Čitam ove postove što Demjan piše i razmišljanja su slijedeća.
Nakon prvog posta mi je bilo bad. Što ona sad tu ima iznostiti takve stvari cijelom svijetu? Međutim, što god ona odlučila ja ju podržim osim kad ne smisli neku totalnu budalaštinu. I tako post za postom, na površinu počnu isplivavati sjećanja koja se dugo nisu javljala u mome mozgu. Nekih detalji su opisani u tančine, dok se nekih uopće ne sjećam, a neki, kojih se ja dobro sjećam, su izostavljeni. Onaj "znakoviti nožić" je totalno izbrisan iz moga pamćenja. Ne sjećam ga se. Ali, lijepo je osvježiti ostala sjećanja. Do prije ovih postova naš život sam doživljavao kao prosječan život dvoje mladih koji se vole, rade pizdarije i na kraju, dođu djeca pa se vjenčaju. Onda prestaje zabava i zajebancija i počinje okrutna stvarnost (obitelj, podstanarsvo, krpanje kraja s krajem, računi...). Međutim, situacija i događaji, koji su doveli do toga, uopće nisu obični i prosječni. Ali kako vrijeme otječe oni sve dublje padaju u dubine zaborava. A to nije dobro. I zato mi se ovi njeni postovi sviđaju. Bude i lijepa i ružna sjećanja. Ružna su već toliko daleko da više ne bole, a ona lijepa dokazuju da se sve može kad se voli i kad se hoće. A to svi pomalo zaboravljamo i to nevalja.
Post je objavljen 21.06.2005. u 12:53 sati.