je.
- Ti si tata. E ljudi, ovaj ovdje je tata. - dere se ona budala cerekajući se blesavo.
Onda čestitke, pa pivo u kantini, pa nazad u barake.
- Zapovjedniče. Rodila mi je žena i ja bi doma par dana.
Odi. Da si nazad u ponedjeljak. Čestitam vojniče.
Hvala, zapovjedniče. (Jebi se pederu). Baš vam hvala.
9 sati, možda i 10 navečer. Krećem za Zagreb. Nemam para. Idem stopom. Ni prvi ni zadnji put. Nema veze što je rat završio prije godinu dana ni što ja idem u maskirnoj uniformi usred noći preko Benkovca, Knina, Plitvica, autostopom. Koja sam ja budala. Nakon pola sata staje mi frajer koji ide u Zadar preko Benkovca. Ajde da se malo stavimo u glavu tog čovjeka. Primio je u auto dječaka od 20 godina u maskirnoj uniformi koji tu laprda da je danas dobio kćer i da sada autostopom ide u Zagreb. Uzalud je on mene nagovarao da odem do Zadra pa da onda idem busom. To je bilo gubljenje vremena. Izlazim u Benkovcu. Staju mi dva frajera u golfu.
- Ajde do Knina. Tamo ti je prometnije. Lakše ćeš naći prevoz.- nagovaraju oni mene.
- Ajde. Bar se vozim i nisam sam na cesti ko pas.
Znate onaj vic "puj što baba vozi"? Eto, tako je vozio taj frajer. Frajer sa reprezentativnom fudbalerkom i trakom oko glave vozio je novopečenog tatu bespućima šibenskog zaleđa po uskim razrovanim cestama 120 km/h sjekući svaki zavoj. Usro sam se ko grlica.
Na križanju za Knin i Gračac izađem van. Živ.
Nakon pola sata uštopam cisternu.
- Idem do Plitvica. Možeš samnom do tamo. - Dere se debeli šofer iz kabine u kojoj trešti "Vila Velebita"
- Može. Hvala.
U 1.30 smo došli na Plitvice i zaustavili se na nekom odmaralištu kamiondžija.
- Ja ne idem dalje. Ovdje ću spavati. Bog i živija.
Sat vremena u kratkim rukavima usred noći usred Plitvica.
Tko te tjerao da ideš stopom. - majmune. Moga si ići u Zadar pa lipo ko čovik buson, ali ne, ti si tija što prije u Zagreb. Eto ti sada majmune. Usrid noći, usrid ničega ti se smrzavaš. Eto ti Zagreb. Pa ko će stati nekome u maskirnoj uniformi, godinu dana nakon rata, usred Plitvica. Pa ljudi misle da si četnik koji je sišao s planine. Idiote. - držim palac u zraku i jebem si mater.
Staje neki jebački mercedes kabrio. 15 kvadrata haube. Unutra sjedi frajerčina i kaže - Dobra večer. Kamo?
- Zagreb - kažem . A što misliš, majmune, di ću? - mislim.
Upadaj.
Frajer je neki hercegovački biznismen koji kupuje neke bagere, kamione, građevinske strojeve. Nije Rojs - sjetio bih ga se.
Pokupio me zato što mu se spava pa da s nekim priča.
Ja nisam bio za priču. Najprije sam izgorio na suncu, ispeko se na vatri, pa sam se smrzo, nisam spavao 100 godina, umoran ko pas, stopam u Zagreb i k tome, postao sam tata. Stvarno mi nije bilo do priče. Frajer je, do Zagreba, dva puta stao na po pola sata da malo odspava. Ja bi izašao vani zapaliti i onda bi pola sata čekao, smrzavajući se, da prođe po ure da ga probudim.
Sjećam se, kad sam vidio svjetla Zagreba da sam pomislio. - "Tamo su one. Evo me, dolazim."
|
- 17:42 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
02.06.2005., četvrtak
Scheiße
Kako ove moje priče, sjećanja, maštanja, fore, razmišljanja, snove, iskustva, mozgovne suicide i slike koje imam u glavi prenjeti na papir? Neznam. Kako god počnem nevalja. Preopširno, prešturo, preglupo, prenaporno. Uvijek je nešto pre. Jednostavno ja to neznam. Moram naučiti. Jer su totalno jebeno dobre. Bolesno su dobre mom napaćenom mozgu koji radi sve u šesnaest. Moje misli su zarobljene i ja nemogu pronaći način da ih ukucam u tastaturu, a da one na nešto sliče. Treba mi neki uređaj koji prepoznaje misli i baca ih na papir automatski. E da tako nešto postoji! Da se samo uštekam. U 220. Postovi bi letili. Nebi ih mogli tako brzo čitati koliko brzo bi ih moj mozak proizvodio. To treba napraviti. Idem sad na zahod potegnuti vodu.
|
- 18:10 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
